Objavljeno:
02. 06. 2020. 10:00

Od toga časa taj sat mi je neka svetinja, i nipošto se ne bih od njega dijelio sve do zadnjega časa života!

Papi Piju X. došao jednoga dana u posjet neki prebogati američki milijuner. U toku razgovora pogleda papa na svoj džepni sat, želeći vidjeti koje je doba. – Kakav mizeran sat, sveti oče? – začuđeno će bogataš.  – Baš nije nimalo prikladno da jedan papa nosi tako bijedan sat.

Istini za volju sat je zaista bio jednostavan, čak nezgrapne vanjštine, od običnog nikla i posve staromodnog oblika. – U Americi bi takav sat koštao jedan dolar – smijući se dobaci gost. – Pogledajte, sveti oče, moj sat! Pri tome izvuče iz džepa teški zlatni sat ukrašen mnogim dijamantima. – Koštao me je oko tisuću dolara. Pri tome pritisne biserno dugme na satu, i gle, istog trena sat je milozvučnim glasom otkucavao koji je sat.

  • Da, to je zaista skupocjen sat, reče papa.
  • Znate što? Ja bih svakako želio imati od vas neku uspomenu, sveti oče.

Pa stoga predlažem: poklonite mi svoj sat, a ja ću vama za uzvrat dati ovaj moj skupocjeni. Mislim da takvom zamjenom nećete biti na gubitku? Dragi moj gospodine, to bi bila vrlo loša zamjena za mene, jer je moj sat mnogo drago dragocjeniji od vašega! – odgovori papa klimajući odrečno glavom.

Bogati Amerikanac nije mogao vjerovati da se taj prosti nikleni sat uopće može uspoređivati s njegovim zlatnim. – Odmah ću vam to razjasniti – reče papa, dok je blagi osmijeh titrao oko njegovih usana. – Moji roditelji bili su veoma siromašni. Otac mi je kao seoski poštar uz svakodnevnu veliku kilometražu i mnogo trčkaranja jedva zarađivao toliko, da prehrani svoju brojnu obitelj. Dakako da smo bili s malim zadovoljni i sretno smo živjeli u svom siromaštvu. – Jednoga dana, sjećam se veoma dobro premda sam još bio posve mali dječak, otac nam teško oboli i za kratko vrijeme umre. Tek tada smo postali siromasi. Majka je morala pokućariti, samo da joj mi nismo bili željni kruha…

Sveti je otac zastao, malo pošutio gledajući preda se, tada je tiho nastavio: – Mi dječaci morali smo štedjeti gdjegod je to bilo moguće. Stoga smo išli u školu, koja nije baš bila blizu nego čak u drugom naselju, bosonogi, noseći preko ramena cipele, koje bi tek pred školom obuli. Tako smo činili da bi nam cipele dulje trajale. Čim bi se iz škole vratili skupljali bi travu i granje za našu kozu, jer ona nam je bila sve naše bogatstvo i svi smo je voljeli, a ona nas je za uzvrat hranila mlijekom.

Kad mi je bilo 13 godina, išao sam prvi put na svetu pričest. Ah, koliko se je morala mučiti jadna majka, da bi mogla za tu zgodu prirediti malo veselje! Kad sam došao iz Crkve, rekla mi je: Sinko moj, ti znaš da smo siromašni, pogotovo iz smrti očeve. Pa ipak sam željela da ti poklonim neku malu uspomenu za današnji dan, za dan kad je u tvoje malo srce prvi put došao Spasitelj!

Govoreći to razmotala je svileni rupčić i iz njega izvadila ovaj džepni nikleni, i kako vi pravo rekoste, bijedni sat. Koliko sam se samo veselio tome daru! Više nego da mi je poklonila sve blago ovoga svijeta! Bacio sam joj se oko vrata i ljubio je, ni danas ne znam da li više od radosti ili iz zahvalnosti. Zamislite koliko se je moja majka morala mučiti i još više raditi i štedjeti, da bi mi mogla učiniti to veselje! Od toga časa taj sat mi je neka svetinja, i nipošto se ne bih od njega dijelio sve do zadnjega časa života!

Neka znate – nastavio je sveti otac – nije taj sat ni blizu tako bezvrijedan kako izgleda. Nikada me nije ostavio na cjedilu, nikada mu nije trebalo popravka, kroz tolike me je godine tako vjerno služio!

Da li me sada razumijete zašto vam ne mogu dati ovaj sat? I zašto mi je on draži i dragocjeniji od svih satova na svijetu? – Da, da, razumijem vas, sveti oče! – reče bogati gost, vraćajući svoj zlatni sat u džep. – Kako je sretna morala biti vaša majka kada je imala tako zahvalnog sina! –  A kako je istom sretan sin, koji je imao tako dobru i požrtvovnu majku! – odvrati papa, pažljivo vraćajući svoj sat na njegovo staro mjesto.  

Izvor:
Kalendar Dobri pastir (1977.)