Objavljeno:
15. 01. 2019. 10:00

Ovih dana navršava se 10 godina od smrti fra Petra Anđelovića. Ovaj zaslužni član Franjevačke provincije Bosne Srebrene i bivši njezin provincijal umro je 14. siječnja 2009. godine u Sarajevu, u 72. godini života, 53. redovništva i 45. godini svećeništva. Na današnji dan prije 10 godina njegovi su zemni ostaci ispraćeni iz Sarajeva. Sveta misa zadušnica i oproštaj bili su u crkvi sv. Ante na Bistriku 15. siječnja, a pokom dan kasnije u Dubravama kod Brčkoga.

U tom povodu fra Luka Markešić napisao je jedan osvrt koji ovdje, uz 10. obljetnicu fra Petrove smrti, donosimo u cijelosti.

Fra Petrova je smrt izazvala pravu emociju sućuti ne samo među franjevcima nego i svih tih „drugih“, različitih vjera, nacija i svjetonazora, u kojoj su pomiješani osjećaji žalosti i straha s nadom i vjerom, jer u njoj gledaju veliki gubitak ne samo za franjevce Bosne Srebrene nego i za cijelu civilnu BiH. Ovdje mi padaju na pamet riječi Ive Andrića, koji piše svom prijatelju Tugomiru Alaupoviću, možda i u povodu smrti nekoga fratra: „Žao mi je kada pomislim... da sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija.“ Teško je, naravno, oponirati Andriću, ali ga se ipak može ovom zgodom korigirati: smrću fra Petra neće biti zakopano pamćenje historije njegova života i djela u franjevačkoj zajednici Bosne Srebrene. Jer, on je zapravo iznikao iz franjevačke tradicije te zajednice i duh te tradicije nastojao je čuvati i potvrditi zajedno s brojnim drugim franjevcima u tragičnom ratnom razdoblju BiH (1991-2000). Zato se, kao epitaf njegova života i djelovanja, mogu uzeti riječi apostola Petra, koje sam fra Petar citira u uvodu svoje knjige Stvarnost/i/ okom vjernika: „Štujte u svojim srcima Krista kao Gospodina, uvijek spremni na odgovor svakom tko vam zatraži razlog nade koja je u vama. Ali neka to bude blago i s poštovanjem, jer imate dobru savjest, da se oni koji ocrnjuju vaše dobro vladanje u Kristu, posrame u čemu vas kleveću. Bolje je, naime, ako bi htjela volja Božja, da trpite čineći dobro nego čineći zlo“ (Pt 3,15-17).

I fra Petar ponavljanjem toga zaključuje: „Neka bude izrečeno autorovo nastojanje da uvijek govori i piše 'blago i s poštovanjem', jer je uvjeren da je bolje 'trpjeti čineći dobro nego čineći zlo', računajući s tim da se trpljenje ne može izbjeći nigdje, posebice ne u našoj Bosni.“ Eto, takav je bio fra Petar i to je ono što je bilo i ostaje kao trajno vrijedno u baštini franjevaca Bosne Srebrene u BiH.

 

 

Izvor:
Svjetlo riječi