Objavljeno:
07. 12. 2018. 10:15

Stare fotografije jedan su od vrijednih izvora u istraživanju tradicijskoga odijevanja. U neprocjenjivom bosanskohercegovačkom etnografskom naslijeđu je i Spomen-knjiga iz Bosne objavljena 1901. godine. Među objavljenim fotografijama s nošnjama autora Stjepana Osaka u ovoj knjizi su i nošnje iz okolice Žepča.

Piše: o. Zvonko Martić

Nažalost, kako ne posjedujem cjelovito izdanje ove zbirke, mogu govoriti samo o nošnjama iz župa Žepče i Osova. Isti oblici odijevanja su i u okolici Maglaja, Zavidovića i Novog Šehera.

Kao i u drugim mjestima, današnji stanovnici Žepča malo znaju o obliku gradskoga odijevanja u svojemu gradu. Sudeći prema sjećanjima nekih starijih stanovnika ovoga srednjobosanskog grada, oni se sjećaju nošenja crnih dimija. Uspoređujući gradski oblik oblačenja u Žepču s onima iz drugih gradskih sredina, razlika je u ženskim oglavljima. Crvene kape fesovi, i djevojačke i udanih žena, nisu ukrašavani nakitom. Preko njih su nošene svilene marame malo drukčije nego u drugim krajevima. Ali razlike muških gradskih nošnji u Žepču od gradskih odijela u drugim gradovima su u načinu ukrašavanju i nošenju košulja od svile anterija koje su imale pletene gumbe dugmad cijelom dužinom. Preko anterije ponekad su nošeni kratki kaputi koparani izrađeni od čohe ili jeftinijega platna atlasa. Njihovo ukrašavanje od uskih uzica gajtana i konca zeh na kratkim kaputima koparanima prepoznatljivo je u današnjim seoskim nošnjama ovoga kraja.

Na svim muškarcima u seoskim nošnjama na fotografijama iz 1901. godine vide se kratki prsluci bez rukava džemadani s preklopom na prsima. Ovoga odjevnoga predmeta nema u današnjim nošnjama ovoga dijela središnje Bosne. Preko džemadana oblačili su prsluci čerme po rubovima na prsima ukrašeni pletnim gumbima. Ove muške čerme i danas su neizostavan dio odjeće. Za razliku od 1901. godine, danas muškarci u okolici Žepča ne nose fesove niti oko glave omotavaju duge crvene šalove turbane. Posljednjih godina počeli su nositi šešire kratkoga oboda poznatijih kao posavski šeširi. U zanimljivosti kod muškoga oblačenja iz 1901. su i bijele vunene hlače čakšire koje su se potpuno prestale nositi već prije Prvoga svjetskog rata, a kasnije se nose samo crne s ukrasom tamnocrvenih uzica gajtana. Seoske muške košulje nekada su bile širokih rukava, a danas se nose samo skupljenih rukava. Od muškoga nakita treba izdvojiti sat nošen da se vidi pričvršćen na prsima na prsluku čermi kao i ukras od kocki šećera isprepletenim koncem u boji.

Na ženskim seoskim nošnjama uočavaju se manje promjene nego u muškima. Košulje su izrađivane od lana platnjače ili pamuka. Ove potonje nazive imaju po različitim vrstama tkanja. Na košuljama je otvor oko vrata njedra ukrašen raznobojnim koncem kericama i bučmom pričvršćena je zadivena srebrna ukrasna igla bašlija ili broš. Košulja se opasuje uskom tkanicom pasom od raznobojnoga svilenog konca sa srebrnim kopčama pavtama ili pavticama. Ispod košulje nose se tkane gaće šivane od dvije vrste tkanja. Preko košulje se oblače kratki prsluci čerme od sukna na rubovima ukrašeni crvenim koncem. U hladnije dane nošeni su duži sukneni kaputi s rukavima gunjevi. Gunj je omiljeni dio odjeće. Ne zato što je najatraktivniji, nego što je na prelima i sijelima služio i kao zaštita u intimnim razgovorima momaka i djevojaka. Ovo zovu ašikovanje pod gunjem. Kada bi momak i djevojka htjeli ašikovati i skriti se od pogleda drugih, onda bi momak uzimao gunj i digao ga s obje ruke iznad njihovih glava. Tako zaštićeni i sakriveni imali su malo vremena biti sami, ali starije su žene često provjeravale drži li mladić objema rukama gunj iznad djevojačke glave.

Razlike u oglavljima kod djevojaka i udanih žena u okolici Žepča su u načinu pokrivanja tamnocrvenih kapa fesova. Djevojke fesove ukrase samo svojim pletenicama ili preko njih prebace bijele ručno tkane marame krpe ukrašene utkivanim raznobojnim koncem. I udane žene su nosile marame krpe preko fesova, ali njihovo oglavlje koturača sastojalo se od fesa na koji su našivane i opšivene grane loze. Deblje grane su se prišivale uz sam fes dok bi tanje bile na rubu. Veličina koturače bila je osobni izbor žene. Prije nego što se postavi koturača na glavu se stavlja lanena marama ćenar s cvjetnim motivima oko koje se omotaju pletenice i povežu se iza glave. Kada se koturača dobro pričvrsti, onda se povezuje marama krpa.

Ženske nošnje u okolici Žepča imaju i jedinstven ukras za noge podveze kakav nije zabilježen u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. To su od crne vune upletene uzice koje su nekada imale uporabnu funkciju i izgubile je, ali su se zadržale kao ukras. Nekada su žene ovoga kraja plele čarape od bijele vune i to ne spojene, nego odvojene rasporkom, a da bi ih pričvrstile uz nogu omotavale su podveze od gležnjeva do koljena.

Fotografije iz Žepča i njegove okolice u Spomen-knjizi iz Bosne svjedoče kako se oblik tradicijske odjeće s kraja 19. stoljeća znatno promijenio i kako ono što danas zovemo narodnom nošnjom ovoga kraja može datirati načinu odijevanja u sredini 20. stoljeća.

Izvor:
Svjetlo riječi