Objavljeno:
30. 11. 2018. 09:00

Tijekom godina etnografskoga istraživanja tradicijske odjeće u Bosni i Hercegovini često su me pitali o tome iz kojega kraja je najljepša nošnja, koja je najskuplja ili najvrjednija. No samo su me jednom pitali koja mi je nošnja najdraža.

Piše: o. Zvonko Martić

Zasigurno, to je nošnja iz mojega rodnog sela Komarice i cijeloga kraja okolice Dervente i Bosanskoga Broda. Moje rodno selo danas još čuvaju malobrojni stanovnici i župnici. I to čak njih trojica, jer Komarica je podijeljena u tri župe: Cer, Foča i Plehan. Iako su sela opustošena, iseljeni Dervenćani vrlo su predani u čuvanju svojih nošnji u Zagrebu i drugim gradovima Europe.

To su ljetne nošnje. Zimske nošnje nisu sačuvane ni prije rata 1990-ih. Starije muške nošnje, nošene do Drugoga svjetskog rata, činile su košulje krojene iz jednoga dijela, skupljene ispod pazuha, ukrašene oko vrata i po rubovima rukava i u donjem dijelu košulja različitim vrstama ručno rađenih čipki. Ove košulje bile su kraće za razliku od onih koje se počinju nositi poslije Drugoga svjetskog rata. Potonje muške košulje krojene su iz dva dijela i straga presložene, naborane kalupljene, kao i ženske košulje. Ispod košulja nošene su duge hlače gaće urađene od iste vrste tkanja kao i košulje, ukrašene istom čipkom i ukrasima.

Preko košulje se opasuje duga raznobojna tkanica. Posebnost ovih tkanica je ukrašeni završetak u obliku loptica od iste vune korištene za tkanje, a kod imućnijih se vuna oplitala metalnim koncem boje zlata srmom. Muške prsluke bez rukava fermene izrađivali su majstori terzije i krojem i ukrasom bili su slični gradskim prslucima. Sastavni dio muških nošnji su i tkane torbe torbak. U derventskom kraju nošenje fesova na glavama izobičajilo se tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, a od tada se nose šeširi. Muškarci su nekada nosili i čarape od crne vune ukrašene bijelim staklenim zrnjem bopcima. Razlike kod nošnji mlađih i starijih muškaraca bile su u ukrasu na nošnjama.

Muškarac se smatrao spremnim za ženidbu kada uđe u kolo s drugim momcima i djevojkama. Ovo predstavljanje nije bilo u određeno vrijeme. Međutim, djevojka je svoju spremnost za udaju prvi put javno pokazivala novim oglavljem krpicom na Mladu nedjelju, prva nedjelja poslije mijene mladoga mjeseca. O tom danu su nekada djevojke i pjevale:

Dođ' dragana na nedjelju mladu

čekat ću na Ceru u 'ladu.

Krpica se sastoji od dva dijela: kićanke od crvenoga svilenog konca i komada tkanoga platna pri dnu ukrašenoga crvenim svilenim koncem. Krpicu i novu tkanu košulju oblačila je djevojka. Poseban oblik češljanja bio je u dvije pletenice koje su se stavljale na istu stranu glave i kosa se ukrašavala imitacijom zlatnika, umjetnim ili svježim cvijećem. U svečanim prigodama obvezan ukras bilo je paunovo pero.

Djevojačke krpice u posljednjih stotinjak godina doživjele su velike promjene. Krajem 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata kićanke od svile bile su iste kao što su i danas u Usori. Između dva svjetska rata došlo je do promjene i šivana je manja tamnocrvena svila. Poslije Drugoga svjetskog rata djevojačko oglavlje je ono što je danas vrlo rašireno u upotrebi.

Košulje su krojene iz dva dijela. Gornji dio njedra skupljen je oko vrata narozan i prišiven na ovršci kragni. Na prsima su ženske košulje ukrašavane čipkom koju u ovom kraju zovu marč. To je čipka urađena tehnikom pletenja rašiv šivaćom iglom i danas je gotovo zaboravljena tehnika izrade ove čipke. Uz donje rubove rukava i pri dnu košulje ukras od čipke marča od šezdesetih godina prošloga stoljeća izrađuju se čipke tehnikom heklanja. Donji dio košulje nekada je krojen da se platno straga sitno nabiralo. Poslije se od toga nabora pravilo devet ili dvanaest nabora kalupa. Danas se kalupi odmah kroje. Ono što je jedinstvenost kod košulja u okolici Dervente jesu mnoge vrste tkanja po kojima su nazivane cijele košulje. Ukras na košuljama i muškim i ženskim jesu kupljene industrijske vrpce rize geometrijskih ili biljnih motiva. Košulje su opasivane uskim tkanicama tkanim od raznobojne vune.

Preko košulja imućnije djevojke nosile su duže kapute bez rukava od bijeloga sukna čerme, a udane žene nosile su crne čerme. Ispod čerme zimi su se nosili prsluci od kože i krzna kožušci. Dugi zimski kaputi gunjevi od crnoga sukna ukrašavani su crvenim uzicama.

Na sam dan vjenčanja mladenka je nosila duvak, marama od čipke šlajer ili tila s vezenim motivima ispod koje se nosila svilena ili pamučna marama šamija s cvjetnim motivima. U Komarici su mladenke svoje djevojačko oglavlje na dan vjenčanja razdvajale i svilenu kićanku pričvršćivale na šlajer, a dio koji je prekrivao glavu nosile su preko ruke. Sutradan po vjenčanju mladenka je pripremana za drugi dan svatova kada joj su joj u goste dolazili roditelji i rodbina. Mladenka bi prvi put taj dan nosila oglavlje udane žene krpu. To je dugi komad tkanoga platna ukrašen čipkom. Na glavu se postavlja posebnim i vrlo složenim načinom na rog. I tako bi u svečanim prigodama mlađe udane žene nosile krpu. Starije udane žene nosile su spuštenije krpe na poklop.

Djevojački nakit bila je niska dukata, ako su ih djevojke imale, najviše jedna ili dvije ogrlice od bisera ili raznobojnoga zrnja i srebrne naušnice.

Izvor:
Svjetlo riječi