Objavljeno:
28. 05. 2022. 09:00
Stjepan Lice

Od djetinjstva su me, bit će još od predškolskih dana, poticali da ispitom savjesti okončam dan. Nisu to činili nimalo grubo. Naprotiv. Bilo je to katkada zajedničko, češće samotno, razmišljanje o danu koji je minuo. Razmišljanje vedro, sjetno ili tužno, pa i bolno – kako kad. Prije nego što bih usnuo, u mojim su se mislima nizale slike dnevnih zbivanja – i one koje sam pomno spremao u herbarij svoje duše i one za koje sam želio da ih san ispere iz mog pamćenja, iz pamćenja moje obitelji i mojih prijatelja, iz pamćenja ljudi oko mene, iz Božjeg pamćenja, da ih san ispere kao da ih nije ni bilo.

Sve otada nisam prestao od vremena do vremena, pa i često, gledati nizvodno niz dan koji je minuo, niz dane koji su minuli, kako bih, koliko god uzmognem, dane koji će nadoći, mogao podariti sa što više bistrine, sa što više svježine. Kako bih i njih i one koje susrećem, i sebe samoga, koliko god uzmognem, sačuvao od kala i ustajalosti.

Potičući me da ispitom savjesti okončam svoj dan, moji su me domišljato i strpljivo odgajali za osjetljivost. Odgajali su me da postanem svjestan vrijednosti i nevrijednosti mojih postupaka i propusta. Nisu pritom moju pozornost nastojali usredotočiti na ono manje vrijedno. Trudili su se pomoći mi da znam razlučiti ono što okrada od onoga što oplemenjuje. Pomoći mi da se većma potrudim oko onog što pridonosi rastu duše. I da shvatim da uvijek, uvijek, nakon tko zna kojeg istovrsnog spoticanja, mogu početi iznova.

Time nimalo nisu relativizirali smisao, rast u dobroti. Time su ga ohrabrivali, učili me živjeti, učili me nositi se i sa svojim slabostima i sa svojim obdarenostima.

Kroz sve to su mi, moguće i nehotice, otkrivali da uz samokritiku ide i osmijeh. Da smisao osobnog preispitivanja nije prebrojavanje svojih utega, ponovno suočavanje sa svojom nepostojanošću i skučenošću nego rasterećivanje, dublje i srdačnije disanje, hrabrije širenje krila. Otkrivali su mi da je samokritika smislena kao stvaralački odnos prema sebi samome, prema životu.

Otkrivali su mi da, kao što uz samokritiku ide osmijeh, uz kritiku ide podsmijeh. Da je, nasuprot samokritici koja je stvaralački odnos prema životu, kritika zagledanost u drugoga, odnosno njegove nedostatke, i osobna nepomičnost. Da s dlana samokritike život može smoći snage za uzlet, dok joj s dlana kritike prečesto preostaje samo pad.

Smirena i iznova odlučna srca lakše je, mnogo lakše poći kroz noć i ponovno kroz dan, poći u susret čovjeku i Bogu s osmijehom koji svjedoči našu volju da nam korake ne odmjerava, ne sputava, ni posramljenost ni uznositost nego da ih osnažuje i raskriljuje životna zauzetost.

Izvor:
Svjetlo riječi