Objavljeno:
31. 08. 2021. 08:15

Naše su se priče stoljećima stvarale i prenosile. Motivi njihova nastanka kriju se u različitim životnim situacijama i čine dio sveukupnoga narodnoga blaga koje se generacijama prenosilo i nakon toliko vremena još uvijek postoji kao živa usmena tradicija

Piše: Ana Papić

Usmena proza podrazumijeva basne, bajke, predaje, legende, šale, anegdote. Usmene se priče mogu razvrstati na zbiljske (realistične) i fikcijske (izmišljene, fantastične). Predaje se najčešće dijele na: povijesne, pričanja iz života, etiološke, eshatološke, mitološke (mitske), demonološke. Povijesne predaje obuhvaćaju tematiku iz agrafijske epohe pa sve do razdoblja osamostaljenja Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Zanimljiva je tako predaja da su kod nas najprije živjeli Grci goleme veličine, tako veliki da nisu cijeli mogli leći u kuću za vrijeme spavanja pa im je pola tijela bilo u kući, a pola vani (Dragić, 2007/2008). Osim ove, iz povijesti se mogu naći i predaje o Tugi i Bugi, posljednjoj ilirskoj kraljici Teuti, osnivanju pojedinih gradova te vladarima. Zanimljive su i predaje o hajducima i uskocima.

Vjerojatno je najpoznatiji i najomiljeniji hajduk Mijat Tomić. Rodio se oko početka 17. st. u selu Brišnik kod Tomislavgrada, a poginuo je između 1656. i 1659. godine izdajom trostrukoga kuma Ilije Bobovca iz Doljana kod Jablanice za vrijeme vladanja Seidin-paše. Ubojica je bio Hadžizukićev rob (Arap) ili azap (žandar). Mijat Tomić spada među one plemenite hajduke koje je u planinu otjerao turski zulum. U njegovoj je družini bilo i muslimana i pravoslavaca (Dragić, 2007/2008).

Junačka sloboda Mijata Tomića

Don Mijo Pavlinović u bilješci uz pjesmu o smrti Mijata Tomića piše: "Tomić Mihovio, ovo je naš najglasovitiji junak u osamnaestom vieku. Rođen u Duvnu, odbio se u hajduke od turskog zuluma, i obično stanovao u Vranić-planini više polja duvanjskoga. Imao je liepu kitu od četrest i dva druga, pravu četu… Hercegovinom i Primorjem mnogo se o Mihatu pjeva i pripovieda. On je imao svoje najvjernije jatake u Primorju u selu Drašnicama (kod Makarske), koji su mu prah, olovo i opanke nabavljali, pa i dolazili u četu: i nema vele godina da su se posmicale crljene ječerme, koje je on svojim prijateljima darivao. Mihat zakloni ženu u Primorje, pa se podigao na Turke, kad su oni najokrutnije bjesnili po Bosni i po Hercegovini; i on je najveće narodu omilio, jer je bio od onih hajduka, koji ne imadu ništa hajdučkoga, do svoje junačke slobode. Cio život hajduka Tomića Mihata bio je najsjajniji izgled, kako da se sveti poganskom zulumćaru narod, kojemu ne ostaje zašteđena nikakva svetinja: pa ga je zato narod i obljubio, i tako ga je čuvao od svake izdaje, da je i danas poslovica: tko te pita za Mihatove konake; (Tko te pita za ono što se ne pristoji? Za ono što kazati nemaš? Za ono o čem nije govora?). Ne pitam te ja za Mihatove konake; tj. za stvari o kojima nije govora. Smrt Mihatova drugi nam je izgled, čega se ima najviše bojati podjarmljeni narod: lakomosti za blagom i za gospodstvom. Lakomost Ilije Bobovca izdade kuma svoga; lakomost nas izda Turčinu, pa i danas pod njim drži njeke naše liepe pokrajine" (Banović, 1938).

U sadržaj legende se vjeruje. Ona ima vjerski karakter, a sudionici su u legendama Isus Krist, sveci, mučenici, crk­veni dostojanstvenici.

Anegdota na šaljiv način kazuje o određenim osobama humorističnim i satiričnim tonom.

Pričanja iz života jesu podrugljive predaje u kojima se ismijavaju pripadnici određenih društvenih slojeva i zanimanja, ali ova vrsta usmenih priča podrazumijeva i poučne priče.

Imao otac sedam sinova, sedam svađalica. Malo po malo, pa se prepiru i svađaju. Ako nemaju kakva uzroka važna onda se svađaju oko sitnice, samo da ne bude Bogu lijepo i milo. Bilo je opakih susjeda koji se radovahu njihovu svađanju. Lako je grabiti ondje gdje nema tko čuvati. Otac se njihov zabrine vidjevši da će sve biti zlo i naopako. Jednom prikupi sve sinove pa im dade sedam štapova svezanih u snop da ih prelome. Jedan po jedan probaše ali nitko ne mogaše prelomiti štapove. Čudim se što ne možete pa to je tako lako reče otac. Odrezao je udicu i prelomio štapove jedan po jedan. Oni se nasmijaše i rekoše pa tako smo i mi mogli, pa to može i nejako dijete. Ove je riječi njihov otac i htio čuti iz njihovih usta. Eto vam djeco slike i prilike vaše, vi ste kao ovih sedam prutova. Ako hoćete da vas drugi ne slomi opasite se uzicom sloge da vas Bog vidi ako ne ćete tako, bit ćete kao ovih sedam prutova, koji kao što sami rekoste, može slomiti i nejako dijete (Dragić, 2005).

Predaje o nekrštenoj djeci i vilama

Etiološke predaje nastaju na temelju povijesnih događaja i osoba, ali i iz ljudske potrebe za objašnjenjem uzroka i podrijetla nastanka naziva pokrajina, mjesta, lokaliteta, grobova, groblja, prezimena; nastanka i nestanka jezera, vrela, bunara, čatrnja, virova, ponora te uzroka različitih pojava u prirodi i među ljudima.

U vedre noći priko ciloga neba vidi se navlaka koju narod zove Kumova slama. Ta Kumova slama nastala je poslin zvizda koje je Bog prije stvoria. Doli na zemlji bila su dva kuma, od kojih je jedan bia nepošten i zavidan onome drugome. Živili su na dva kraja sela i među njima je bilo veliko polje. Nepošteni kum je uvik po noći kra slamu iz plasta poštenoga kuma. Dok je prinaša slamu priko polja tako se ona za njin razasipala. Kako se odavna Zemlja zaklela Raju da se sve tajne doznaju, tako je Bog na nebu razasuja svitleću slamu. I svi sa Zemlje mogu vidit kako se nepoštenom kumu rasula slama po polju (Dragić, 2007/2008).

Eshatološke predaje pričaju o pojavljivanju ubijene tek rođene izvanbračne djece, umrle nekrštene djece, ubijenih odraslih osoba. Takva su se djeca pojavljivala noću u bijelim haljinicama sa svijećom u ruci. U zapadnoj Hercegovini nazivaju ih krivljavci, u istočnoj drekavci, u dubrovačkom kraju tintilinići, tinte. Ove predaje govore i o pokojnicima koji su ustajali iz grobova jer nisu ispovjedili grijehe (Dragić, 2007/2008).

Mitske predaje pripovijedaju o vilama i povijesnim osobama kojima se davala nadnaravna moć. Vile su noću posjećivale sela. Uglavnom su činile dobro, a zlo su činile jedino ako netko izda tajnu da su im noge magareće, konjske ili kozje. Vile su u našim predajama ljepotice u dugim bijelim haljinama, duge zlatnožute kose.

Dva su dečka bila kod ovaca i ovce su im otišle prema jednoj jami. I tamo kažu da su vidili cura piva. Pošli su oni tamo da će kod nje, a ona sjedi na gredi kod jame, divna – prava djevojka, a kad je se digla noge joj magaretije. I oni su pošli kod nje, a ona je pobjegla (Vl. rkp.).

Jedan je momak zaspao na jednom mjestu i probudio se na drugom. Tamo gdje se probudio kolo igraju djevojke, nemeš ih se nagledat' nit ih mogu pribrojit', veli. I onda se on začudio šta je ga donilo tude. I one su mu rekle i zapritile mu da ne smije nikom kazat' jer će umrijet'. On nije mogo odolit'. On je to ispričo i potome je poslim toga umro (Vl. rkp).

Kučibabe, vještice i vukodlaci

Demonološka bića podrazumijevaju vještice, mȍre, stuhe, irudice, kugu, kučibabe, vukodlake, zloguke ptice te razne prikaze. Djecu bi se strašilo kučibabama (babarogama) koje su po narodnom vjerovanju živjele u vodi, čatrnjama i odvlačile djecu koja se približe vodi.

Predaje o vukodlacima govore o mrtvacima koji su zbog teških grijeha četrdeset dana nakon smrti ustajali iz groba. Ako su za života bili pijanice, pojavljivali su se kao mješine pune vina. Nestajali su kada bi bili probodeni glogovim kocem (Dragić, 2007/2008).

Dok se vješticama pripisivala krivnja za smrt ili bolest, mȍre su obično gušile pri spavanju i to one osobe koje su im se na neki način zamjerile.

Ove predaje plaše slušatelje, ali i pokazuju koji su uzroci pojave demonskih bića koja su se prema narodnom vjerovanju pojavljivala između ponoći i tri sata te nestajala kad se oglase prvi pijevci.

Iako religija smatra da je čarobnjaštvo uvijek povezano s obožavateljem lažnih bogova, vjerovanje u onostrana bića i njihovo djelovanje potječe od najstarijih vremena jer su ljudi neobične pojave objašnjavali upravo pojavom takvih bića.

Kako god, naše su se priče stoljećima stvarale i prenosile. Motivi njihova nastanka kriju se u različitim životnim situacijama i čine dio sveukupnoga narodnoga blaga koje se generacijama prenosilo i nakon toliko vremena još uvijek postoji kao živa usmena tradicija.

 

Izvor:
Svjetlo riječi