Objavljeno:
17. 07. 2019. 09:15

Pod ljudskim pravima misli se dakle na ona prava koja pripadaju svakom čovjeku pojedincu na temelju same njegove pripadnosti ljudskoj vrsti, prije svake države i neovisno o bilo kakvim drugim njegovim svojstvima i specifičnostima kao što su boja kože, religiozna ili politička uvjerenja, spol, društveni položaj, imovno ili zdravstveno stanje i slično.

Piše: Ivan Bubalo

Tražeći zajednički nazivnik za suvremeni globalni svijet u poodmakloj fazi njegova nastajanja, nećemo zacijelo pogriješiti ako se odlučimo za ljudska prava kao temeljni princip koji određuje naš politički, kulturni i duhovni život. Taj je princip proglašen Općom deklaracijom o pravima čovjeka, usvojenoj na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine pod dojmom besprimjernoga gaženja svakoga ljudskog dostojanstva i prava pod totalitarnim režimima 20. stoljeća. Od 56 tadašnjih članica potpisalo ih je 48, dok se, uz Saudijsku Arabiju i Južnu Afriku, suzdržalo i 6 komunističkih zemalja, uključujući „bratsku” Jugoslaviju. Ta, u neku ruku Magna charta libertatum našega vremena polazi od temeljnoga stava da se „sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, da su „obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva”, te da su im dostupna „sva prava i slobode navedene u (...) Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste”. Deklaracija je nastala u prosvjetiteljskoj tradiciji, ponajprije europskoj, na paradigmatski način konkretiziranoj u francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine, s razlikom što Deklaracija Ujedinjenih naroda uz pretpostavku bitne jednakosti svih ljudi u pravima ističe i njihovu jednakost u dostojanstvu.

Pod ljudskim pravima misli se dakle na ona prava koja pripadaju svakom čovjeku pojedincu na temelju same njegove pripadnosti ljudskoj vrsti, prije svake države i neovisno o bilo kakvim drugim njegovim svojstvima i specifičnostima kao što su boja kože, religiozna ili politička uvjerenja, spol, društveni položaj, imovno ili zdravstveno stanje i slično. Ona proizlaze iz uvjerenja o urođenom nepovredivom dostojanstvu svakoga čovjeka i smisao im je u tome da ga štite i time ujedno osiguravaju „slobodu, pravdu i mir u svijetu”, kako stoji u spomenutoj Općoj deklaraciji. Po svom pojmu ta su prava univerzalna u tom smislu što vrijede za sve ljude, usto i kategorička ili bezuvjetna, jer pripadaju svakom članu ljudske obitelji bez ikakvih drugih pretpostavki.

U Deklaraciji se nabrajaju različita „subjektivna prava”, dakle osobna prava svakoga pojedinca kao brana od ugrožavanja ponajprije od strane države, ali i bilo koga drugog, kao što su npr. pravo na život, zabrana ropstva i mučenja i dr.; potom se navode prava na participaciju u političkom, pravnom i društvenom životu, npr. sloboda vjere, biračko pravo, pravo na odmor i dokolicu itd. Poslije se taj prvobitni katalog od 27 nabrojenih prava – pod utjecajem moćnih lobija, dominantnih medija, političkih organizacija i nevladinoga sektora, a u duhu vladajuće lijevo-liberalne ideologije – ubrzano inflatorno produžavao ponajprije u smjeru ispunjavanja zahtjeva najrazličitijih ljudskopravaških udruga, zapravo moćnih skupina za pritisak (engl. pressure groups).

Od antike do prosvjetiteljstva

Premda ideja ljudskih prava u bitnome svoj izvor ima u političkoj i pravnoj filozofiji europskoga prosvjetiteljstva i njegovoj prevratnoj realizaciji u Francuskoj revoluciji, ona ima svoju dugu pretpovijest koja u naznakama započinje još s perzijskim kraljem Kirom iz 6. st. pr. Kr., prema nekima čak i sa starobabilonskim kraljem Hamurabijem iz 18. st. pr. Kr. No istinsko utemeljenje ljudskog dostojanstva, kao conditio sine qua non ljudskih prava, započinje u grčkoj filozofiji, prije svega u stoičkoj školi, gdje se razvila misao o posebnom dostojanstvu i jednakosti svih ljudi zahvaljujući čovjekovoj umskoj naravi po kojoj on participira u svjetskom umu. Paralelno s tom humanističkom tradicijom, u kršćanskoj teologiji posebno čovjekovo dostojanstvo zasnivalo se prije svega na biblijskom poimanju o čovjeku kao slici Božjoj, po čemu su svi ljudi jednaki pred Bogom i međusobno.

Od najavljenoga idiličnog svijeta u kojemu će – kako ga opisuje Deklaracija iz 1948. godine – vladati „sloboda, pravda i mir”, nije se previše toga ostvarilo. Ratovi i dalje bjesne, glad i dalje pustoši, a sloboda se, što grubo što rafinirano, posvuda ograničava ili ukida.

Unatoč tome, ni u antičkom ni u srednjovjekovnom razdoblju povijesti kršćanstva ideja o dostojanstvu svih ljudi na temelju njihove zajedničke naravi nije bila onaj odlučujući čimbenik pri izgradnji cjelovitoga političkog, ali ni crkvenog poretka. Razlog tome valja vidjeti u kršćanskoj antropologiji koja najozbiljnije uzima u obzir čovjekovu zapalost u grijeh iz koje se ne može izbaviti on sam svojom snagom bez pomoći spasonosnoga Božjeg zahvata u njegov život. „Crkveni nauk o istočnom grijehu”, veli njemački evangelički teolog W. Huber, „pokazao se sve do u novi vijek zaprekom za razvoj samostalne kršćanske koncepcije dostojanstva i prava čovjeka; jer ona je u potpunosti stajala iza shvaćanja čovjeka po kojemu je on svojim grijehom proigrao svako pravo pred Bogom i stoga mu ne pripada neko dostojanstvo koje bi bilo izvan dohvata svake svjetovne i crkvene vlasti.”

Isti autor ističe također da je ideju ljudskoga roda (genus humanum) potisnulo tadašnje razlikovanje između kršćana, krivovjeraca i nekršćana (Židovi i pogani), tako da se sve do novoga vijeka ljudsko dostojanstvo uglavnom shvaćalo kao privilegij kršćana. Konačno, na kršćanskoj je antropologiji zasnovana staleška slika društva i hijerarhijska slika Crkve. „Time je”, zaključuje Huber, „diferencirajuća funkcija pojma dostojanstva stekla premoć nad njegovim egalizirajućim značenjem.” Po njegovu je mišljenju dakle dostojanstvo u kršćanskom društvu različitim pojedincima pripisivano različito već prema rangu koji su zauzimali u tom društvu, za razliku od današnjega shvaćanja prema kojemu dostojanstvo pripada svakom čovjeku jednako na temelju njegove zajedničke ljudske naravi, što ga onda izdiže iznad svih drugih živih bića i utemeljuje njegov poseban položaj u svemiru.

To međutim ne znači da je ideja o čovjekovu dostojanstvu i njegovim neotuđivim pravima bila u Crkvi u potpunosti zapostavljena. Na vrhuncu srednjega vijeka Toma Akvinski izgradio je svoj nauk o čovjekovu dostojanstvu i jednakosti svih ljudi pred Bogom, što opet nije imalo znatnijega utjecaja na stvarni društveni život toga doba, ali jest utjecao na kasniji razvoj ideje o ljudskim pravima. Tome razvoju bitno su nakon njega pridonijeli značajni mislioci španjolske kasne skolastike F. de Vitoria i F. Suarez koji su u vrijeme španjolskih osvajanja Južne i Srednje Amerike u 16. stoljeću uspješno branili elementarna prava Indijanaca, što je za posljedicu imalo ljudskiji odnos osvajača prema njima. Time su ujedno, kako kaže Huber, postali „pobornici shvaćanja o čovjeku koje je dva stoljeća kasnije svoj izraz našlo u formuliranju neotuđivih ljudskih prava”.

Ne smije se usto ispustiti iz vida jedan od bitnih aspekata izvorne kršćanske poruke, a koji je imao presudan utjecaj na održanje svijesti u Crkvi o dostojanstvu upravo onih najugroženijih u društvu. Upravo se njima Isus prije svih drugih obraća svojom porukom o spasenju: „Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.” To zauzimanje za obespravljene i nastojanje oko pravednosti koji su snažno motivirali praktični život kršćana dugoročno su iznutra mijenjali nabolje tadašnje i kasnija društva u kojima je Crkva djelovala, prema kršćanskom principu da novi, preporođeni čovjek postupno i nenasilno mijenja i vanjske društvene strukture. Robovlasničko društvo nije ukinuto vanjskom revolucijom društvenih odnosa, nego nutarnjom preobrazbom čovjekove svijesti i djelovanja.

U kratkoj Poslanici Filemonu – „biseru rane kršćanske književnosti”, kako je naziva E. Renan – Pavao rješava problem roba Onezima, koji mu je prebjegao od svog gospodara Filemona, uglednoga kršćanina i Pavlova suradnika. Pavao ga prema tadašnjem zakonu vraća gospodaru i pritom ga – premda ima, kako kaže, puno opravdanje u Kristu da mu naredi što je dužan činiti – moli da ga primi „ne više kao roba, nego više od roba – kao dragog brata”. Dapače, nada se da će ga Filemon i osloboditi, pa veli: „Posve uvjeren u tvoju poslušnost, ovo ti pišem znajući da ćeš učiniti i više nego što tražim.” Bez tih autentičnih kršćanskih načela nenasilne i nesebične zauzetosti za obespravljene, koja su stoljećima nadahnjivala konkretan kršćanski život i razvijala solidarnost s bližnjim u njegovim nevoljama, teško je zamisliti moderno ustoličenje ideje ljudskih prava za temeljni princip demokratskoga društvenog poretka, premda ono više nema svoje utemeljenje u kršćanskim impulsima, nego je proizašlo iz prosvjetiteljskoga sekularnog humanizma, racionalističkoga naravnog prava i kantovskoga shvaćanja slobode kao autonomije, odnosno umskoga samozakonodavstva.

Od prosvjetiteljstva do naših dana

Pokret prosvjetiteljstva donosi sa sobom epohalni zaokret od teocentričnog utemeljanja ljudskih prava k antropocentričnom, odnosno zaokret od utemeljenja ljudskoga dostojanstva u čovjeku kao slici Božjoj k utemeljenju u čovjeku kao autonomnom subjektu koji svoje dostojanstvo posjeduje u samome sebi. Dok američka Deklaracija o neovisnosti iz 1776. godine započinje glasovitom rečenicom: „Mi držimo ove istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom” – čime se ljudska prava još uvijek utemeljuju teološki – dotle je u francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine religiozni ton zapravo potpuno potisnut sekularističkim.

Prema francuskoj Deklaraciji „ljudi se rađaju i ostaju slobodni i jednakopravni” pa je „cilj svakoga političkog udruživanja očuvanje naravnih i nezastarivih prava čovjeka. Ta prava su: sloboda, vlasništvo i otpor ugnjetavanju”. Zanimljivo je da se standardna sloboda religije ne navodi kao posebno pravo – jer se za takvo što nije mogla dobiti većina u Skupštini – nego se samo nejasno određuje da „nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog mišljenja, pa i religioznoga, ukoliko njegovo iskazivanje ne ometa javni red utvrđen zakonom”. Time je zaobiđeno, a 1793. godine izričito zabranjeno, ono najbitnije u vezi sa slobodom religije: sloboda javnog ispovijedanja vjere i kulta te sloboda vjerskog udruživanja – što je sve dovelo do dotad neviđenih, masovnih krvavih progona Crkve i brutalne, sveobuhvatne dekristijanizacije.

I američka i francuska deklaracija imale su karakter zacrtanoga političkog projekta i programa, koje je Z. Chafee usporedio sa svjetionikom na brijegu, pri čemu američka podsjeća na utabane staze do vrha, a francuska na sam svjetionik, ali možda bez ikakve staze do njega. Odvijanje Revolucije pokazalo je kako je ona za dospijevanje do svjetionika na vrhu izabrala stazu Terora, što je od samoga njezina početka izazvalo duboko zgražanje i otpor kako prema samoj Revoluciji, tako i prema samoj ideji ljudskih prava.

Usto Crkva ljudsko dostojanstvo, iz kojega izviru ljudska prava utemeljuje teološki – na shvaćanju čovjeka kao slike Božje i na vjeri u Božji hod s čovjekom na putu njegova spasenja, po čemu čovjek postaje istinski Božji partner i time obdaren neotuđivim dostojanstvom

Jedan od vođa Revolucije M. Robespierre sažeto je u svom zadnjem govoru pred Konventom opisao bit i novost Francuske revolucije: ona je „prva koja je utemeljena na teoriji prava čovječanstva i na principima pravednosti”. Povijesna je istina međutim – što se pokazalo ne samo u toj revoluciji – da „sustav vlasti građen izričito na pravima čovjeka gazi ta prava djelotvornije od ikoje drevne despotske vlasti”, kako Y. Levin sažima razornu kritiku Revolucije od strane E. Burkea već u njezinoj početnoj fazi.

Može se opravdano reći da je prvenstveno Teror Revolucije, u kojem se konkretizirao i koncentrirao prevladavajući antikršćanski, anticrkveni i antiklerikalni duh francuskoga prosvjetiteljstva, imao za posljedicu odlučno crkveno odbijanje priznavanja ljudskih prava sve do četrdesetih godina 20. stoljeća. Osim ponavljanja tragičnih iskustava s Francuskom i drugim lijevim revolucijama, Crkva se usto na teorijskoj i duhovnoj razini pribojavala prosvjetiteljskog duha, obilježenog vjerskim indiferentizmom i ateizmom, sekularizmom i pretjeranim individualizmom, iz kojega je duha, uostalom, ta Revolucija i proizašla. Nakon što su ljudska prava Općom deklaracijom o pravima čovjeka iz 1948. godine preuzeta u međunarodno pravo, postupno se mijenja i stav Crkve sve do potpunog prihvaćanja tih prava i zauzimanja za njihovo ostvarivanje, što se ostvarilo putem dokumenata Drugoga vatikanskog koncila i papinskih enciklika, od kojih se enciklika Ivana Pavla II. Redemptor hominis izričito oslanja na Opću deklaraciju Ujedinjenih naroda iz 1948. godine.

Specifičnost crkvenoga nauka o pitanjima ljudskih prava očituje se u tome što se on ne svodi na politički i pravno-institucionalni pristup, nego je usmjeren socijalnoetički, prema principima njezina socijalnog nauka, što je posve u duhu crkvenoga poslanja da u brizi ponajprije za one najmanje, ugrožene i obespravljene, promiče ostvarivanje fundamentalnih prava čovjeka. Usto Crkva ljudsko dostojanstvo, iz kojega izviru ljudska prava, utemeljuje teološki – na shvaćanju čovjeka kao slike Božje i na vjeri u Božji hod s čovjekom na putu njegova spasenja, po čemu čovjek postaje istinski Božji partner i time obdaren neotuđivim dostojanstvom.

Nasuprot tome novovjekovni razvoj ideje ljudskih prava odvijao se u potpuno suprotnom smjeru – utemeljenjem ljudskog dostojanstva u samome čovjeku. Ljudska je sudbina (franc. la condition humaine) međutim određena temeljnim paradoksom da čovjek, u svom prometejskom pokušaju da Boga zbaci s prijestolja i zauzme njegovo mjesto kako bi sam sebi postao najviše biće i vrhovni autoritet na putu prema najvišoj realizaciji svoga čovještva, neminovno vodi u propast u formi potpunog raščovječenja. Katastrofalan ishod borbe Francuske revolucije za ljudska prava najzornije pokazuje svu, riječima H. de Lubaca, „tragediju humanizma bez Boga”.

Ta prosvjetiteljska ateistička inspiracija utemeljenja ljudskih prava logično vodi do toga da se njihova definicija i realizacija prepušta čovjekovoj volji u smislu njegove volje za moć. Čovjek postaje gospodar tih prava koji njima raspolaže po miloj volji umjesto da im služi. Umjesto da njihovo ostvarenje vodi istinskom čovjekovu oslobođenju, ona se stavljaju u službu moćnih pseudoelita s njihovim totalitarnim težnjama da u potpunosti čovjeka porobe i obesprave. Tako se dogodilo da je po sebi plemenita ideja ljudskih prava pretvorena u ideologiju u službi volje za moć nad čovjekom u formi volje za duhovno ovladavanje pojedincem i društvom. Pod tim se, prema poimanju P. Gerdsena, podrazumijeva manipulativno utjecanje na mišljenje, predodžbe i osjećaje ljudi i njihovo preotimanje od njih, kako bi ti ljudi i sami mislili i htjeli upravo ono što odgovara volji vladajućih. Budući da je tijekom povijesti čovjekov duh bio određen religijom i kulturom, odbacivanjem religije kao smislenoga temelja ljudskoga života, čovjekov se ispražnjeni duh otvara za prodor raznih pseudosoterioloških ideologija koje nude, u biti varavo, definitivno spasenje.

 Na taj način ideologija ljudskih prava postaje pseudoreligijom koja zamjenjuje odbačeno kršćanstvo, kao novo sekularno evanđelje koje Zapad naviješta i nameće današnjem globaliziranom svijetu. Pritom se ta ideologija samodopadno kiti aureolom neupitnoga moralnog sjaja što je čini nedodirljivom za bilo kakvo propitivanje, a kamoli kritiku, i što njezinim promicateljima i aktivistima pruža osjećaj sigurnosti i moralne nadmoći. Tako svijet sve više zapada pod „diktaturu vrline” uz opći nadzor „moralne policije”, što podsjeća na zanimljivu usporedbu Opće deklaracije iz 1948. godine nekadašnjega generalnog tajnika UN-a J. Pereza de Cuellara. Usporedio ju je s „nekom vrstom Božjeg oka, poput Božjeg oka koje je posvuda pratilo Kaina”.

Umjesto da njihovo ostvarenje vodi istinskom čovjekovu oslobođenju, ona se stavljaju u službu moćnih pseudoelita s njihovim totalitarnim težnjama da u potpunosti čovjeka porobe i obesprave

Pogleda li se međutim činjenično stanje u svijetu glede ljudskih prava nakon 1948. godine, neće biti teško zamijetiti kako su se stalno umnožavali obvezujući dokumenti na temu tih prava i njihov katalog širio do apsurda, a ostvarenje najtemeljnijih prava jedva da pokazuje neki značajniji pomak nabolje. Od najavljenoga idiličnog svijeta u kojemu će – kako ga opisuje Deklaracija iz 1948. godine – vladati „sloboda, pravda i mir”, nije se previše toga ostvarilo. Ratovi i dalje bjesne, glad i dalje pustoši, a sloboda se, što grubo što rafinirano, posvuda ograničava ili ukida.

Ali se zato prava i slobode povlaštenih skupina – od LGBT-sljedbe do migranata, pa i ilegalnih – šire unedogled po kriterijima lijevo-liberalne totalitarne ideologije. Povlašteni su zapravo svi koje favorizira vladajuća ideologija, koji su u smislu te elitističke, napredne ideologije, „na pravoj strani povijesti”. Pa se tako događa da je tzv. pravo žena „na izbor”, odnosno – kazano bez jezičnih manipulacija – na abortus, neprikosnoveno, a pravo na život nerođenog djeteta načelno je zanijekano time što mu je zanijekan status ljudskoga bića uopće. A sve biva trajno popraćeno karakterističnim etiketiranjem od strane per definitionem „tolerantnih” i „uključivih” ljudskopravaških aktivista. Nedavno su na primjer mediji podsjetili na čuvenu feministicu G. Steinem (85) koja zagovornike prava nerođene djece na život izjednačava s Hitlerom koji da je bio protiv pobačaja, što, uostalom, uopće nije istina. Bio je protivnik pobačaja samo kad je u pitanju arijevska rasa, dok ga je žestoko zagovarao za tzv. niže rase. Ono što je on tražio za niže rase kako bi pridonio njihovu uništenju, to ova rasna feministica zahtijeva za sve.

Tako se današnji svijet pretvara u istinski teatar apsurda. Dok se na jednoj strani neki već zalažu za ljudska prava čak i životinja, na drugoj se ona osporavaju samim ljudskim bićima u fazi njihova nastanka. Ili, muškarcima koji se na ovaj ili na onaj način proglase ženama omogućava se natjecanje u ženskim sportovima zajedno sa sportašicama – čime se one stavljaju u neravnopravan položaj – ali to nije diskriminacija jer tako treba biti po LGBT-kodeksu, pa sportašica koja oprezno upozori na takve probleme dobije prijetnje smrću. Jedan pak od najuglednijih britanskih filozofa R. Scruton smijenjen je s mjesta savjetnika u Vladi zbog posve benignih izjava o G. Sorosu, kineskim komunistima i islamofobiji, dok su istodobno te iste vlasti uskratile azil Irancu koji je izjavio da je prešao na kršćanstvo jer drži da je to miroljubiva religija – što su vlasti osporile tvrdeći kako u Bibliji ima puno nasilnih dijelova. To, naravno, nije zapadna kristijanofobija i nekritičko favoriziranje islama, sve uime ljudskih prava!? Prema Gerdsenovu mišljenju, sve su ideologije „pseudoreligiozne, pseudoznanstvene, otuđene od stvarnosti i neprijateljske prema životu”. U tom pogledu ideologija ljudskih prava nije nikakva iznimka, što međutim ne znači da te karakteristike često ne prate i religije, čime se i one pretvaraju u ideologiju.

Gornjim primjerima preokretanja ljudskih prava u njihovu suprotnost dalo bi se dodavati sve nove i nove unedogled. Sve pokazuje kako današnja ideologija ljudskih prava ne zastupa ono u što se javno kune – istinska ljudska prava obespravljenih, nezaštićenih i diskriminiranih – nego vodi rat protiv znanstvenih činjenica i zdravoga razuma za interese i pod budnim De Cuellarovim „Božjim okom” vladajuće totalitarne lijevo-liberalne ideologije. Drugim riječima, sve se svodi na zakulisnu bezobzirnu igru moći kakvu je još sredinom prošlog stoljeća K. Jaspers prepoznao u samim Ujedinjenim narodima: „Sve skupa je to koprena iza koje svatko čini što hoće, ako mu to dopuštaju njegova moć i izglednost situacije”. Tim je riječima izrečena sva istina i o ideologiji ljudskih prava.

Izvor:
Svjetlo riječi