Objavljeno:
25. 11. 2020. 09:15
Zelengora
Piše: Dalibor Ballian

Svojim je nastankom čovjek vezan za okoliš u kojemu živi, a koji je nastao tisućama godina prije nas, gladnih i gramzivih ljudi. Čovjek je u početku živio u skladu s prirodom uzimajući od nje ono što je nudila. Onoga trenutka kada je pomislio da može prirodom gospodariti i koristiti je kao sredstvo za bogaćenje, promijenio se i odnos prema prirodi.

Nerijetko gledamo slike kako se jedan obogatio, a mnogi drugi su postali siromašni. Toga je bilo od samih početaka povijesti. Mudri car Salomon, koji se spominje i u Bibliji, stekao je ogromno bogatstvo krčeći cedrove šume te trgujućim drvetom i drvnim proizvodima sa starim Egipćanima. Oni su, naime, trebali cedrovo drvo i ulje zbog svojih spiritualnih vrijednosti pa su tako šume cedrova nestajale da bi danas na Bliskom istoku bile zamijenjene kamenitim pustinjama.

Međutim, time nisu nestale samo šume nego i različite vrste životinja. Gdje su lavovi spominjani u Bibliji? Danas se vide tek na reljefnim slikama Bliskoga istoka. Nestali su prekomjernim lovom, a ovakvih je primjera i na drugim područjima na kojima se razvijala ljudska civilizacija.

Kao primjer spomenimo Mezopotamiju, zelenu šumovitu ravnicu o čijim se šumama čulo već u Epu o Gilgamešu, potom dolinu Nila u Egiptu i Inda u Pakistanu ili pak dolinu rijeke Jangce u Kini. Danas su ovo obešumljena područja, napučena uglavnom siromašnim stanovništvom i slove kao izvori mnogih bolesti tijekom povijesti.

Od postanka do danas

Danas je teško razumjeti kako je Sahara do prije dvije tisuće godina bila žitnica iz koje se žitom opskrbljivao stari Rim, a sada je neplodna suha pustinja. Pa i danas vidimo kako je kišna šuma Amazona pred nestankom samo zbog ljudske pohlepe i gramzivosti. Čovjek luta tijekom povijesti, bježi u nepoznato i umjesto da se vraća prirodi on se od nje sve više udaljava.

Sjetimo se kako su mnogi grčki, a djelomično i rimski filozofi prirodu promatrali, filozofski razmatrali i bilježili zanimljive stvari jer se i tada priroda smatrala nepresušnim izvorom resursa koje čovjek koristi. Razvojem rimskoga društva prirodne resurse počinje koristiti i industrija, pokreću se veliki rudnici, krče se šume za povećavanje poljoprivrednih površina, a dobit se akumulira kod veleposjednika koji su inače gospodarili ogromnim imanjima na kojima su radili robovi.

Uslijedile su velike promjene u Europi i svijetu dok se istovremeno o prirodi malo brinulo. Pa ipak povijest bilježi kako svijest o prirodi nije potpuno izgubljena, osobito kod onih naroda koji su ovisili o šumi. Stoga nije rijetkost da su mnoge vrste drveća ili biljaka nazivane čak i svetim vrstama kao što su tisa, lipa i hrast kod Slavena. Na zapadu Europe to je bio hrast lužnjak, osobito cijenjen kod starih Gala.

Nedugo zatim Europu potresaju ratovi i bolesti, a najhrabriji odlaze u križarske ratove. Na jednom od pohoda našao se i Giovanni Francesco Benardone, kasnije poznat kao sveti Franjo Asiški koji prepoznaje otuđenost čovjeka od Boga, ali i prirode, što ga potiče da se povuče u osamu u prirodi. Svojim radom, zalaganjem i propovijedanjem pokušava čovjeka vratiti na pravi put i izmiriti ga s prirodom. Svojim povlačenjem u prirodu asiški je svetac rado provodio vrijeme sa šumskim životinjama i neprestano je ukazivao na sklad koji treba vladati između Boga, čovjeka i prirode. Iako je posijao sjeme na plodno tlo i imao mnogo sljedbenika, burna europska povijest koja je uslijedila i sa sobom donijela ratove, najezde i osvajanja s istoka, misao o tom skladu stavila je na margine. A Franjino zalaganje za sklad između Boga, čovjeka i prirode itekako je važna, osobito danas kada liberalni kapitalizam potiče na iskorištavanje prirode do njezinih krajnjih granica beskrupulozno je uništavajući.

Nećemo pogriješiti ako kažemo da proces sustavnoga uništavanja prirode započinje industrijskom revolucijom i upotrebom parnih strojeva. Čovjek je tada pomislilo da je postigao sve i da može gospodariti prirodom zaboravljajući da je samo jedan Gospodar svega stvorenoga.

Priroda kao priroda uvijek je nepredvidljiva, a čovječanstvo, nažalost, pogađaju nove bolesti. Pored kuge, kolere i sličnih bolesti iz davne prošlosti, 20-ih godina prošloga stoljeća svijetom hara španjolska gripa neposredno po završetku Prvoga svjetskoga rata od koje je umrlo više ljudi nego u samom ratu. Ne smije se zanemariti da se tijekom ovoga rata u Francuskoj u potpunosti promijenio krajolik  što je vidljivo još i danas u području Sedana i Verduna. Tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata vladaju epidemije tifusa s mnogobrojnim žrtvama, ali i stradanjem prirode koja se u pojedinim krajevima još uvijek nije oporavila od posljedica. Krajem 20. stoljeća, uz već devastiranu prirodu, Europa se bori s kiselim industrijskim kišama koje su uništavale šume.

Navedeni događaji koji su snašli čovječanstvo neminovno su povezani i s čovjekovim odnosom prema prirodi jer uvijek kada se zaboravi prvotna namjena prirode, dogodi se tragedija. K tomu, oba svjetska rata vođena su zbog prirodnih resursa, a takvi scenariji se još i danas odvijaju u Siriji i Libiji.

Bogati, a siromašni

A gdje je u svemu tomu naša država? Bosanskohercegovačka priroda i njezini resursi tijekom povijesti bili su cilj mnogih osvajača, ali ni lokalni vladari se nisu mogli pohvaliti pretjeranom brigom za prirodna bogatstva ove male zemlje. Premalo se brinulo za budućnost, a previše razmišljalo kako što više uzeti od prirode. Ako se pak i razmišljalo o sutrašnjici, onda se nerijetko javljala i misao kako ipak sve treba iskoristiti danas jer tko zna što će biti sutra. Nestajale su tako vrijedne šumske površine o čemu još uvijek postoje pisani dokumenti od kojih su neki stari i preko 170 godina. Sve više postajemo zemlja bogata siromašnim šumama koje zamjenjuje degradirana šikara istiskujući izvore pitke vode. Sustigle su nas klimatske promjene, sve je manje padalina čime sve više postajemo uskraćeni za desetine pa i stotine hektara plodnoga tla koji se sustavno uništavaju vodenom i erozijom vjetra, a ovomu doprinosi i neplanska izgradnja privrednih i stambenih objekata. Sva plodna tla u dolinama rijeka su uništena, a sa sobom su poput bujice odnijela prirodne ljepote, ekosustave i različite biljne i životinjske vrste. Po tom smo pitanju prvi u Europi!

Tijekom povijesti čovjek je stvorio svoj sustav vrijednosti i djelovanja te tako postao stranac u prirodi ili čak njezin neprijatelj. S ciljem stjecanja što više dobiti devastira šume, izlovljava i zagađuje oceane, mora i rijeke, čistoga je zraka sve manje uslijed djelovanja brojnih zagađivača. Navedenim je djelovanjem čovjek na putu prema uništenju prirodnoga sklada i harmonije koja je skoro savršeno funkcionirala oko četiri milijarde godina. Drugi primjeri razaranja i pustošenja prirode su hidroelektrane, industrijske pustinje površinskih rudnika, veliki industrijski kompleksi i slično. Nesavjestan i neracionalan odnos čovjeka prema prirodi za posljedicu ima suočavanje s brojnim problemima koji prijete čovjekovu opstanku na zemlji, a među njima su klimatske promjene, nedostatak pritke vode, oštećenje ozonskoga omotača, acidifikacija voda i tla erozijama, povećano zračenje te smanjenje biološke raznolikosti, a iznad svega je veliki postotak siromašnih koji obuhvaća više od polovice svjetskoga stanovništva.

Ekološka kriza s opasnim posljedicama za čitav planet te zahtjev za očuvanjem stvorenoga svijeta upozoravaju kako se ozbiljno treba shvatiti etičko načelo opće namjene zemaljskih dobara namijenjenih svim ljudima i svim narodima. Ovo je načelo i sama srž ekološkoga poretka. Prirodna se bogatstva ne mogu i ne smiju zloupotrijebiti ili neograničeno iskorištavati u korist pojedinca, jednoga naroda ili naraštaja, nego treba voditi brigu o dobrobiti cjelokupnoga čovječanstva. Njegov je opstanak bitno povezan i s pravima naših potomaka zbog čega je nužno razvijati ekološku politiku održivoga razvoja kako bi se osigurao kvalitetan život u sadašnjici te kako bi se potomcima pružila mogućnost da nastave život dostojan ljudskoga roda jer kako reče jedan indijski poglavica: „Mi ovaj planet nismo naslijedili od svojih predaka, nego smo ga posudili od svojih potomaka.”

Čovjek i priroda – nestanak dvije trećine živoga svijeta u posljednjih 70 godina!

Znamo li što se dogodilo s prirodom tijekom zadnjih 70 godina, odnosno tijekom jednoga prosječnoga ljudskoga života? Nismo sigurni kada nas netko o tome upita, samo znamo da priroda gubi bitku s čovjekom.

Tako smo bili svjedoci nedavnom nestanku posljednjega bijelog nosoroga. On je bio tek još jedna u nizu velikih i atraktivnih životinja koja je nestala uslijed negativnih posljedica čovjekova djelovanja, izlovom zbog maloga roga. I dalje nestanak mnogih vrsta ostaje neregistriran jer su u pitanju male vrste, često za čovjeka neznačajne, a nestaju u požarima, preusmjeravanjem rijeka, isušivanjem močvara, primjenom kemikalija u intenzivnoj agrotehnici.

Prema podatcima Svjetske organizacije za zaštitu prirode (WWF), populacija sisara, ptica, vodozemaca, gmizavaca i riba u prosjeku je smanjena za dvije trećine i to manje od pola stoljeća, a prema evidencijama i izvještaju o stanju planeta za 2020. godinu. Stanje je takvo da poziva na hitne mjere. Čovječanstvo je stoga na prekretnici zbog nemara i uništavanja prirode. Takvi trendovi doprinose i pojavi brojnih bolesti zbog širenja insekata prenositelja koji su izgubili svoje prirodne neprijatelje. Stoga se mnoge zemlje pozivaju na hitne mjere kako bi se trend nestajanja vrsta do 2030. preokrenuo zaustavljanjem uništavanja prirodnih staništa, smanjenom potrošnjom energenata i reformom prehrambenoga sustava.

Izvještaj o stanju planeta predstavlja sveobuhvatnu studiju stanja prirode Indeksom živoga svijeta (Living Planet Index, LPI) koji prati stanje broja populacija divljih vrsta, a u te aktivnosti uključene su brojne zemlje, pa tako i Bosna i Hercegovina.

Cilj aktivnosti na zaštiti vrsta je da se uradi sveobuhvatno planiranje i prenamjena zemljišta i da se zaustavi trgovina divljim vrstama i njihovim dijelovima (meso, krzno, kosti, zubi), a koji je glavni uzrok dramatičnoga smanjenja populacije. Također, tu su gubitak i degradacija staništa, uključujući i sječu šuma, sve zbog načina proizvodnje hrane u tropskim područjima.

Izvještaj Svjetske organizacije za zaštitu prirode pokazuje kako ubrzano uništavanje prirode, a što je posljedica ljudskih aktivnosti, ima katastrofalne utjecaje ne samo na populacije divljih vrsta nego i na čovjekovo zdravlje i sve druge aspekte ljudskoga života.

Kada se sve zajednički analizira, najugroženija je biološka raznolikost slatkovodnih ekosustava. Od 1970. godine populacije slatkovodnih vrsta smanjile su se za 84 %, daleko više nego vrste koje su svojim životom vezane za šumu ili ocean. Rijeke su pretrpane postojećom i planiranom infrastrukturom (hidroakumulacije, sustavi za regulaciju visokih voda, sustavi za navodnjavanje), a potrošnja vode raste iz godine u godinu, slatkovodna ribolovna područja prepolovljena su, a životi milijuna ljudi postaju sve nesigurniji, kažu u WWF-u. K tomu smo i  svjedoci nestanka Aralskoga mora jer u njega više ne dotječu rijeke koje se koriste za navodnjavanje. U BiH su također nestale brojne bare i močvare, osobito u Posavini.

Izvještaj o stanju planeta objavljen je nekoliko dana uoči 75. zasjedanja Generalne skupštine UN-a, kada se očekuje da će svjetski dužnosnici razmotriti napredak postignut u realiziranju ciljeva održivoga razvoja, Pariškoga sporazuma i Konvencije o biološkoj raznolikosti. Na tom zasjedanju koje će okupiti svjetske lidere, korporacije i civilno društvo razmatrat će se razvoj okvira za djelovanje nakon 2020. godine i tako označiti prekretnicu u postavljanju temelja za žurno potreban novi sporazum za prirodu i ljude.

U prirodi je nestao europski bizon 1921. godine kada su odstrijeljeni posljednji primjerci u prašumi Bjalovježa na istoku Poljske. Kako je ta vrsta bila ponos države, pokrenuli su aktivnosti na obnovi populacija od jedinki koje su preostale u zoološkim vrtovima. Aktivnosti se pokreću 1932. godine, da bi imali prve rezultate 1939. godine, te nastupa stanka do 1945. godine kada se aktivnosti nastavljaju. Danas se na poseban način gospodari ovom vrstom te u Poljskoj i brojnim zemljama Europe nalazimo oko 16 000 individua u šumama. Slična situacija je i s kozorogom koji je opstao u južnim Alpama, a danas je široko rasprostranjen

Trenutno svijetom vlada pandemija koronavirusa i čini se kako je i ona jedna velika opomena prirode jer vidimo što se s njom događa u vremenu kada čovjek miruje, ne putuje i ne troši sredstva na nepotrebne stvari za život – priroda se oporavlja. Tijekom pandemije brodovi nisu plovili morem, zrakoplovi nisu parali nebo, a smanjen je promet na ulicama čime se primijetilo i mnogo manje zagađenja u zraku, vodi i tlu. Priroda je počela disati punim plućima. Cijela svjetska industrija stagnira, osobito proizvodnja fosilnih goriva čijim je smanjenjem smanjena i koncentracija CO2 i NO3 u zraku te se ozonski omotač oporavio. Ove godine još uvijek nismo potrošili proizvedeni kisik za razliku od prošle kada je bio potrošen već krajem lipnja. Može se reći kako smo prirodi dali mali predah.

Što nam je pandemija pokazala? Pokazala je da možemo i trebamo prirodu čuvati kako bismo kvalitetno živjeli. A nadasve prirodu treba voljeti!

Izvor:
Svjetlo riječi