Objavljeno:
21. 06. 2022. 08:45
Michelangelo, Ezekiel, cca. 1508.-1512.

Knjiga proroka Jeremije ostaje važan dokument vjerskih, društvenih i političkih previranja na prelasku iz 7. u 6. st. pr. Kr. Pritom pokazuje da prorok nije ostao po strani, nego je nastojao Božju poruku 'utjeloviti' u svome vremenu. Zbog toga je morao i trpjeti, često odbačen i ponižen upravo od onih kojima je htio pomoći.

Fra Darko Tepert

U tekstovima koje nalazimo u Bibliji odnos političke situacije i vjerskoga djelovanja možda najbolje dočarava sudbina proroka Jeremije. On je počeo djelovati u doba kralja Jošije i djelovao je sve do početka babilonskoga progonstva. Stoga se drži da je djelovao od 627. pr. Kr. do nakon 587. pr. Kr.

Doba kralja Jošije

Kralj Jošija (640. – 609. pr. Kr.) proširio je granice kraljevstva prema zapadu i osobito prema sjeveru. Prema zapadu sigurno je da je povratio vlast nad Lakišom i Gezerom u Šefeli. Nije toliko sigurno da je uspio dospjeti i do sredozemne obale. Prema sjeveru Jošija je proširio granice svoga utjecaja na dijelove nekadašnjega kraljevstva Izraela (usp. 2 Kr 23,15-20), barem do svetišta u Betelu. S druge strane, ideologija deuteronomističkoga pisca, zasigurno u ovisnosti o kralju, iznosi program velikoga kraljevstva do Dana do Beer Šebe. Projekt pomirenja sa sjeverom prisutan je i kod proroka Jeremije. Tome je mogla pridonijeti i prisutnost izbjeglica sa sjevera u Jeruzalemu.

Biblijski izvještaj uz Jošiju povezuje i događaj nalaska Zakona (usp. 2 Kr 22,3-20). Premda se u tekstu ne kaže o kojem je točno spisu riječ. Obično se drži da je riječ o Pnz 4-28 čije su temeljne ideje sljedeće: Jahve je jedini Bog; poseban odnos između Jahve i njegova izabranoga naroda utemeljen je na savezu; Jahve je izveo Izraela iz Egipta i dao mu kanaansku zemlju; Kanaan će biti osvojen uz pomoć svetoga rata; narod mora biti vjeran Jahvi i njegovu Zakonu; Jahvin hram smije biti samo jedan, u Jeruzalemu.

Takva je ideologija dovela do centralizacije kulta u Jeruzalemu i zatvaranja svih ostalih svetišta u Judi. Vjerojatno u to doba blagdan Pashe postaje hodočasnički blagdan (usp. 2 Kr 23,21-23), a moguće je da su upravo tada, dotadašnji pastirski i zemljoradnički blagdani (Pasha i Beskvasni kruhovi), stavljeni u kontekst slavlja izlaska iz Egipta. Jeremija ne piše mnogo u vrijeme kralja Jošije, vjerojatno i stoga što se slagao s njegovom vjerskom reformom.

Sukobi nakon Jošije

Jošija pogiba u sukobu s egipatskim faraonom Nekom kod Megida 609. pr. Kr. kad je ovaj krenuo u borbu protiv Babilonaca. U bitki kod Karkemiša Neko će biti poražen. Ipak, u međuvremenu se uspio uplesti u jeruzalemska dinastijska pitanja. Prema biblijskim izvještaju već nakon tri mjeseca zbacio je s prijestolja Jošijina sina Joahaza (609. pr. Kr.) te ga zatočio (usp. 2 Kr 23,31-33). Umjesto njega za kralja je kao svoga vazala postavio drugoga Jošijina sina, Elijakima (609. – 598. pr. Kr.), koji se još naziva i Jojakim (usp. 2 Kr 23,34-35). Elijakim je kao vazal služio i babilonskom kralju Nabukodonozoru. Babilonski ljetopisi spominju da su svi kraljevi zemalja zapadno od Babilona, uz sredozemnu obalu, plaćali danak babilonskom kralju.

Dva su kraljevstva ipak pokušala pobunu protiv Babilonaca. Bili su to Juda i Tir. No, iste godine kad je započeo pobunu Elijakim je i umro, a naslijedio ga je sin Jojakin (598. – 597. pr. Kr.). Kako se nalazio pod babilonskom opsadom, odlučio je predati se, pa je odveden zajedno sa svojom obitelji, uglednijim Judejcima i obrtnicima u Babiloniju. Hram u Jeruzalemu opljačkan je, a kao vazal ostavljen je Sidkija (597. – 587. pr. Kr.), treći Jošijin sin.

Jeremijina knjiga predstavlja se kao bogat izvor informacija o lokalnim sukobima toga doba (usp. Jr 46-51). Ona donosi vijesti i o unutarnjim previranjima u doba Sidkije. Tako je bilo onih koji su se zalagali za pobunu s uvjerenjem da Jahve neće dozvoliti dolazak Babilonaca (usp. Jr 37,19). Čini se da je kralj bio uz tu struju. Drugi su se uzdali u egipatsku pomoć. Jeremija se tome usprotivio (usp. Jr 37,6-8). Konačno, bilo je i onih koji su držali da se savez u vazalstvu prema Babiloncima mora obdržavati iz pravno-teoloških razloga (usp. 2 Ljet 36,12-13).

Opsada i pad Jeruzalema

Za vrijeme babilonske opsade Jeruzalema Jeremija je otvoreno pozivao na dezertiranje i predaju Babiloncima (usp. Jr 21,9; 38,2). Uostalom, on je tada i sam bio utamničen kao suradnik neprijatelja. Prorok Ezekiel, koji je odveden u progonstvo još 598. pr. Kr., upozorava da se ne smije vjerovati Babiloncima i prihvaćati njihove religijske običaje, za što Ezekiel optužuje Šafanov dom (usp. Ez 8,11). Sidkija se konačno odlučuje pobuniti protiv Babilonaca. Nabukodonozor osvaja judejske utvrde u Šefeli, Lakišu i Azeku, o čemu svjedoče pisma iz Lakiša. U Lakišu je, naime, 1935. godine nađeno osamnaest keramičkih krhotina s natpisima na hebrejskom jeziku, pred kraj kraljevstva Jude. Nađene su u stražarnici, uz gradska vrata. Većina pisama bile su poruke judejskoga zapovjednika imenom Hošajah koji se nalazio na položaju sjeverno od Lakiša te je bio zadužen za tumačenje signala koje su slali iz Azeke i Lakiša u vrijeme kad su Babilonci napali Jeruzalem (usp. Jr 34,7). Iz pisama se vidi da Hošajah više ne može vidjeti dimne signale iz Azeke, što znači da je taj grad pao u ruke Babilonaca. Past će i Lakiš, a opsada Jeruzalema dugo će trajati. Jeremija se zalaže za predaju Babiloncima da bi se sačuvali životi (usp. Jr 38). Riječ je o proroku koji je vrlo realno gledao na okolnosti svoga doba i vodio se razumom, a ne srcem. Ipak, jeruzalemske ga vlasti bacaju u čatrnju kao onoga koji poziva na dezertiranje. Nakon dvije godine Sidkija pokušava zajedno sa svojim sinovima bijeg, no Babilonci ih stižu kod Jerihona, odvode Nabukodonozoru koji daje pobiti Sidkijine sinove, a Sidkiju oslijepiti. Jeruzalem je izdržao još nekoliko mjeseci dok u njega nisu ušli babilonski zapovjednici Nebuzaradan i Nergalusur (usp. 2 Kr 25,8-12; Jr 39,3.13), poznati i iz babilonskih tekstova. Jeremija je osvajanje Jeruzalema dočekao u zatvoru. Babilonci ruše zidine grada, pale Hram, kraljevski dvor i sve kuće (usp. 2 Kr 25,9). Sve gradsko stanovništvo bilo je odvedeno u progonstvo, dok su seljaci iz okolnih naselja ostavljeni na svojoj zemlji. Jeremiji su Babilonci ponudili odlazak u Babilon i život na račun kralja, no on to odbija i odlučuje ostati u zemlji.

Rezultati arheoloških istraživanja u Jeruzalemu potvrđuju veliko razaranje grada, a slično je vidljivo i u Ramat Rahel, Lakišu i Azeki, kao i u Timni, Bet Suru, Gezeru, Hebronu i drugim mjestima. U pustinji Negev uništenje pojedinih naselja valja pripisati Edomcima koji će to područje otada naseliti. Samo naselja na području Benjamina (Mispa, Gibeon, Betel) pokazuju znakove nastavka života.

Upravo u Mispi za upravitelja Judeje Babilonci postavljaju Gedaliju koji je bio ugledan član obitelji Šafan. Jedan pečat nađen u Lakišu naziva ga predstojnikom dvora, vjerojatno u doba Sidkije. Ipak, i Gedaliju ubijaju urotnici „kraljevskoga roda” (2 Kr 25,25), što dovodi do pobune naroda protiv urotnika jer se širio strah o ponovnoj babilonskoj intervenciji. Dio naroda, a osobito predvodnici, bježe u Egipat. Jeremija je bio protiv toga bijega, no odveden je na silu. Judeja tako ostaje u rasulu, bez vodećega staleža, desetkovana stanovništvom u ratu, bolestima, gladi i progonstvima.

Knjiga proroka Jeremije ostaje važan dokument vjerskih, društvenih i političkih previranja na prelasku iz 7. u 6. st. pr. Kr. Pritom pokazuje da prorok nije ostao po strani, nego je nastojao Božju poruku 'utjeloviti' u svome vremenu. Zbog toga je morao i trpjeti, često odbačen i ponižen upravo od onih kojima je htio pomoći.

Izvor:
Svjetlo riječi