Početna stranica » Ostali smo Franjini

Ostali smo Franjini

159 pregleda

Kad god se kao školske kolege nađemo u Visokom, a najčešće prigodom obilježavanja obljetnica mature, obistini se jedna lijepa misao koja kaže da ako se pobrinemo za trenutke, godine će se pobrinuti same za sebe (M. Edgeworth). Zaista je tako.

Mnogobrojni trenuci našega zajedničkog srednjoškolskoga života, ma kako bili isprekidani, nasumični i zbrkani, jednostavno su zauvijek uokvireni u nekakav svoj vlastiti život u kojemu vrijede drugi zakoni pa mu godine još uvijek ne mogu ništa. Potpuno nas prožmu ti trenuci koji su zauvijek obilježili i odredili naš život i koji nas tako živo podsjete kako smo jednom davno došli na ovo mjesto da postanemo članovi drevne Franjevačke provincije Bosne Srebrene koja na ovim prostorima raste već sedam stoljeća. Nismo svi uspjeli postati fratri, ali smo svi odreda postali i ostali franjevci u onom lijepom i širokom smislu te riječi.

I dobro je da je tako. Jer, bila bi prava šteta da smo samo nas šestorica ostali sljedbenici i svjedoci ogromnoga bogatstva Franjina inspirativnoga života i poruke. Naime, te davne 1982. godine prvi razred Franjevačke klasične gimnazije upisala su 43 sjemeništarca, sabrana sa svih strana BiH, različita u mnogočemu osim u želji da postanu fratri. Kako to već u životu biva, želja je jedno a stvarnost drugo, pa nas je malo postalo članovima Provincije, ali nas je većina postala i ostala članovima i simpatizerima Franjina duha i to svatko na svoj način, svatko u svom poslanju i društvenom angažmanu. A tko je to franjevac u najširem smislu te riječi?

To je svatko onaj tko hodi ovom zemljom pronoseći mir i dobro, koji prihvaća druge i drukčije, angažiran je za pravdu i mir, ne zaobilazi slabe i ranjive koje društvo bez imalo stida gura na svoj rub. Franjevac je svatko onaj tko prihvaća i živi Kristovu poruku Franjinom širinom i radošću. Takav čovjek ne bježi niti se distancira od svoga vremena ma koliko mu ono bilo teško, nerazumljivo pa i pokvareno. Kao Franjo, opremljen evanđeoskim žarom, ne boji se uroniti baš u to i takvo vrijeme kako bi ga iznutra Kristovom riječju promijenio i oplemenio. Ne umara se potičući, pronalazeći i budeći dobro i lijepo u ljudima, nerijetko zatrpano ili zagubljeno sporednim i beznačajnim životnim navikama i željama. Baš je to ovaj najbogatiji siromašak iz Asiza uvijek s uspjehom u svemu stvorenom pronalazio. Čak, kako ga je on nazvao, i u bratu vuku! Kao njegovi, ne trebamo se obeshrabriti ako ne pronađemo lijepo i dobro u vukovima, ali ih moramo pronalaziti u svojim bližnjima i tako unositi svježinu i istinske vrednote u sve pore naših isprepletenih života, a posebno u naše često ledene međuljudske odnose. Sveti Franjo Asiški je, izgarajući za Kristovu evanđeosku riječ, ostao svevremenski blizak svakom čovjeku. Božja riječ mu je toliko bila važna da nije trošio dragocjeno vrijeme smišljajući i dizajnirajući habit, niti se gubio u pisanju tomova pravila i uputa za novi Red. Jednostavno je obukao prvo što mu je bilo pri ruci i u samo 12 poglavlja definirao Pravilo Reda Manje braće. Jasno je time poručio svojim fratrima, ali i svim svojim simpatizerima da nije važno što je na čovjeku, nego što je u čovjeku. Nije važno gdje čovjek živi, nego kako živi. Gdje ti je blago, tu će ti biti i srce pa je od izuzetne važnosti što prije poredati svoje životne prioritete. Kako bi samo onda svijet bio drukčiji, bolji, božanskiji! I zato nam treba, bilo s habitom ili bez njega, još nebrojeno mnogo glasnika Radosne vijesti Velikoga Kralja.

Sve nam ovo tako jasno govori kako se svakodnevno isprepliću i dopunjavaju redovničko i civilno življenje Franjina poslanja, koje ima svoje zajedničko polazište u Isusovim riječima: Idite i propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. A evanđelje je istinski radosna i oslobađajuća vijest svakom čovjeku koji se svakodnevno gubi i traži u labirintu lažnih ponuda i prividnih vrijednosti i u kojem ima svega osim smisla, nesebične ljubavi i istinske radosti. Pa što bi onda više čovjek mogao preporučiti i poželjeti i sebi i drugome? U tom kontekstu, svi smo mi koji nosimo na sebi i/ili u sebi Franjin habit na jedinstven i zdrav način doživotno obilježeni franjevačkim duhom, u kojem smo kroz četiri sjemenišne godine, uz školsku izobrazbu, svakodnevno odgajani i, kako bi to fra Vitomir rekao, Franjinim dlijetom klesani.

A bilo je to vrijeme koje se samo može poželjeti i sebi i drugome! Toliko se lijepih uspomena izmijeni sa svakim korakom u nepreglednim sjemenišnim hodnicima, vrtu, crkvi, parku, igralištu, kapelici, učionicama… Bez posebnoga misaonog reda, prevrćemo po glavi uspomene kad smo na ovom mjestu prve stepenice bosanskohercegovačkih ujaka započinjali pisati svoje prve stihove, prozne radove, prvi put u životu sjeli za klavir ili uzeli u ruke gitaru, pomagali u vrtu, pripremali predstave, glumili, brusili svoje sportske vještine… kad smo, u jednom zdravom odnosu prema vjeri, učili gledati Boga u svom bližnjem, kad su nas naši karizmatični profesori i odgojitelji učili prepoznavati Božji trag u svemu stvorenom. A svakako najviše prigodom naših dugih šetnji u prirodi: Jezera, Visočica, Banjer… Da, ovdje smo sazrijevali i u ljudskosti i u vjeri, ovdje smo formirali sve ono što smo danas. A danas smo raspršeni po svijetu, različitih zanimanja, dostignuća, političkih stajališta, uvjerenja, kulture… ali istoga usmjerenja i osjećaja za franjevačko, za ovu Gimnaziju i samostan, za fratre, časne sestre i sve one s kojima smo dijelili ovaj komadić zemlje i neba. To se nije promijenilo. Nikad ni neće.

Dostojevski na jednom mjestu tvrdi: „Tajna ljudskog življenja ne leži u tome da se jednostavno živi nego u tome zašto se živi. Bez predodžbe o tome, zašto treba živjeti ne bi čovjek uopće htio živjeti, pa makar sve oko njega bio kruh.ˮ To smo svi ponijeli iz Sjemeništa: bez obzira što smo i tko smo, naučili smo da je život vrijedan življenja, da ima svoju svrhu i cilj. Naučili smo, kao đaci franjevaca, da je čovjek čovjeku brat, da spremno podijelimo ono što imamo s onim manje sretnim, da se ne ustručavamo angažirati i društveno i politički kako bismo učinili svoj komadić zemlje mjestom mira i dobra, mjestom prijateljskoga susreta sa svim ljudima. Jednostavno, mjestom Božjega kraljevstva. A u njemu čovjek svake sekunde zna zašto živi.