Objavljeno:
27. 08. 2021. 09:15

To je uspijevao samo zato što je odabrao težak životni put – odabrao je onaj put koji do Svevišnjega vodi preko najranjivijih. Stoga je važno imati na umu kako je sveti Franjo Pjesmu bratu Suncu napisao kad je bio u bolesti i vrlo očajan

Danijel Stanić

Pjesma bratu suncu ili Pjesma stvorova smatra se najpoznatijim autorskim tekstom svetoga Franje Asiškog. U ovoj pjesmi vidljiva je situacija u kojoj sveti Franjo, smrtno bolestan, prepoznaje brata u svemu stvorenju, u svjetlu božanske radosti. Uspio je u jedinstven hvalospjev prožeti svoj osobni zavjet pokore, svoju misiju za mir i svoje tjelesno iskustvo dolaska Božjega kraljevstva. Potom je svojoj subraći dao neka ovaj hvalospjev pjevaju uvijek i svugdje, kako bi kroz pjesmu svijetom širili ono što je svakom ljudskom biću potrebno, osobito danas, a to je radost, ispunjenje svakoga nedostatka.

Nizozemski franjevac Jan van den Eijnden ističe kako sveti Franjo ovom pjesmom nije imao namjeru opjevati prirodu. Za njega je priroda samo stvorenje, a stvorenje je priroda viđena u svjetlu Stvoritelja. A u svjetlu Stvoritelja svako je stvorenje dobro. Stvorenje nije nihilistička praznina, nego naprotiv punina; nije opaka borba, nego zajedništvo; nije bezdušni proces, nego život. Ova perspektiva čini se nekako nestvarnom, ali je sveti Franjo očito uspio upravo takvim očima gledati stvorenje. To je uspijevao samo zato što je odabrao težak životni put – odabrao je onaj put koji do Svevišnjega vodi preko najranjivijih. Stoga je važno imati na umu kako je sveti Franjo Pjesmu bratu Suncu napisao kad je bio u bolesti i vrlo očajan.

Vlak smrti

Francuski autor i franjevac fra Eloi Leclerc, pišući o Pjesmi brata sunca, prisjetio se kako je za njega ovaj hvalospjev imao smisla tek kad ju je iscrpljen zapjevao u „vlaku smrti” kojim je, zajedno s nekoliko svoje subraće, bio otpremljen u koncentracijski logor Dachau. Očito je ljudima dano da stvorenje vide tek kad su najranjiviji i kad, barem na tren, gledaju Božjim očima. A Bog na stvorenje gleda drukčije od čovjeka.

U autorskom izvješću o stvaranju svijeta u sedam dana, Gospodin Bog svakoga bi dana pogledao svoje stvorenje i konstatirao „da je dobro”. Na taj način on blagoslivlja svoje stvorenje kad govori dobro o njemu (lat. bene dicere, benedicare). U tom smislu, biblijski izvještaj o stvaranju nije opis i objašnjenje početka svijeta, nego originalan tekst koji hvali Boga koji svoje stvorenje svakoga dana gleda i blagoslivlja, vidi dobrotu u svomu stvorenju. Stvorenje tako odražava sliku Boga, svoga Stvoritelja. I tako je Bog prisutan za svako svoje stvorenje. I danas je ovo tumačenje vrlo aktualno, kao i u vrijeme svetoga Franje. No, kako bi ljudi mogli gledati na ovaj način, moraju i sami ponovno postati stvorenje, ponovno otkriti božanstvo u svom biću i pogledati ga očima koje kažu „da je dobro”.

Inače ljudi ne gledaju samo očima, nego zapravo svojim mozgom koji tumači ono što je viđeno. Ova teorija nije nova u svijetu znanosti. Već je ranije švicarski jezikoslovac Ferdinand de Saussure poučavao svoje studente kako ljudi kad čuju nekoga da govori zapravo ne slušamo zvuk, nego foneme – akustične slike (franc. images acoustiques). Fonemi prekrivaju zvukove pa kad netko izrekne fonem „most” mi ne čujemo izraz most, nego u glavi stvaramo sliku mosta. U tom svjetlu, čitav proces jezika zapravo se smješta u mozak. Na taj način mi zapravo ne vidimo stvarnost kakva ona jest, primjerice prirodu koja nas okružuje. Mi je uvijek vidimo u svjetlu narativa u kojemu o njoj govorimo.

Filozof Martin Heidegger istaknuo je kako bi inženjer hidraulike uvijek gledao drukčije na rijeku Rajnu od jednoga pjesnika. Inženjer ima oko tehničara i vodu gleda kao mogući izvor energije. Pjesnik vodu gleda kao mogući izvor ljepote. Bilo bi zanimljivo kad bi čovjek mogao vodu vidjeti onako kakva ona zapravo jest. No ne možemo jednostavno „istupiti” iz konteksta i promatrati prirodu onakvom kakva je ona zapravo. Morali bismo utišati jezik i sve pretpostavke, a to možemo tek kad prestanemo prilagođavati sebi svijet, odnosno kad utišamo sve sposobnosti kojima razumijevamo svijet. A i tad bismo se jedino mogli nadati da nam Gospodin daruje takav pogled na svoje stvorenje.

Tako „isključivanje” svega što pretpostavljamo događa se kad mističari zaklope oči i zatvore uši. No nije tako činio i sveti Franjo – on je svoje slabosti pretvorio u snagu tako što ju je povjerio Bogu (usp. 2 Kor 12,9). I upravo je to svetoga Franju učinilo velikim. Na kraju svoga života koji je proveo u traženju božanskoga pogleda na stvorenje, sveti je Franjo bio iscrpljen – primio je stigme, imao je fotofobiju (preosjetljivost očiju), a tištile su ga i nesuglasice u prvotnomu bratstvu. Kako tvrdi franciskanolog Grado Merlo, sveti Franjo je, u trenutku kad je legao u jednu baraku nedaleko od crkve svetoga Damjana, osjetio snažnu potrebu da odustane od svega što je činio.

U izvještaju Asiškoga zbornika (83) tako stoji: „Dok je blaženi Franjo ondje ležao pedeset i više dana, danju nije podnosio Sunčevo svjetlo, a noću svjetlo vatre. Zato je neprestano boravio u kući ili u ćelijici, ali u tami. Osim toga je i danju i noću imao jake bolove u očima tako da noću nije mogao ni počivati ni spavati, a to je uvelike otežavalo i pogoršavalo bolest očiju kao i ostale njegove bolesti. Štoviše, ako je gdjekada htio počivati ili spavati, u kući je i u ćelijici načinjenoj od rogožine na jednoj strani one kuće bilo mnogo miševa koji su i preko njega i okolo njega trčali te mu nisu dali spavati. Smetali su ga pače i u vrijeme molitve, a nisu ga smetali samo po noći nego i po danu. Čak i onda kad je za stolom jeo, uspinjali su se na stol pa su i on i njegovi drugovi pomišljali na to da se možda radi o đavolskoj napasti, kao što je i bilo. Dok je blaženi Franjo tako jedne noćio razmišljao o tolikim nevoljama što ih je podnosio, samom se sebi sažalio te je rekao. 'Gospodine, pohitaj mi u pomoć (usp. Ps 71,12) u mojim bolestima da bih mogao strpljivo ih podnositi!' U duhu mu je odmah rečeno: 'Reci mi, brate, ako bi ti netko za ove tvoje bolesti i nevolje dao tako veliko blago da bi sva zemlja bila suho zlato, sve kamenje da bi bilo drago kamenje, a sva voda bila balzam, bi li ti sve to smatrao bezvrijednim i ništetnim kao da je sve to materijalna zemlja, obično kamenje i voda u usporedbi (usp. Mudr 7,9; Ps 19,11) s velikim i skupocjenim blagom koje ti se daje? Zar se ne bi mnogo radovao?' Blaženi je Franjo odgovorio: 'Bilo bi to, Gospodine, veliko i neistraživo blago, vrlo dragocjeno, silno privlačno i poželjno.' (usp. Ps 19,11). Na to ćemu taj glas: 'Raduj se i kliči u svojim bolestima i nevoljama. Smatraj se ubuduće tako sigurnim kao da se već nalaziš u mojem kraljevstvu.'”

Pjevana propovijed

Sveti je Franjo dakle primio odgovor na svoje molitve, i to božanskom inspiracijom koja je prisutna i u Isusovim riječima dobromu razbojniku: „Još danas ćeš biti sa mnom u raju.” (Lk 23,43). Asiški zbornik tako nastavlja da je sveti Franjo sljedećega jutra govorio svojim drugovima o utjehi koju je primio. „Onda je sjedeći počeo razmišljati i izrekao ove riječi: 'Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine!' Tim je riječima dodao napjev i naučio svoje drugove da to pjevaju.” (...) „Predložio je da bi najprije jedan od njih, koji umije propovijedati, narodu izrekao propovijed, a nakon propovijedi neka zapjevaju Pohvale Gospodnje kao Gospodinovi pjevači.” Vjerojatno je na taj način sveti Franjo htio privući pozornost slušatelja, jer su tada pučki pjevači bili omiljeni u talijanskim gradovima. Na neki je način Pjesma tvorova bila pjevana propovijed. Prva bi braća propovijedala običnim ljudima izvan crkava i ne bi govorila o teološkim stvarnostima, nego bi njihove propovijedi bile nadahnut poziv na pokoru i hvalu Bogu.

Kasnije su dodane 10. i 11. strofa, i to nakon što je došlo do ozbiljne razmirice između asiškoga biskupa i gradonačelnika. A 12. i 13. strofa dodani su u trenucima kad je sveti Franjo osjetio da mu se približava smrt. To su posvjedočila njegova braća, njegovi svjedoci. Dakako, postoje rasprave o istinitosti ovih činjenica. Štoviše, bilo je i drugih sličnih hvalospjeva u svetoga Franje. No to ne umanjuje važnost ove pjesme jer su takvi poetski tekstovi vrlo često nastajali kroz dulje vrijeme, baš kao i danas. Jednako tako, događaji i već spomenuti izričaji često bi se ponovno pojavljivali u drugim tekstovima istoga autora.

Postoji sličnost Pjesme brata sunca i drugih ne-franjevačkih djela. Neki stručnjaci to povezuju s Franjinim poznavanjem usmene tradicije i liturgije časova. Stoga je velika sličnost s Himnom trojice mladića iz Knjige proroka Danijela, koja se u časoslovu moli svake nedjelje u jutarnjoj molitvi. Najupečatljivija posebnost koja Pjesmu brata sunca razlikuje od svih drugih, sličnih djela jest činjenica da sv. Franjo sva stvorenja naziva braćom i sestrama. On pjeva o nebeskim tijelima, o drugim stvorovima i dakako o čovjeku kojemu je Bog dao odgovornost da omogući život tim stvorovima. Nadalje, sveti Franjo poziva da stvorenje zajedno s njim hvali Boga stvoritelja. Uz to, uzvik Hvaljen budi (tal. Laudato si) zapravo je posebna varijanta izraza „Aleluja, hvalite Gospodina”, kako se nalazi u Ps 148, a povezuje se i s izrazom „blagoslovljen” iz Pjesme trojice mladića u Danijelovoj knjizi. U oba slučaja, stvorenje se poziva da poda Bogu hvalu.

Franciskanolog Giovanni Pozzi dao je svojevremeno odlično objašnjenje kompozicije Pjesme stvorova. Sveti Franjo najprije niže tri vrste nebeskih tijela – sunce, mjesec i zvijezde. Svi su oni sjajni, dragi  i lijepi. Znakovita je dakle uporaba broja 3. Zatim se Franjo okreće četirima počelima i blagoslivlja Boga za vjetar (prozračan, oblačan, vedar i svake vrste vremena), za vodu (korisna, ponizna, draga i čista), oganj (lijep, ugodan, silan i jak) i za zemlju (koja nas hrani i nosi, daje različite plodove i šareno cvijeće i bilje) – za svako počelo četiri pridjeva. Nakon triju nebeskih tijela i četiriju počela, u narednim stihovima sveti Franjo okreće se čovjeku. Taj je dio himna obilježen simbolikom broja dva, u dualima ljubav i praštanje, podnositi bijedu i podnositi s mirom, blaženi bili.

Cjelina je dakle sastavljena od brojeva tri (nebeska tijela), četiri (počela) i dva (ljudske kategorije). Ukupno je devet stvorenja koji daju hvalu. Brojka devet vraća se i u broju izraza hvale – osam puta koristi se izraz „hvaljen budi”, a jednom „blaženi”. Fumagalli u ovoj složenosti vidi dokaz da je Pjesma brata sunca bila jedinstveno djelo, no ono nije moglo biti diktirano usmeno. Osim znakovite uporabe brojeva, važan je i odabir pridjeva koje sveti Franjo daje stvorenjima. U izboru pridjeva vidi se ona stvarnost koja je svetoga Franju potaknula na čuđenje i razmišljanje o kozmičkomu bratstvu. Svi iskorišteni pridjevi dovode do stvaranja skladnoga svijeta suživota. Nebeska tijela, vremenske prilike, voda, vatra, zemlja i čovjek – svi zajedno žive u miru i na taj način omogućuju život svakom stvorenju koje je Bog dao. 

Zanimljivo je i tumačenje staroga izraza koji koristi sv. Franjo „per”. Može se prevesti kao riječ „za”, u kontekstu: „Hvaljen budi, Gospodine, za to stvorenje.”, ali i u kontekstu: „Hvaljen budi, Gospodine, po stvorenju.”  U tom smjeru ide i hrvatski prijevod – sveti Franjo, promatrajući stvorenja, daje hvalu Bogu koji ih je stvorio.

Nakon uvodnoga dijela u kojemu sveti Franjo Bogu pridaje božanske atribute, slijedi poziv: „Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj.” Koga se tiče ovaj poziv? Tiče se svih koji su pozvani da slijede Krista. Vidljiv je silazak iz sfere božanstvenog u sferu stvorenja. Taj silazak, u kojemu se može nazreti i Božji plan spasenja da kao Bog siđe među ljude i postane čovjekom, dirao je i Romana Guardinija, koji je u tomu vidio veliku poniznost. I ponovno se može razumjeti stav svetoga Franje koji se ne uzdiže iznad svoga dostojanstva kao čovjeka. Ponizio se do kraja i upravo ondje prepoznao Boga. S druge strane, Gospodin je uzvišen iznad svega, što priznaje i sv. Franjo. Stvorenom svijetu potrebni su ljudi poput svetoga Franje. Ljudi koji će kroz hvalospjev dati svoj glas svim stvorenjima. Zahvaljujući svetom Franji upravo se to dogodilo – stvorenja su dobila glas kojim mogu hvaliti Boga.

Velika je vjerojatnost da je sveti Franjo Pjesmu brata sunca stvarao duže vrijeme. No ostaje vrlo znakovito što je pjesma dovršena upravo u vrijeme kad njegove oči više nisu mogle podnositi danje sunce. To pokazuje kako je Otkupitelj uvijek nazočan u trenutku kad je čovjek ranjiv. Ta se stvanost očituje i u središtu franjevačke duhovnosti. Ljudsku krhkost ne treba izbjegavati kao problem. Naprotiv – krhkost je staza koja vodi Bogu. Onomu Bogu koji pistupa čovjeku u času najtežeg očaja. To ne znači da je Bog samo sa slabima ili da staje na stranu samo potlačenih. Ne, nego je Bog sa svim ljudskim stvorenjima. Ipak, on je upravo u onom trenutku kad se čovjek više ne usuđuje biti čovjek, gdje ne može podnijeti samoga sebe ili svoju okolinu, u trenutku kad je najslabiji (usp. 2 Kor 12,9: „Snaga se u slabosti usavršuje”).

Progledati novim očima

Kad su prvi ljudi Adam i Eva u središte svoga života postavili stablo spoznaje dobra i zla, tada je u njihovim očima sve postalo problem, osobito njihova slabost. Čovječanstvo je potom uspjelo da se nosi s tim problemom slabosti – naoružalo se znanjem, kulturom, gradovima i oružjem. Čak je i sv. Franjo to učinio, dok je bio mladi trgovac koji je htio postati vitezom. No, slijedeći Krista, sv. Franjo je drugo stablo zasadio u središte života – stablo života. I tada je za njega problem postao otajstvo. U svojoj slabosti postao je osjetljiv te je počeo stvari gledati drugim očima. Sam sv. Franjo opisao je to ovim riječima: „Okrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast ono što mi bijaše gorko.” (Opor I,3)

Stvorenje je dakle stvar ukusa. Sveti Franjo stekao je ukus stvorenja slijedeći Kristove stope. Na taj je način okušao kraljevstvo nebesko. No oni koji slijede Isusa moraju prihvatiti i njegovo trpljenje, njegovu patnju i postati ranjiv. Sveti Franjo prihvatio je svoj život upravo onako kako mu je bio dan. A čim je nadvladao nutarnji otpor, njegove su slabosti postale vrlo osjetljivi receptori za svijet koji gotovo nitko ne može vidjeti. On je vidio kraljevstvo nebesko, vidio je stvorenje novim očima. I vidio je da je bilo veoma dobro.

Izvor:
Svjetlo riječi