Objavljeno:
18. 06. 2019. 09:45

Iako izgledi za ozdravljenje nisu bili ohrabrujući, moja je prijateljica preživjela. Njezino je tijelo pozitivno reagiralo na liječenje i medicinsku strategiju koja je nastala kao rezultat višegodišnjih studija i koju su prakticirali mnogi medicinski stručnjaci. Izliječili smo je, a naše su se obitelji ujedinile u „hitnoj” ljubavi.

Prije 18 godina dragoj prijateljici je dijagnosticiran teški oblik raka dojke. Ova vijest je bila poražavajuća. Bila je mlada i majka dvogodišnjega sina i petogodišnje kćerke. Bili su američki državljani koji žive i rade u Hondurasu. Obzirom na ozbiljnost i težinu njezine bolesti, te ograničenja zdravstvenog sustava u jednoj od najsiromašnijih zemalja Latinske Amerike, hitno se trebala vratiti u SAD gdje bi operacija i liječenje mogli poboljšati njezino zdravlje.

Nisam zdravstveni stručnjak, ali težina i ozbiljnost bolesti moje prijateljice, svjedoči Mary McCann Sanchez, aktivirala je alarm koji je zazvonio iz dna moje duše. Morala sam joj pomoći. U roku od nekoliko minuta imala sam plan: preuzet ću brigu o njezinoj djeci dok ona s mužem bude u SAD-u na liječenju. Nakon donošenja ove odluke osjetila sam mir i znala sam da sam na pravom putu. Moram joj pomoći na putu prema ozdravljenju.

Želja i volja za dijeljenjem svih životnih situacija s prijateljima nije neuobičajena. Ona je prirodna i izvire iz dobrote Božje ljubavi prema nama.

Iako izgledi za ozdravljenje nisu bili ohrabrujući, moja je prijateljica preživjela. Njezino je tijelo pozitivno reagiralo na liječenje i medicinsku strategiju koja je nastala kao rezultat višegodišnjih studija i koju su prakticirali mnogi medicinski stručnjaci. Izliječili smo je, a naše su se obitelji ujedinile u „hitnoj” ljubavi.

Nekoliko godina kasnije upoznala sam čovjeka po imenu Juan Lorenzo koji je odrastao u Boliviji i kao mali posjetio bolnicu u kojoj su bile smještene žrtve razornoga industrijskoga požara. Imali su teške opekline na svome tijelu, a on je svjedočio njihovoj boli i činjenici da je ta nesreća zauvijek promijenila njihove živote. U svome je srcu molio za njih, ali on je bio samo dječak bez mogućnosti da ih izliječi.

Međutim, sjećanje i suosjećanje su bili snažni motivatori. Godine 1999. Juan Lorenzo je imao lijep život u SAD-u. Živio je sa suprugom Sarah i obitelji, predavao je teologiju i bio vrlo angažiran u poslovnom svijetu. Često je posjećivao Boliviju u kojoj je primjećivao znakove nedostatka liječničke skrbi potrebne ondašnjim ljudima. Sve to je u njemu budilo nemir. Istovremeno je sa zahvalnošću promatrao napredak medicine u najmodernijim bolnicama u SAD-u što ga je potaknulo da razgovara s medicinskim stručnjacima koji su zajedno s njim odlučili izgraditi most prema ljudima u Boliviji.

Juan Lorenzo je započeo suradnju s dr. Enriquem koji je također rodom iz Bolivije, a s kardinalom Francisom Georgeom u Chicagu je također podijelio svoju viziju izgradnje mosta i jačanja profesionalnih vještina, te kolegijalnih veza između medicinskih stručnjaka u SAD-u i Boliviji. Uskoro je imenovana organizacija pod nazivom Most solidarnosti koja sada predstavlja misiju nadbiskupije Chicaga usmjerenu prema jačanju solidarnosti sa siromašnim ljudima u Boliviji i Paragvaju.

U 20 godina službe, kako kaže Mary McCann Sanchez, osnovano je preko tisuću podružnica koje su se brinule za skoro 70 tisuća pacijenata u Boliviji i Paragvaju. Planiranje i organizacija moraju biti uredni. Oprema treba biti isporučena na vrijeme, o svakom se slučaju mora razgovarati, a pacijenti moraju biti redovito posjećivani. Liječnici koji dolaze kao gosti u ispomoć pažljivo slušaju lokalne liječnike koji se svakodnevno brinu o siromašnim pacijentima. Istovremeno su i domaći liječnici pažljivi te prihvaćaju savjete liječnika „misionara” iz SAD-a. Tako su dani u bolivijskim i paragvajskim bolnicama postali vrlo intenzivni.

„To su bili trenuci u kojima sam osjetila mir i spoznala istinu o patnji i nadi za ozdravljenjem. Shvatila sam da želja za dijeljenjem patnje nije neuobičajena nego je prirodna i na nju nas potiče Božja ljubav. Naš svakodnevni zadatak jest graditi mostove prema drugim ljudima, a u solidarnosti više nismo i ne možemo biti stranci”, zaključila je Mary McCann Sanchez.

Izvor:
Svjetlo riječi