Objavljeno:
26. 08. 2021. 08:15
Piše: Dominika Anić

Problem razmaženosti jedan je od najtežih i najprisutnijih odgojnih problema. S njim se susreću gotovo svi, roditelji, odgajatelji, učitelji, kao i rukovodeći na radnim mjestima. Razmaženost kao da je postala sveprisutna u društvu. Koji su uzroci razmaženosti i kako nakraj izići ponajprije s razmaženom djecom a onda i s razmaženim mladima i odraslima? Ovim pitanjima bave se psiholozi, psihijatri, sociolozi, učitelji i drugi.

Tražeći uzroke razmaženosti, ide se u najranije djetinjstvo i iskustva stjecana u toj dobi, kao uostalom i za druga društveno neprihvatljiva ponašanja. Svoj znanstveni i iskustveni doprinos posvećen ovoj temi dala je američka autorica dr. Diane Ehrensaft u svojoj knjizi (Raz)maženo dijete. Ovo vrijedno izdanje imamo prevedeno na hrvatski jezik u izdanju Mozaik knjiga, Zagreb 2002. Autorica na vrlo zoran i stručan način obrađuje teme vezane uz ovaj široko rasprostranjeni (ne)odgojni problem u životima današnjih ljudi. Kroz brojna iskustva i istraživanja na tom području autorica želi ukazati kako dobronamjerni roditelji daju djeci previše – ali ne ono što im treba. Oslanjajući se dijelom na istraživanja dr. Ehrensaft, a dijelom i na vlastita iskustva u pitanjima odgoja, htjela bih u ovome članku reći nešto o akutnom problemu razmaženosti.

Zasigurno smo svi barem ponekad imali priliku susresti dijete kojemu bi smjeli pripisati osobine razmaženoga. Najčešće je to u kakvom trgovačkom centru gdje dijete, želeći dobiti neku igračku ili slatkiš, počinje s histeričnim ispadima, divljanjem, bacanjem po podu, vrištanjem, udaranjem, urlanjem… Ili pak u gostima kad neprestano svojim dosađivanjem privlači pozornost na sebe i kad odrasli od djeteta ne mogu doći do riječi, kad naprosto onemogućuje normalnu komunikaciju među odraslima svojim cviljenjem, durenjem ili bijesom. Dr. Ehrensaft tome u prilog navodi slučaj svoje prijateljice kod koje je bila na večeri, a za vrijeme koje je njezina petogodišnja kćerka neprestano biciklom kružila oko stola i onemogućila da „čuju i vlastite misli“ a kamoli da uspostave bilo kakvu razgovornu komunikaciju. Najgore od svega jest to da dijete nitko nije pokušao upozoriti na nedolično ponašanje i usmjeriti ga na neku manje bučnu igru.

Kako dijete postaje razmaženo?

Spomenuta autorica misli da to počinje vrlo rano. Već u majčinoj utrobi. Prije nego se rodi neki roditelji od djeteta stvaraju „malo božanstvo“. Tehnika je toliko uznapredovala da stalnim ultrazvučnim brčkanjem po „njegovu domu“ narušavamo djetetov mir i oduzimamo mu njegovu intimu. Još prije rođenja dijete postaje središte svijeta i svojih budućih roditelja. Roditelji se za njegov dolazak pripremaju višestruko, financijski, psihički i fizički, kako bi što bolje svoj život podredili tom malom savršenstvu ili kako bi Freud rekao – jer dolazi k nama „njezino veličanstvo beba“.

Kad se dijete rodi, malo po malo sve se pokorava potrebama bebe. Na sve potencijalne opasnosti po njezinu sigurnost stavljaju se zaštitne mjere, poklopci na utičnice, sklanjaju se opasni predmeti s polica. Dom postaje carstvo njegova veličanstva bebe. Igračke se počinju nagomilavati i opsjedati cijeli stan. Kako dijete raste, rastu i njegove potrebe, istraživačke mogućnosti, zanimanje za sve i svašta. S odrastanjem dijete postaje sve znatiželjnije, a roditelji i odgajatelji sve nestrpljiviji i umorniji. Nerijetko se uhvatimo u situacijama da djetetu damo sve u ruke „samo da ne plače“, pa radilo se to o mobitelu ili upaljaču ili možda o novčaniku ili kreditnim karticama. Danas je to mobitel, sutra će biti kompjutor… a za mjesec dana dijete će imati svoje prste onamo gdje ih nikako ne bi trebalo imati. Mi ćemo postati nemoćni jer smo išli s frazom „samo da ne plače“. Ispunjavanjem svih djetetovih želja bez razumne selekcije, dolazimo u situaciju da dijete počne nama manipulirati i na neki način „iskorištavati“ našu tzv. dobrotu koja to zapravo nije. Tako nastaje ono što zovemo – razmaženo dijete. Dobri roditelji i odgajatelji nisu nikako oni koji djetetu daju sve što poželi nego oni koji djetetu omogućuju ono što mu doista treba za njegov psihofizički i duhovni razvoj u punini.

Razmislimo o posljedicama svakog postupka

Ako se želimo ozbiljno pozabaviti problematikom odgoja, onda svakako trebamo zastati prije nego učinimo bilo što što bi moglo imati dalekosežne negativne posljedice za razvoj djeteta. Navest ću jedan primjer koji ovo ilustrira.

Mlada majka želi izaći i u miru popiti kavu. Vodi sa sobom svoje dijete koje je željno igre i dosadno mu je sjediti uz majku za stolom. Ono bi stalno nešto novo. Majka želi zadovoljiti svoje potrebe, što je razumljivo, želi popiti kavu s prijateljicom, ali nema mira od djeteta koje stalno zanovijeta i nešto traži. Da bi ga smirila, majka mu daje najprije kutiju od cigareta. Dijete sa zanimanjem uzima kutiju, skine s nje celofan, zgužva je i baci. Majka mu onda daje svoju torbicu i dijete počinje svoj istraživački posao: vadi novčanik, šminku, maramice, ključeve… No, interes mu je vrlo kratak. Ostavlja sve i vuče mamu za rukav. Sad majka ide još dalje, pruža mu mobitel. I tako redom. No, sve to samo nakratko zaokuplja dječju pozornost, toliko da zadovolji kratkotrajnu znatiželju a dječja potreba još uvijek ostaje nezadovoljena. Kao i majčina da s mirom popije kavu i da porazgovara s prijateljicom. Dijete pokazuje nezadovoljstvo a majka nervozu. Što smo dobili?

Savjet je sljedeći – nikada ne pokušavajmo zadovoljiti i svoje i dječje potrebe u isto vrijeme jer tu uskačemo u nevolje koje smo sami sebi nametnuli.

Da stvar bude još gora, drugi dan pada kiša i majka ne može vani na kavu. Majka hoće sama popiti kavu, a dijete želi pažnju za sebe. Ono kreće u akciju. Dohvaća mobitel (jučerašnju igračku), malo ga okreće u ruci i onda vitla njime po sobi dok se mobitel nije našao rasut u tri dijela. Majka viče, dijete plače, jer mu nije jasno kako je jučer moglo imati mobitel „igračku“ u rukama a danas za isti postupak dobiva povišen ton ili čak pljusku. A o premetanju torbice da i ne govorimo. Dijete će smatrati normalnim da prebire sve torbice do kojih dođe. I to je za dijete normalno. Ako ga se opomene da se ne prekopava po tuđim torbicama, dijete će se zbuniti, tà majka mu je sama ponudila svoju torbicu neka se zabavi da ona može u miru piti kavu i pričati.

Zato – oprez! – treba razmisliti o posljedicama svakog postupka prije nego ga učinimo.

Precjenjivanje djece

Jedan od velikih problema krije se i u precjenjivanju dječjih sposobnosti. Mnogi roditelji kao da ne mogu realno procijeniti sposobnosti svoje djece, nego se svim silama trude u njima vidjeti prave genijalce. Često takvi u svoju djecu projiciraju svoje nedosanjane snove ili svoje neostvarene ambicije. Dok su djeca malena, roditelji ih stalno požuruju da odrastu, da budu zreli, da budu samostalni i odgovorni. Nestrpljivi su i nervozni ako djeca ne reagiraju „odraslo“ kao oni. A kad se djeca primiču tome cilju, kad počinju biti samostalni, zaustavljaju ih. Govore im da ništa ne znaju, ili da su još mali. Kao da se uplaše njihove slobode, samostalnosti i neovisnosti. Žele ih što dulje zadržati ovisnima i razmaženima, žele da ostanu „djeca“, žele udovoljavati njihovim prohtjevima, samo neka ih tu, blizu, uz njih. Ili u njima vide konkurente. Ne čine to samo roditelji već i odgojitelji koji svoje odgajanike često ne vode u slobodu iz straha da odgajanik/učenik ne nadraste učitelja koji se negdje na putu zaustavio i više ne napreduje. Stagnira i kuka na sve razmaženije naraštaje, na nemogućnost dobroga odgoja, na pokvareni svijet… Mnogi roditelji, odgajatelji, ljudi na vodećim položajima žele neslobodne, infantilne, a ne zrele i samostalne osobe.

Kako na kraj s razmaženošću?

Nema brzih rješenja niti čarobnih formula kako se osloboditi razmaženosti. No, neke upute nisu naodmet. Najprije, djeci nije dobro dati sve što požele već ono što im je doista potrebno. Potom od male djece ne valja praviti „božanstva“ kojima trebaju služiti svi u kući, od roditelja, baka i djedova do susjeda i rodbine. Djeca su tu da ih mi svojim primjerom naučimo odgovornom, samostalnom i slobodnom životu, da im omogućimo susret i s manje ugodnim i s bolnim iskustvima s kojima će se sigurno susretati u kasnijem životu.

Izloženost životu i svijetu oko sebe je neminovnost. Djetetu dopustimo da učini sve što ono može samo a mi mu budimo tu kao pomoć i podrška. Nikada ne radimo nešto umjesto njega, tako će dijete steći svijest o vlastitoj vrijednosti. Kad smo kod vrednota, vrlo je važno djeci omogućiti iskustva stvarnih vrednota u životu, a ne da misli da je osoba određena onime što odijeva ili posjeduje. U odgoju su vrlo važni i tzv. „unutarnji“ i „vanjski“ motivatori, poticatelji. Drugim riječima: ako svome djetetu kupujemo dar svaki put kad postigne neki uspjeh, u školi ili natjecanju, može se dogoditi da će dijete nastaviti donositi dobre rezultate motivirano isključivo nagradom. Uostalom, ako stalno dobiva darove, nikada neće naučiti stvarnu vrijednost materijalnih stvari. Treba ga motivirati stvarna vrednota koja je u njemu samome.

Ako djetetu odbijemo ispuniti neku ishitrenu i neutemeljenu želju, može se dogoditi da burno reagira. Ali, bez brige, to će ono preboljeti. A posljedice razmaženosti, ako mu se ugađa cijeli život, osjećat će puno dulje i puno teže će ih se riješiti. Neki se ljudi do odrasle dobi pa i kasnije ponašaju razmaženo, zbog čega teže nalaze adekvatne poslove (jer im je sve teško raditi), teže nalaze partnere (jer im rijetko tko namjerava uvijek ugađati) i teže se snalaze u životu. A ovo nitko ne želi svome djetetu, zar ne?

Dječji memorandum roditeljima

ili kako da ne budem razmažen

- Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam.

- Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa zato što pokazuje gdje mi je mjesto.

- Nemojte sa mnom postupati nasilu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na uputu i savjet.

- Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera da pobjegnem od svake obveze.

- Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje pa ću izgubiti povjerenje u vas.

- Nemojte nasjedati na moje provokacije kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim. Mogao bih pokušati doći do još koje „pobjede“.

- Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mislim to ozbiljno, ali bih htio da vam bude žao zbog onoga što ste mi učinili.

- Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu činiti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a vas bih mogao početi doživljavati kao sluge.

- Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pozornost. To me samo ohrabruje da nastavim.

- Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pozorniji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.

- Nemojte o mom ponašanju diskutirati dok se svađate. Ne znam zašto onda slabo čujem, a nisam sklon ni suradnji.

- Nemojte mi držati propovijedi. Iznenadili biste se kako dobro znam što je pravo, a što pogrešno.

- Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi. Moram naučiti praviti pogreške a da se ipak ne osjećam zlim.

- Nemojte mi stalno prigovarati. Ako to budete radili, morat ću se početi praviti gluh.

- Nemojte uvijek zahtijevati objašnjenje za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam nešto učinio.

- Ne precjenjujte moje poštenje. Lako me je zastrašiti pa počnem lagati.

- Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim pa vas molim da budete strpljivi.

- Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.

- Ne obraćajte previše pozornosti kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem zdravlju ako mi to bude donosilo veliku pažnju.

- Ne odbijajte me kada tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati, a informacije ću potražiti negdje drugdje.

- Nemojte odgovarati na smiješna i besmislena pitanja. Ako budete odgovarali, uvjerit ćete se da samo želim da se bavite mnome.

- Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvima je tako teško živjeti!

- Ne brinite zbog tog što smo malo zajedno. Važno je kako smo zajedno.

- Nemojte da moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite se hrabri.

- Nemojte zaboraviti pružiti mi podršku i razumijevanje. Očekujem ponekad i zasluženu pohvalu, a prijekor možete koji put i izostaviti.

- Nemojte zaboraviti da puno više učim od primjera nego od kritike.

- Odnosite se prema meni prijateljski, pa ću i ja biti vaš prijatelj.

I na kraju: puno vas volim, volite i vi mene!

Izvor:
Svjetlo riječi