Objavljeno:
29. 01. 2019. 09:30

Nautički sajam Boot se ovoga tjedna održava u Düsseldorfu koji ujedno slavi i veliku obljetnicu –  već punih pola stoljeća se i duboko na njemačkom kopnu osjeća miris mora i soli.

Düsseldorf i nautički sajam? Doduše, on jest na plovnoj rijeci Rajni, ali najbliže more je udaljeno dobrih stotinjak nautičkih milja i to zračne linije. Zato se koncem šezdesetih godina činila gotovo suluda već i ideja upravo u tom gradu prirediti nautički sajam.

Ni tadašnji direktor velesajma Kurt Schoop nije mogao znati što je zapravo stvorio tog maglovitog dana u studenom 1969. na još starom velesajmu u Düsseldorfu, u Fischerstraße. Doduše, pozvao je iskusnoga novinara koji prati nautička zbivanja Horsta Schlichtinga da mu pomogne prirediti sajam, ali se i on morao još pomučiti da uvjeri proizvođače da u daleki Düsseldorf ne pošalju tek fotografiju, nego „pravi brod”. Ipak, došlo je 116 izlagača iz sedam zemalja i nitko nije bio siguran je li trošak izlaganja tek bačen novac „preko palube”.

Rezultat je već na prvom Bootu bilo golemo oduševljenje – oko 34 tisuće posjetitelja što su i tako daleko od mora i u Düsseldorfu odjednom mogli vidjeti prave brodice i osjetiti miris soli. Sve se odlično poklopilo: koncem šezdesetih je već bilo novca i kad se već imala kuća i automobil. U to doba se sve više širila i stakloplastika kao materijal za brodice. Još početkom šezdesetih su samo rijetki svoje vrijeme provodili na brodici, obično u drvenim kabinicama (ne baš ugodnoga mirisa) gdje je već i kuhalo na alkohol bilo golemi luksuz. Ali to se brzo mijenjalo i sve ih je više željelo na more.

Čitav taj napredak se vidio i na sajmovima Boot: organizator se hvali kako je baš na ovom sajmu 1973. u Europu došla prva „američka” daska za surfanje, ali opremljena i jedrom – nešto nečuveno za ondašnje dane. Ali gotovo svatko si je mogao priuštiti, lako je stala i na krov automobila. I gostiju nije nedostajalo, bilo da su to bili slavni iz svijeta nautičkog sporta, okrunjene glave ili poznati istraživači mora kao što je Nijemac Hans Hass ili Francuz Jacques Cousteau.

Godine 1976. su se u Montrealu održavale Olimpijske igre – nakon Münchena 1972. što je bio povod da Boot Kanadu pozove kao zemlju partnera, a tradicija se održala do danas. Hrvatska je u anale Boota ušla 2001. godine kad je upravo iz brodogradilišta u Puli stigla najveća jahta tog sajma – Dat Helja dugačka 34,85 metara.

Još veći brod stigao je tek 2006. kad je na sajam stigla jahta Catwalk, dugačka 41 metar. Takve jahte su redovito velik izazov za ovaj sajam tako daleko od mora: one u pravilu stižu rijekom Rajnom, ali onda ovise i o njezinu vodostaju. Tako je 2003. bio osobiti problem jer je Rajna prijetila da se prelije iz svoga korita.

Pred sajmom ih onda dočeka Big Willi, kako na sajmu od milja zovu najveću dizalicu koja ima nosivost do 100 tona. No dobro se pamti kad je i na Big Williju pukla jedna sajla pa je 1998. jahta Golden Eye dugačka 35,5 metara pala – na sreću tek s visine od šezdesetak centimetara.

Priča o sajmu Boot ima mnogo, a teško je prebrojati i dobre poslove ili „ljubav na prvi pogled” kad se upravo u Düsseldorfu ugledala „brodica života”. Boot se hvali da je najveći nautički sajam na svijetu. Makar ih ima koji će imati dojam da je Genova još veća, sezonu zapravo otvara već Pariz u prosincu, a on posjetitelje podsjeća kako je upravo Francuska sa svojim Jeanneau-Benetau najveći proizvođač brodica za razonodu na svijetu. Tu je onda i Amsterdam, pa onda i Zagreb ili Biograd.

Boot je možda osobit jer okuplja čitav niz manifestacija vezanih uz nautički turizam. Ne samo jedrilice i motorne jahte, motore i jedra, gumenjake i kanue, nego je još od konca sedamdesetih ovaj sajam postao i jedna od središnjih manifestacija ronilačkoga sporta, zapravo, golemi ronilački toranj je na Bootu otvoren baš u godini kad je partner bila Italija.

A onda je tu i golemo područje turizma gdje je opet Boot važno mjesto susreta i promocije. Na žalost i od Hrvatske je na Bootu ostala samo njezina turistička ponuda, bili to čarteri, sidrišta ili škole za ronjenje. U razgovoru s malim brodograditeljima iz Hrvatske će vam skoro svatko reći kako je možda nastupio na Bootu jednom ili dva puta, ali više nema nikoga. Jedan je problem svakako što jedva da ima ekonomskoga interesa kod izvoza hrvatskih brodica, ali i sam nastup na Bootu je za njih jednostavno previše skup.

Nažalost, to se vidi i u ponudi Boota: ponuda se koncentrira na glasovita imena, a sve je manje zanimljivih brodograditelja s istoka Europe. No, to je i odraz onoga što primjećuju organizatori ovoga sajma: oni svake godine nastoje naći neku atraktivnu ponudu za mladu publiku, redovito se organiziraju i posjeti učenika – ali „nautičari” u Njemačkoj postaju sve stariji. Sve veće brodice koje se nude u pravilu ne završavaju kao privatni brod, nego ulaze u već ionako goleme flote za čarter. To se odnosi čak i na paviljon 6 gdje se izlažu superjahte. Bogatuni svijeta danas grade jahte pred kojima će i Big Willi biti beznadno nemoćan.

Ipak, čak i nakon pola stoljeća Boot u Düsseldorfu s optimizmom gleda u budućnost. To se potpuno poklapa i s optimizmom koji vlada u čitavom nautičkom sektoru: preko 80 % tvrtki misli kako će ova godina biti barem isto tako dobra, ako ne i bolja od prethodne. Svake godine se pojavljuju neka nova rješenja, novi uređaji i novi modeli brodica. Doduše, teško je reći tko, osim možda švercera, uopće treba na primjer gumenjak na kojeg su objesili čak tri Mercurya od po 400 „konja”? Ali tko to ne želi vidjeti ako ima barem malo mora u krvi? Pa makar i bio 100 milja od pravoga mora.

Izvor:
Svjetlo riječi