Početna stranica » Progonjeni i zaboravljeni

Progonjeni i zaboravljeni

189 pregleda

Sam Isus je to već nagovijestio: Ako su progonili mene, progonit će i vas (Iv 15, 20). Povijest Crkve je uvijek i povijest progona. Kao pojedinci možda ne možemo promijeniti tijek povijesnoga događanja. Ali možemo učiniti nešto kako bismo ublažili patnju progonjenih i dopustili osnažiti se njihovim svjedočanstvom.

Prigodom središnje teme lipanjskog izdanja Svjetla riječi 2020. godine po pitanju vjerskih sloboda u svijetu razgovarali smo s Tobiasom Lehnerom, referentom katoličke dobrotvorne organizacije Kirche in Not za rad s javnošću.

Dobrotvorna organizacija Kirche in Not našoj je Franjevačkoj provinciji Bosna Srebrena poznata osobito od posljednjega rata u Bosni i Hercegovini. Pomogli ste nam uvelike u ponovnoj izgradnji porušenih crkava i župnih kuća te podupirali mnoge pastoralne projekte naše zajednice. Možete li za naše čitatelje reći nešto o nastanku i djelovanju Organizacije Kirche in Not?

Nizozemski premonstrant pater Werenfried van Straaten (1913. – 2003.), utemeljitelj organizacije Crkva u nevolji, običavao je govoriti: „Ovo mi se djelo dogodilo!” Nije smjerao na instituciju, jednostavno je htio pomoći i to nekadašnjim neprijateljima od kojih je njegova domovina u Drugome svjetskom ratu trpjela. Po volji pobjedničkih snaga moralo je svoju domovinu napustiti preko dvanaest milijuna Nijemaca, među kojima i mnogo katolika. Živjeli su djelomično u nehumanim okolnostima. Na molbu Pape Pija XII. pozvao je Pater Werenfried o Božiću 1947. godine čitatelje njegova samostanskog časopisa na pomoć ovim raskorijenjenim ljudima. Pomoć je bila veličanstvena. Budući da je u poslijeratnome razdoblju vladala oskudica novcem, seljaci su patru slali slaninu koju je on dijelio izgladnjelim ljudima. Tako je dobio nadimak „Špek-pater”. „Čovjek ne živi samo od kruha”: Osim na materijalnu pomoć mislio je pater Werenfried i na duhovnu skrb ljudi.

Revolucionarna je bila njegova ideja „Kapelice na kotačima” – kamioneta opremljena oltarom. Tako su i raseljeni ljudi mogli pohađati svetu misu u krajevima gdje već stoljećima nije bilo katolika. Krvavo progonjena crkva u komunizmu također je brzo došla u fokus. Postupno su, često na zahtjev određenih papa, pribrajani drugi dijelovi svijeta: Afrika, Južna Amerika, Azija. Da ne zaboravimo veliku ponovnu izgradnju nakon pada komunizma u istočnoj Europi – također u Bosni i Hercegovini. Danas „Crkva u nevolji” pomaže progonjenim i nevoljnim kršćanima u 140 zemalja diljem svijeta i u službi je nove evangelizacije.

Stanje u svijetu

U ovome izdanju našega mjesečnika Svjetlo riječi želimo čitateljima predstaviti temu vjerskih sloboda u svijetu danas. Jedno od područja Vašega djelovanja je i to. Danas svjedočimo ugrozi vjerskih sloboda na mnogim stranama našega svijeta. Možete li reći ponajprije nešto općenito o stanju vjerskih sloboda u svijetu? Je li riječ o poboljšanju ili pogoršanju situacije?

Crkva u nevolji svake druge godine izdaje izvješće Vjerske slobode diljem svijeta koje sve zemlje stavlja pod povećalo. U brojnim zemljama svijeta moramo, nažalost, ustvrditi kako se situacija i dalje pogoršava – i to ne samo za kršćane, već i za pripadnike drugih religija. Ukupno 60 % svjetskoga stanovništva živi u zemljama u kojima su vjerske slobode ograničene. To seže od diskriminacije i maltretiranja sve do krvavih progona i sustavnoga genocida religioznih manjina. Glavni uzroci progona su brzo rastući militantni islamizam, ali i autoritarni i nacionalistički režimi. Prosijava, međutim, i pokoja nada: Tako se nakon vojnoga poraza tzv. Islamske države situacija za kršćane na Bliskome istoku nešto poboljšala. Njihova je humanitarna situacija ipak i dalje katastrofalna, a kršćanske su zajednice gotovo iskrvarile.

U kojoj su zemlji svijeta vjerske slobode najviše ugrožene i koju religiju vidite kao najprogonjeniju danas?

Izvješće Vjerske slobode diljem svijeta koje izdaje Crkva u nevolji dolazi do rezultata po kojemu se u 38 zemalja svijeta događaju teške povrede ovoga fundamentalnoga ljudskoga prava. Osobito je grozna situacija u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Eritreji i Sjevernoj Koreji. Sjeverna Koreja je trenutačno jedno od najopasnijih mjesta na svijetu za kršćane. U Kini, Mjanmaru, Indiji i Pakistanu dolazi do teških restrikcija ili nasilnih napada na kršćane i druge vjerske manjine.

Iz Pakistana su do nas nedavno stigle zastrašujuće vijesti o sustavnoj diskriminaciji kršćana i drugih vjerskih manjina dok se tijekom koronakrize dijelila humanitarna pomoć i zaštitna odijela. Svake godine su ondje oko tisuću kršćanskih ili budističkih žena i djevojčica žrtve otmice i prisilnih ženidbi. Čak i u pretežno „katoličkoj naciji” kao što su Filipini bilježimo napade na crkve, osobito na jugu zemlje. U brojnim afričkim zemljama situacija se sve više zaoštrava, između ostaloga u Nigeriji, Srednjoafričkoj Republici ili u Burkini Faso. Tu se, kako doznajemo, radi ciljano na „ratu religija”. U Latinskoj Americi, doduše, nema izravnih progona, ali Crkva sve češće dolazi na metu kriminalnih bandi, vojske ili policije kada se stavi na stranu siromašnih.

„Uvjeren sam u postojanje neke vrste pokreta koji želi ušutkati kršćanstvo u javnosti”, tvrdi Joel Ostep. Postoji li među zapadnim kršćanima, a osobito među političkim elitama Zapada, određeni kvijetizam koji potpuno ravnodušno gleda na progone kršćana diljem svijeta?

Potrebno je stvar diferencirano gledati: dugo na Zapadu tema vjerskih progona nije bila registrirana ili toliko ozbiljno uzimana. Padom komunizma i sve većim utjecajem sekularne kulture stvar se činila „riješenom”. Ali ona to nikada nije bila! U međuvremenu su vjerske slobode došle snažnije u svijest, možda i zbog rastućega terorizma u svijetu. Brojne su vlade imenovale povjerenike za slobodu religije, izrađuju izvješća o vjerskim progonima. Ujedinjeni narodi su 22. kolovoza proglasili svjetskim danom žrtava vjerskoga progona. Postoje i vrlo prestižne konferencije i radni krugovi na tu temu na narodnoj i međunarodnoj razini.

To su svakako ohrabrujući znakovi, ali se mora još kudikamo više učiniti. Sloboda religije bi trebala i u vanjskoj politici ili pri raspodjeli pomoći za razvoj i novčanih dotacija igrati veću ulogu. Na taj se način može izvršiti pritisak na zemlje i vlade, koje krše vjerske slobode. Do svih nas je koliko će ta tema biti javna. I mnogi kršćani nisu nešto osobito dobro informirani o temi vjerskih sloboda. Mi radimo na tome da se to promijeni.

Položaj kršćana

Položaj kršćana u zemljama islama se posljednjih godina neprestance pogoršava. Islamistički pokreti imaju jasnu političku agendu kojoj je cilj širenje utjecaja islama i u konačnici uvođenje svih ljudi u „kuću islama”. Što se to događa u svijetu polumjeseca? Zašto je islam posljednjih desetljeća postao tako agresivan i sve se više promeće u političku religiju?

Dobro se sjećam jednoga razgovora s biskupom iz Aleppa iz vremena dok je ondje još bjesnjela „Islamska država”. Biskup mi je otprilike ovako rekao: „Ja sam u  Aleppu rođen i odrastao. S muslimanima smo živjeli vrata do vrata – ne uvijek zajedno, ali najčešće miroljubivo jedni pored drugih. Ovo što se sada događa je tragedija za sve nas.” Što se na Bliskome istoku dogodilo ili što se aktualno u brojnim afričkim zemljama događa, pogađa podjednako i kršćane i muslimane.

Mržnja islamista sije smrt, progone i bijedu kod svih. Mislim tu na primjer na državu Burkina Faso koja je već pet godina pogođena islamističkim terorom. Promatrači događanja pretpostavljaju da se radi o trupama plaćenika iz inozemstva, snabdjevenima iz inozemstva. Cilj im je religije okrenuti jedne protiv drugih kako bi što više oslabili zemlju. Ciljano se obraćaju mladim ljudima i sa svojim ideologijama polučuju uspjeh uvijek onda kada je besperspektivnost na vrhuncu. Ta se shema ponavlja u brojnim zemljama. Ne radi se dakle isključivo o religiji, već i zemljinim resursima, privredi i mnogo čemu još. To je zapravo ono što je tragično u svemu tome.

Uz bok progonima kršćana u svijetu islama primjećujemo jasan porast nacionalističkih tendencija u budističkim i hinduističkim zemljama Azije, kao npr. u Indiji. Kako se kršćani nose s ultranacionalističkom hindutra ideologijom po kojoj svaki Indijac mora biti hinduist?

Kršćani tu neizmjerno trpe. Posebno to vrijedi za sjever Indije gdje se pojačavaju nasilni napadi na kršćane. K tomu još valja pridodati činjenicu da kršćani ondje najčešće potječu iz najnižih kasti hinduističkoga društva i na taj način uvelike ostaju bez zakonske zaštite. Nacionalistička stranka Indije BJP već drugi put zaredom postavlja premijera. I u drugim zemljama Azije postoje slične tendencije. Radi se najzad o stoljetnomu šablonu: kršćanstvo slovi kao „inozemni utjecaj” i zbog toga se protiv njega postupa represivno. Katolicizam je pri tome često posebno „sumnjiv” jer nije državna, već svjetska Crkva.

Progoni kršćana na Zapadu

Vaša dobrotvorna Organizacija bavi se osobito progonima kršćana na Istoku i Jugu. Može li se govoriti o progonima kršćana i na Zapadu?

Kršćanstvo se na Zapadu ne progoni krvavo, ali postoje tendencije nekrvave diskriminacije s djelomično nasilnim potencijalom. S velikom zabrinutošću na primjer gledam na porast napada na crkve i vjerske objekte u zemljama Zapada posljednjih godina. Pa i ono što se događa na razini zakonskih normi vrlo je često dijametralno oprečno s temeljnim kršćanskim uvjerenjima, kao što su teme: zaštita života, brak i obitelj ili bioetička pitanja.

Ne možemo negirati postojanje snaga koje vjeru i religiju žele potpuno protjerati iz javnoga prostora. Tu posebno mislim na rasprave oko križa u javnim prostorima, vjeronauk u školi ili na rad svećenika i redovnika u državnim institucijama, primjerice u bolnicama. Tu se onda više ne radi o državnoj neutralnosti, već o pravome ugrožavanju slobode vjere i savjesti. Ovdje vrijedi krilatica: Principiis obsta! Smatram da bismo mi kršćani tu trebali postati još glasniji i prepoznatljiviji. Mogućnosti ima dovoljno. Zato mi u Crkvi u nevolji radimo i medijski kako bismo „svoje ljude” ojačali u vjeri, upoznali mnoge s evanđeljem i pružili kršćanima glas.

Jedan je biskup sa Zapada prije nekoliko godina izjavio sljedeće: „Ja ću, vrlo vjerojatno, umrijeti mirno u svojoj rezidenciji, moj nasljednik u zatvoru, a njegov će nasljednik biti ubijen.” Je li takav scenarij znanstvena fantastika ili pak stvarna mogućnost i na Zapadu?

Upravo upirući svoj pogled na usud Crkve u komunizmu mora se reći: taj scenarij JEST realan. Nebrojeni su biskupi, svećenici, redovnici i redovnice i laici otišli u smrt za svoju vjeru i to čine do dana današnjega. Sam Isus je to već nagovijestio: Ako su progonili mene, progonit će i vas (Iv 15,20). Povijest Crkve je uvijek i povijest progona. Kao pojedinci možda ne možemo promijeniti tijek povijesnoga događanja. Ali možemo učiniti nešto kako bismo ublažili patnju progonjenih i dopustili osnažiti se njihovim svjedočanstvom. Ono što je potrebno danas i uvijek jest: informirati se o progonima, moliti za progonjene i djelatno im priteći u pomoć. Za to se „Crkva u nevolji” zalaže već preko 70 godina prema našemu lajtmotivu: Da vjera živi!