Objavljeno:
16. 10. 2020. 14:30

Gradnju crkve sv. Ante Padovanskog sa zvonikom započeo je tadašnji bihaćki župnik fra Ambrož Radmanović, župnik od 1884. do 1886. godine, na najljepšem mjestu u središtu Bihaća, zvanom Žabela. Gradnju je nastavio župnik fra Franjo Duljilović (župnik od 1886. do 1889.) te je gradnja završena 1891. godine da bi osam godina poslije bila i posvećena. Bila je to tek prva faza gradnje ove crkve.

Piše: fra Bono Tomić

Graditeljska cjelina župne crkve sv. Ante Padovanskog u Bihaću nalazi se u središtu grada Bihaća, u prostoru nekadašnjih gradskih zidina. Toponim Bihać, prema mišljenju većine povjesničara prvi put se spominje 1260. godine u Povelji – darovnici hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. Tijekom srednjega vijeka Bihać se razvija kao slobodni kraljevski grad. U tom razdoblju u gradu se pored većeg broja trgovačkih i stambenih objekata, tvrđave i obrambenih kula nalaze i dva samostana (jedan dominikanski i jedan franjevački) te nekoliko crkava. Fra Alojzije Atlija piše da je u Župi Bihać nekad zvanoj Bišće koja je vrlo stara i koja se spominje još 1262. godine, prije dolaska Turaka bilo oko 25 crkava od čega u samom gradu devet: crkva sv. Elizabete, sv. Marije, sv. Lucije, sv. Barbare, sv. Marije Magdalene, sv. Dominika, sv. Jakova, Duha Svetog i sv. Ante (Franjevci nekad i danas na župama u Bosanskoj krajini, Nova et vetera, XXIX (1979), 2, str. 226).

"Samo da se ne dira džamija"

Od nabrojanih srednjovjekovnih crkava na području Bihaća, sve do danas očuvana je jedino crkva sv. Ante Padovanskog. Ovu su crkvu Osmanlije po osvajanju Bihaća 1592. godine pretvorile u džamiju i dali joj ime Fethija (ar. feth – pobjeda). Dolaskom austrougarske uprave 1878. godine stvorene su pretpostavke za gradnju nove katoličke crkve u Bihaću. Najveći doprinos u pokretanju aktivnosti na izgradnji ove crkve dao je tadašnji bihaćki župnik fra Franjo Ćurić, rođeni Bišćanin (fra Franjo Ćurić Bišćo je u tri navrata bio bihaćki župnik a treći put od 1874. do 1884.). On je 29. srpnja 1880. godine uputio molbu princu Vilimu, tražeći povrat  posjeda bivše crkve, odnosno džamije Fethije, ili ukoliko to nije moguće da austro-ugarske vlasti pruže potporu u gradnji nove katoličke crkve na nekoj drugoj lokaciji u Bihaću. Ovaj zahtjev su austrougarske vlasti proslijedile tadašnjim bihaćkim vlastima.

Prema mišljenju Fikreta Midžića, povjesničara iz Bihaća, između župnika i bihaćkih muslimana došlo je do pregovora o kupovini zemljišta za novu crkvu i pružanju pravne, moralne i financijske pomoći prilikom njene gradnje. Muslimani su bili prinuđeni na suradnju iz jednog razloga, a to je da se ni u kom slučaju Fethija ne vrati Katoličkoj Crkvi, odnosno ''samo da se ne dira džamija'' (usp. Fikret Midžić, Bihać: urbani identitet grada, Bihać, 2015, str. 164). Ova izjava – da se ne dira džamija Fethija, nego da se dadne zemljište i pomogne izgradnja župne crkve na drugom lokalitetu u gradu – poslana je Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Nedugo zatim Zemaljska vlada je uputila dopis mjesnom generalu, koji je obavijestio župnika da će se zidine grada rušiti i da će se time stvoriti mogućnost da se nova župna crkva izgradi u užem gradskom središtu.

Nije poznata daljnja akcija župnika fra Franje, ali je sigurno da on za vrijeme svoga župnikovanja nije započeo gradnju crkve. Budući da je gradnja crkve vezana za rušenje bihaćkih bedema vjerojatnije je da gradnja nije započela 1884. godine nego sljedećih, po dobivanju suglasnosti i prvih početnih sredstava od Zemaljske vlade i priloga vjernika. Gradnja nove crkve sv. Ante u Bihaću odvijala se pak u nekoliko faza koje su se rastegle na preko pola stoljeća.

Potrajalo preko pola stoljeća

Gradnju crkve sv. Ante Padovanskog sa zvonikom započeo je tadašnji bihaćki župnik fra Ambrož Radmanović, župnik od 1884. do 1886. godine, na najljepšem mjestu u središtu Bihaća, zvanom Žabela. Gradnju je nastavio župnik fra Franjo Duljilović (župnik od 1886. do 1889.) te je gradnja završena 1891. godine (300 godina poslije turske okupacije) da bi osam godina poslije bila i posvećena. Bila je to tek prva faza gradnje ove crkve. U ovoj fazi vanjska dužina crkve iznosila je 19,70 m, a njena širina 14,30 m.

Zvonik crkve svetog Ante izdizao se iz sredine pročelja crkve za oko dva metra. Njegova visina u ovoj fazi iznosila je oko 50 metara, od čega je visina zidanog dijela iznosila 31 metar, dok je visina krova s križem iznosila 19 metara. Zvonik je imao tri etaže. U parternom dijelu nalazio se ulazni portal, tako da je toranj crkve predstavljao i neku vrstu predvorja crkve. Na prvoj etaži nalazio se kor crkve koji je s istočne strane osvijetljen jednom biforom. S druge etaže, koja se nalazila na visini od 16 metara (mjereno od nivoa terena na ulazu u crkvu), počinjalo je drveno četverostrano stepenište, koje je vodilo do etaže na kojoj su smještena zvona. Vrh druge etaže je s vanjske strane ukrašen nizom slijepih arkada. Treća (posljednja) etaža je otvorena na sve četiri strane svijeta po jednom gotičkom triforom. Bočne strane zvonika su dodatno naglašene kutnicima od bihacita.

Druga faza gradnje crkve vezana je za župnika fra Alojzija Mišića (župnik od 1894. do 1903. godine) koji je 1899. godine produžio crkvu za 11 metara i dogradio novo polukružno svetište. Ova restauracija crkve je izvedena pod vodstvom i planu ing. Karla Fitzingera dok je veliki oltar izveden po nacrtu Franza Kipara iz Zagreba, a radove je izvodio majstor Josip Dubovski iz Češke. Isti majstor je izradio i dva bočna oltara po nacrtu Fitzingera. Treba naglasiti da je sav drveni materijal za ove radove darovao tadašnji okružni poglavar Lotar pl. Bergs. Bihaćki župnik fra Alfonzo Marija Kudrić, (župnik od 1908. do 1913. godine) podigao je kor crkve.

Treća faza izgradnje župne crkve i zvonika trajala je od 1938. pa do jeseni 1941. godine. Naime, pokazalo se da 1899. godine produžena crkva nije zadovoljavala potrebama vjernika pa je tadašnji župnik fra Viktor Šakić (1937.-1945.) uz jednodušnu želju, zalaganje i suradnju župljana 1938. godine poveo akciju kojom bi se konačno riješilo pitanje crkve. Fra Viktorova namjera je bila crkvu tako preurediti i dograditi kako bi ona bolje odgovarala potrebama vjernika. Vještim taktom, lijepom ophodnjom, susretljivošću i bratskim zalaganjem, uspjelo je fra Viktoru produžiti i preurediti crkvu s tornjem. Nacrte za ovu rekonstrukciju u starohrvatskom stilu izradio je zagrebački arhitekt prof. Stjepan Podhorski. Radove su vodili Ljudevit i Viktor Missoni, otac i sin, talijanske narodnosti.

U ovoj fazi došlo je do proširenja crkve prema zapadu dogradnjom dvije bočne i središnje polukružne apside te je crkva time dobila oblik latinskog križa. Dužina crkve je povećana na 58 metara dok je širina u dograđenom dijelu (širina u križu) iznosila 24 metra. Nad križanjem lađa podignuta je kupola u promjeru od 22 m, visoka 23 m. Na kupoli se nalazilo osam okruglih prozora. Kupola je bila prekrivena drvenim šatorastim krovom i limom. Uz sjeverozapadni kut objekta dozidana je sakristija. U ovoj fazi izmijenjen je i strop jer je umjesto drvene tavanice ugrađena betonska. Pod crkve bio je izveden od livenoga taraca (tal. terrazzo), sive, crvene i žute boje. Također u ovoj fazi preuređenja crkve uklonjen je i strmi krov sa zvonika te je dograđena jedna etaža u dužini od 15 metara. Na nadograđenom dijelu zvonika, sa sjeverne i južne strane dodan je prostor za sat.

Nakon treće faze izgradnje crkva sv. Ante u Bihaću imala je izgled trobrodne građevine sa zvonikom na istočnom ulaznom pročelju. Prostorno je zauzimala 900 četvornih metara. Sam izgled crkve bio je za ono vrijeme više nego impozantan. S visokim pravokutnim zvonikom, uz Fethiju džamiju i Kapetanovu kulu dominirala je ponad gradske jezgre. Prema mišljenju dr. fra Berislava Gavranovića „to je bila najljepša crkva u Bosni Srebrenoj,  pravo monumentalno djelo“ (usp. Fra Berislav Gavranović, Povijest franjevačkog samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bosanskoj krajini, Dobri pastir, Sarajevo, 1959.,  str. 184).

Nema mnogo podataka kako je izgledala unutrašnjost crkve, niti koji su majstori izradili oltar, propovjedaonicu, i dr. Sa sigurnošću se zna da su crkva i zvonik rađeni od kamena bihacita, a ne od klesanog kamena te da su uz domaće majstore sudjelovali i građevinari sa strane. Poznato je da je s dolaskom austrougarske vlasti u Bihać stigao i veliki broj zanatskih radnika iz Dalmacije, Hercegovine i iz drugih krajeva. Oni su, ostajući živjeti u gradu i bližoj okolici, u mnogome promijenili životne obrasce ne samo u graditeljstvu, već i u kulturi življenja (usp. Nikola Radić, Bihać sa starih razglednica, Bihać, 2000., str. 14).

Rušenje crkve

Tijekom savezničkih bombardiranja Bihaća 1944. godine, kada je uništen veliki broj objekata u samom središtu grada, srušena je, nažalost, i ova crkva, dok je  zvonik nekim čudom  ostao čitav. Poslije ovog događaja, kako tvrdi fra Berislav Gavranović, bišćanski muslimani su govorili: „Eh, nema više našega ponosa u Bihaću!“ Zvonik je granatiranjem bio oštećen i u ratu 1992.-1995. godine kada su nastala oštećenja gornjih zona istočnog i južnog zida.

Zvonik crkve sv. Ante Padovanskog zahtijeva žurnu graditeljsku intervenciju, kako bi se očuvao od daljnjeg propadanja i eventualnog potpunog rušenja. Franjevci Bosne Srebrene spremni su u idućem razdoblju sanirati ovaj spomenik kulture koji je postao jedan od simbola grada Bihaća

Nakon Drugog svjetskog rata je Narodni odbor Bihaća oduzeo  Župi Bihać cijeli teren oko crkve, s grobnicom bihaćkog plemstva (grobnica hrvatskih velikaša) i temeljima crkve sa zvonikom. Unatoč svih molbi Župe Bihać, odluka o oduzimanju nije promijenjena. Na sam Božić 25. prosinca 1952. godine, Župa Bihać je dobila konačno rješenje od Vrhovnog suda iz Beograda prema kojemu se sve navedeno oduzima uz minimalnu odštetu u bonovima. Preostali kamen i materijal od crkve morao se prema ovom rješenju ukloniti, a zvona sa zvonika morala su se demontirati. Tako prenosi dr. Boris-Jakov Barun u djelu Dušobrižništvo i narodni običaji u okolici Bihaća (Novigrad, 1995., str. 17). Zvona su ipak  stajala na zvoniku sve do 1959.  godine kada su skinuta i zatim su čuvana u župnoj kući u Bihaću. Nakon što je u Bihaću, zaslugom fra Viktora Šakića između 1970. i 1972. godine podignuta nova župna crkva i uz nju zvonik, na njega su postavljena upravo ova zvona sa stare crkve.

Zvonik i plato crkve vraćeni

Odlukom od 20. travnja 2006. godine Općinsko vijeće Bihaća je radi održavanja spomenutog prostora, Franjevačkom provincijalatu Bosne Srebrene ustupilo na pet godina korištenje zvonika i platoa crkve svetog Ante, uz napomenu da je korisnik prostora dužan sanirati i adaptirati unutrašnjost zvonika. Na sjednici održanoj 17. siječnja 2013. godine Općinsko vijeće  je donijelo odluku kojom se Franjevačkom provincijalatu provincije Bosne Srebrene korištenje zvonika i platoa dodjeljuje „na neodređeno vrijeme”.

Važno je također istaknuti da je odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine iz studenog 2006. godine, graditeljska cjelina – Župna crkva sv. Ante Padovanskog s grobnicom bihaćkog plemstva (grobnica hrvatskih velikaša) u Bihaću, proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Nacionalni spomenik se sastoji iz zvonika crkve s pročeljem i ostacima bočnih zidova i grobnicom bihaćkog plemstva.

Od te graditeljske cjeline ostao je samo zvonik crkve sv. Ante s ostatcima bočnih zidova koji iz godine u godinu propada. S obzirom na brojnost očuvanih objekata na području Bosne i Hercegovine sa sličnim karakteristikama, ovaj objekt ne predstavlja izrazitu arhitektonsku vrijednost. Međutim, s obzirom na značaj unutar gradske jezgre, zvonik crkve sv. Ante Padovanskog ima vrlo visoku ambijentalnu vrijednost. On i danas ukazuje na to da se u središtu  Bihaća nekad nalazila velebna građevina koja je bila ukras ovog grada i njegov nezaobilazan detalj na gotovo svakoj povijesnoj fotografiji. Osim kulturno-povijesnog značaja, zvonik crkve sv. Ante ima izuzetnu civilizacijsku vrijednost. Ova vrijednost sadržana je u tome da su austrougarske vlasti, suprotno dotadašnjoj uobičajenoj praksi, a već krajem 19. stoljeća, odustale od rekonstitucije srednjovjekovne crkve te odlučile izgraditi potpuno novu građevinu na drugoj lokaciji, što predstavlja izuzetan civilizacijski gest.

S obzirom na njegovo fizičko stanje, na dugogodišnju nebrigu i nemar, zvonik crkve sv. Ante Padovanskog zahtijeva žurnu graditeljsku intervenciju, kako bi se očuvao od daljnjeg propadanja i eventualnog potpunog rušenja. Franjevci Bosne Srebrene spremni su u idućem razdoblju sanirati ovaj spomenik kulture koji je postao jedan od simbola grada Bihaća. Sadašnje vlasti grada Bihaća se nadaju da će franjevci ispoštovati preuzete obveze te da će Bihać u skorije vrijeme na ovaj način obogatiti svoju turističku ponudu. No, prije bilo kakvih graditeljskih intervencija nužno je sačiniti precizan program obnove i revitalizacije zvonika i platoa crkve te definirati funkcionalni sadržaj cijele graditeljske cjeline. To će zasigurno zahtijevati značajna financijska ulaganja kako bi se sačuvalo ono što su u mnogo težim vremenima uspjeli sagraditi naši preci i čime i dan-danas uspijevaju izmamiti uzdahe žitelja i posjetitelja Grada na Uni.

Iz knjige: Kalendar sv. Ante 2019.

Izvor:
Svjetlo riječi