Objavljeno:
14. 12. 2018. 08:30
Valentin de Boulogne, Sveti Pavao piše poslanice, 1620.

Riječ „medij” označava bilo koje sredstvo komunikacije, pa tako, govoreći o medijima, ne trebamo imati na umu samo suvremene medije poput radija, televizije, interneta, nego i one medije koje čovječanstvo poznaje već stoljećima ili tisućljećima

Piše fra Darko Tepert

Ovdje nemamo prostora da bismo predstavili cjeloviti biblijski govor o medijima, bilo da je riječi o likovima ili spisima, ali vidjet ćemo kako Novi zavjet progovara o različitim medijima i kako gleda na služenje tim medijima.

Sveto pismo kao medij

Već Markovo evanđelje koristi Stari zavjet kao medij kojim su prenesene poruke čije je ispunjenje vidljivo u evanđelju i u osobi Isusa Krista, no takvo korištenje starozavjetnih tekstova još je jasnije u Lukinu i Matejevu evanđelju.

U Lukinu evanđelju spominje se svitak Knjige Izaijine koji Isus uzima u ruke, čita njegov odlomak, a onda mu daje i aktualizirano tumačenje: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima” (Lk 4,21). Doista, cijelo Sveto pismo, kako i svaki njegov dio, predstavljaju medij i to medij kojim progovara Bog, ali i medij kojim progovaraju ljudi određenoga mjesta i vremena. Ovaj medij, prema Isusovu postupku, ima svoju nadvremensku vrijednost. Takva vrijednost Svetoga pisma kao medija svoje opravdanje ima u Bogu koji nadilazi mjesna i vremenska ograničenja. Zato će Isus kasnije u istom evanđelju i reći: „Lakše će nebo i zemlja proći negoli propasti i jedan potezić Zakona” (16,17), pri čemu se ne misli isključivo na zakonske tekstove Staroga zavjeta, nego na Petoknjižje kao zbirku koja je nosila skupni naziv Tora ili Zakon. Na kraju evanđelja jasno je da je Sveto pismo viđeno kao medij čiji je primarni sadržaj Isus Krist, pa čak i kad je riječ o Starom zavjetu koji je označen izrazima Zakon i Proroci. Evanđelist ondje opisuje Isusov razgovor s učenicima na putu u Emaus: „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (24,27).

Evanđelje po Mateju obilato se služi Starim zavjetom kao sredstvom komunikacije. Dapače, Stari zavjet jasno navješćuje dolazak Isusov i sve što se s njime događa. Počinje to već kod navještaja Isusova rođenja kad evanđelist tumači: „Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: 'Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” (Mt 1,22-23). Na kraju evanđelja i sam će Isus reći: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (28,20). Tako riječi starozavjetnoga proroka uokviruju cijelo evanđelje i daju mu značenje. Stari zavjet korišten je kao medij koji otvara put evanđelju.

Ivanovo evanđelje poziva se na Sveto pismo kao na medij kojim se dokazuje istina o Isusu Kristu. Tako Isus kaže: „Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate” (Iv 5,39). Vidljivo je iz ovoga da je u Svetom pismu kao mediju prisutna istina, no ta istina ne mora nužno biti od ljudi prihvaćena.

Poslanice kao medij

Apostol Pavao pišući poslanice služi se najprikladnijim medijem svoga doba – pismom. Pisma su tada bila pisana na papirusu i rjeđe na pergameni. Vrlo lako su se prenosila i stizala do najudaljenijih krajeva tada poznatoga svijeta. Pavao se nije ustručavao služiti svim sredstvima ne bi li prenio poruku o Isusu Kristu i poruku Isusa Krista.

Pisma su se kao medij vrlo lako prenosila i stizala do najudaljenijih krajeva tada poznatoga svijeta. Pavao se nije ustručavao služiti svim sredstvima ne bi li prenio poruku o Isusu Kristu i poruku Isusa Krista

Apostol se pritom služi uobičajenim načinom pisanja pisama toga doba. Svako pismo započinje uvodnim predstavljanjem i pozdravom. Obično je na početku svakoga pisma pisalo tko ga piše, kome je pismo upućeno te pozdrav. Tako je Pavao mogao napisati: „Pavao Crkvi Božjoj u Korintu, milost.” On doista i donosi ove elemente na početku svojih poslanica, ali ih i obogaćuje. Tako u Prvoj poslanici Korinćanima dodatno opisuje sebe samoga: „Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa” (1 Kor 1,1). Kad navodi naslovnike svoje poslanice on ovako proširuje: „Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivaju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega” (1,2). Na kraju obogaćuje i pozdrav: „Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!” (1,3).

Već iz ovoga primjera vidljivo je da Pavao slijedi običaje pisanja svoga doba jer je to jedini način kako može biti razumljiv svojim čitateljima. No on unutar toga uobičajenoga okvira dodaje i tipičan kršćanski biljeg.

Između virtualnoga i stvarnoga

Možda će zvučati iznenađujuće, no i u svijetu poslanica mogao je postojati problem virtualne „stvarnosti”, to jest problem različitoga predstavljanja neke osobe u stvarnosti i putem medija. S tim problemom susreo se Pavao. Optuživali su ga Korinćani da na jedan način postupa dok je prisutan među njima, a na drugi način kad im piše. Stoga u Drugoj poslanici Korinćanima čitamo: „Ja, Pavao, osobno vas zaklinjem blagošću i obazrivošću Kristovom – ja koji sam licem u lice među vama 'skroman', a nenazočan prema vama 'odvažan' – molim da, jednom nazočan, ne moram biti odvažan smionošću kojom se kanim osmjeliti protiv nekih što smatraju da mi po tijelu živimo... Samo da se ne bi činilo kao da vas zastrašujem poslanicama! Jer 'poslanice su, kaže, stroge i snažne, ali tjelesna nazočnost nemoćna i riječ bezvrijedna'” (2 Kor 10,1-2.9-10). Na ove optužbe apostol odgovara: „Takav neka promisli ovo: kakvi smo nenazočni riječju u poslanicama, takvi smo i nazočni djelom” (10,11).

Važnost dosljednosti i istinitosti

Pavao prepoznaje važnost vjerodostojnosti i dosljednosti. Korinćanima je naime Pavao bio obećao da će ih pohoditi, no oni su vidjeli da Pavao nikako ne dolazi, te su mogli zaključiti da ih je prevario. Pavao stoga ljudskoj mudrosti ili tjelesnoj mudrosti suprotstavlja Božju mudrost i Božju milost (1 Kor 2,4-5; 2 Kor 1,12). Uistinu, čovjek snuje, a Bog određuje. Apostol je doista imao nakanu ponovno doći i pomoći Korinćanima da riješe svoje probleme, no nije mu bilo moguće jer su se promijenile okolnosti. Zato se trudi objasniti što se dogodilo i ukloniti nastali nesporazum (1,13-14). On ih ne bi mogao varati niti im štogod krivo obećati, jer za njih živi, oni su njegova slava (1,14). Ako su korintski kršćani njegova slava, njegova proslava, onda znači da o njima ovisi i njegov vječni život. S time se apostol ne bi kockao. Njegovom lažju palo bi u vodu sve nastojanje oko navještaja evanđelja i privođenja k vjeri, bilo bi uzaludno sve apostolovo poučavanje u Korintu jer mu više nitko ne bi vjerovao. U tome je razlog velike Pavlove želje da im objasni kako ništa nije lakomisleno i brzopleto obećao, kao da bi istovremeno mogao reći i „da” i „ne” (1,17).

Ne samo da je njegova riječ vjerodostojna nego u potvrdu njezine vjerodostojnosti on u Drugoj poslanici Korinćanima poziva i svjedoke: Silvana i Timoteja. Pavao tako gotovo pravno, kao na sudu, želi dokazati svoju vjerodostojnost, a ta pak vjerodostojnost proizlazi iz vjerodostojnosti Kristove, jer „Sin Božji, Isus Krist... nije bio 'Da!' i 'Ne!', nego u njemu bijaše 'Da!'” (2 Kor 1,19). Isus je, dakle, samo „Da!” Time apostol želi reći da je Bog vjeran svojim obećanjima. On nije nešto bio obećao što poslije ne bi i učinio ili što neće učiniti.

Takva vjerodostojnost i istinitost potrebna je i u svakom kršćanskom služenju medijima. Kršćanin se treba služiti svim raspoloživim medijima i to treba činiti na najbolji mogući način, pri čemu mora uvijek ostaviti i kršćanski biljeg. Kršćanin i u medijima mora ostati do kraja kršćanin. Ne može se biti kršćanin, a putem društvenih mreža nekoga ocrnjivati ili ismijavati. Ne može se biti kršćanin, a putem medija širiti mržnju ili neprovjerene vijesti. Kršćanin i u medijima mora biti apostol istine.

Izvor:
Svjetlo riječi