Početna stranica » Pouzdanje u tjeskobi (Ps 4)

Pouzdanje u tjeskobi (Ps 4)

229 pregleda

Kad govori o ovom Psalmu, sveti Augustin osvrće se upravo na izbavljenje iz tjeskobe i govori kako molitelja Bog izvodi na široke putove radosti jer tjeskoba i skučenost muči čovjeka koji čini zlo. 

Psalam 4 može se podijeliti u tri strofe. Prva strofa donosi psalmistovo prizivanje Boga s opisom njegova stanja (Ps 4,2). Teško je iz ovih prvih riječi iščitati u kakvoj se točno nevolji on nalazi. Moguće je da trpi tešku nepravdu, pa upravo stoga Boga naziva svojom pravdom.

Isti naziv za Boga donosi i prorok Jeremija kada navješćuje buduće spasenje kad dođe Mesija iz Davidova potomstva: „U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će živjeti spokojno. I evo imena kojim će ga nazivati: ‘Gospodin, Pravda naša’” (Jr 23,6). Jeremija to izgovara u vrijeme kad u Jeruzalemu vlada kralj Sidkija. Njegovo ime na hebrejskom znači „moja je pravda Gospodin”. Prorok se protivi ovome kralju, njegovim postupcima i nepravdi koju čini, pa najavljuje onu istinsku pravdu koju će Gospodin ostvariti po Mesiji koji jedini smije nositi ime Gospodina koji je pravda.

U Psalmu 4 molitelj je u „tjeskobi”. Kao što je to slučaj i s hrvatskom riječju, tako i hebrejska riječ za tjeskobu u svome korijenu ime značenje „tijesan”. Psalmist se nalazi u situaciji u kojoj mu nije ugodno, u kojoj se osjeća stiješnjen, pritisnut sa svih strana. Ozračje je klaustrofobično i depresivno. Ipak, on zna da ga iz takva stanja Gospodin izbavlja. Hebrejski glagol koji je preveden „izbavlja” doslovno znači „izvodi na prostrano, na široko”, slično kao što Psalam 18 kaže za Boga: „Na polje prostrano izvede me, spasi me jer sam mu mio” (Ps 18,20). Znajući da Bog to može učiniti, psalmist ga moli da ga usliši i da mu se smiluje.

Pouzdanje u Boga

Druga strofa izriče pouzdanje u Boga (Ps 4,3-6), no započinje opisom onih kojima se psalmist protivi, a to su ljudi koji ljube „ispraznost” i slijede „opsjenu” (4,3). Vjerojatno je riječ o onima koji štuju idole, to jest lažne bogove. Riječ koja je prevedena „opsjena” mogla bi se jednostavno prevesti „laž”. To je ista hebrejska riječ koja se nalazi kod proroka Amosa kad on kaže: „Zavedoše ih lažni bozi za kojima iđahu očevi njihovi” (Am 2,4).

Pouzdajući se u laž, ljudi gube priliku da budu od Boga izabrani. To je vidljivo već u sljedećem retku Psalma gdje se kaže da Gospodin čudesno „uzvisuje”, a moglo bi se prevesti i da čudesno „izdvaja” prijatelja svoga. Ista je riječ upotrijebljena u Knjizi Izlaska kad Bog jamči Izraelcima da se, za razliku od Egipćana, njima neće ništa loše dogoditi: „Po tome ćete znati da Gospodin „luči” Izraelca od Egipćanina” (Izl 11,7). Kad Gospodin nekoga izdvoji za sebe, to znači sigurnost. Toga on smatra svojim prijateljem, a hebrejska riječ hasid koja je ovdje prevedena „prijatelj” u sebi sadrži i ideju ljubavi i vjernosti i milosrđa. Tko je u takvu odnosu s Bogom, može mu se s pouzdanjem obratiti molitvom. Prorok Hošea proziva one koji Boga „ne prizivlju iz srca, kada kukaju na svojim ležajima” (Hoš 7,14). To su oni koji lažu protiv Gospodina (Hoš 7,13). I u Psalmu 4 molitelj opominje one koji slijede laž da zadršću na svojim ležajima i da zanijeme (Ps 4,5).

Najprije trebaju odložiti laž, a potom ostati u šutnji pred Bogom. To je preduvjet da bi mogli dobro promisliti u svojim srcima. Strofa završava pozivom na prinos „žrtve pravedne” (4,6). Pravednomu Bogu može se prinositi samo pravedna žrtva, a to je, kako to proizlazi iz pravila paralelizma hebrejske poezije, pouzdanje u Gospodina.

Blagoslov i sigurnost

Treća strofa donosi molitvu za Božji blagoslov i sigurnost (Ps 4,7-9). Čovjek svoju sreću i svoje dobro nalazi u svjetlu Gospodinova lica (4,7). To podsjeća na starozavjetni svećenički blagoslov iz Knjige Brojeva: „Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!” (Br 6,24-26). I u ovom Psalmu to je molitva za blagoslov. Kad su u starini molili za blagoslov, onda su najčešće mislili na blagoslov obilnim plodovima zemlje, no psalmistu su mir i sigurnost u Bogu važniji od obilnoga uroda pšenice i vina. Kad prorok Izaija navješćuje spasenje narodu koji je „u tmini hodio” i koji „svjetlost vidje veliku”, na kraju se obraća Bogu pa mu kaže: „Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se ljudi raduju žetvi, k’o što kliču kad se dijeli plijen” (Iz 9,2).

Levitski zakonik tumači gdje je izvor toga blagoslova: „Vršite moje zapovijedi i moje naredbe; vjerno ih provodite u djelo pa ćete u sigurnosti živjeti u zemlji. Zemlja će davati svoj rod, jest ćete do sitosti i živjet ćete u sigurnosti” (Lev 25,18-19). Božja zaštita donosi puninu radosti. Zato psalmist, podsjećajući i na riječi prethodnoga Psalma, govori o mirnom snu (Ps 4,9; usp. 3,6). To je odraz onoga nutarnjega mira u čovjeku. Kad kaže da mu samo Gospodin daje miran počinak, onda govori o onom objektivnom miru. Taj „mir” na hebrejskom znači „sigurnost”. U Bogu čovjek nalazi svoju sigurnost, a s njome dolaze mir i radost.

Skučeno srce

Kad govori o ovom Psalmu, sveti Augustin osvrće se upravo na izbavljenje iz tjeskobe i govori kako molitelja Bog izvodi na široke putove radosti jer tjeskoba i skučenost muči čovjeka koji čini zlo. S druge strane, tko kaže: „Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanšću” (Rim 5,3), taj nema skučenosti u srcu (Exp. inPs 4). Tako čovjekovo skučeno, zatvoreno srce rađa tjeskobom, a pouzdanje u Boga rađa izbavljenjem i slobodom. Ovo iskustvo potiče uvijek na novu molitvu. U evanđeljima na više mjesta ljudi dolaze pred Isusa s riječima: „Smiluj mi se!” Tako slijepi prosjak Bartimej prosi nešto mnogo veće od onoga što je inače prosio i kaže: „Smiluj mi se!”  (Mk 10,47-48). Žena Kanaanka, kada moli za svoju opsjednutu kćer, kaže Isusu: „Smiluj mi se!” (Mt 15,22). I onih deset gubavaca vape: „Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” (Lk 17,13). Ova molitva nije samo molitva za oproštenje grijeha nego je molitva Bogu da iskaže svoju milost, milosrđe, da pogleda čovjekovu nevolju i zahvati u njegov život. To je molitva za Božju brigu i nježnost.

Otvrdnuto srce prvi se put spominje u Knjizi Izlaska, kad egipatski faraon ostaje otvrdnuta srca pred Božjom voljom da izvede svoj narod (usp. Izl 4,21; 7,13.22; 8,15; 9,12.35; 10,20.27; 11,10; 14,4.8). Kasnije će Izraelci imati otvrdnuta srca, pa neće slušati Božju riječ koju će im uputiti po prorocima (usp. Ez 2,4; 3,7). Na kraju će Bog morati izvaditi njihovo kameno srce i dati im srce od mesa (usp. Ez 36,26). Riječi Psalma 4 mogu biti upućene onima koji ne štuju Boga, koji u laži traže svoje utočište i sigurnost, koji gaje isprazne nade, no mogu biti upućene i kršćanima koji su dopustili da im srca otvrdnu u neslušanju Božje riječi i u neposlušnosti Božjoj riječi. Bog je jedini koji spašava i ostvaruje pravdu, a čovjek tom njegovu spasonosnom djelovanju otvara prostor u svome životu poslušnošću Istini. Uostalom, Sotona je otac laži: „On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži” (Iv 8,44). Potrebno je odbiti svaku laž i svaku ispraznu nadu kako bi se zatvorio prostor djelovanju Sotone i zla u vlastitu životu.

Božji prijatelj

Nasuprot Sotoni koji je čovjekoubojica, Bog „čudesno uzvisuje prijatelja svoga” (Ps 4,4), onoga tko ga ljubi. To je upravo ono što čitamo u Poslanici Rimljanima: „Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi” (Rim 8,28-30). Potrebno je, dakle, s Bogom uspostaviti prijateljski odnos, odnos ispunjen zahvalnom ljubavlju koja proizlazi iz svijesti o pozivu, o izabranju, o opravdanju i o proslavi. Odatle i sigurnost da Bog uslišava molitvu.