Objavljeno:
12. 10. 2021. 10:00

Uvijek je bilo i uvijek će biti ljudi koji žele zauzeti Božje mjesto kako bi cijeli svijet sveli na svoju mjeru. Ono što takvi ljudi ne žele vidjeti, a što nas povijest uči, jest da su se takve kule uvijek na kraju rušile.

Piše: fra Janko Ćuro

Na Svjetski dan izbjeglica, 20. lipnja, završena je kampanja Međunarodnoga Caritasa „Share the journey” („Podijelimo putovanje”) koju je papa Franjo otvorio 2017. godine. Portal Vatican News prenosi „kako je kampanja potaknula novi pogled na migrante, pretvarajući strah u pažnju” i kako su „svi govornici na konferenciji za tisak održanoj u Tiskovnom uredu Svete Stolice, počevši od kardinala Luisa Antonia Taglea, pročelnika Zbora za evangelizaciju naroda te predsjednika Međunarodnoga Caritasa, potvrdili kako se posljednjih godina uspjelo doći do migranata, prigrliti njihovo siromaštvo i patnju, utješiti ih da nisu samo brojevi, već ljudi s imenima, pričama i snovima”.

Da, točno tako. Svaki bi kršćanin mogao potpisati svaku ovu riječ. Svi su migranti ljudi s imenima, pričama i snovima za koje se treba zauzeti i kojima treba pomoći bez obzira na brojne zamagljene ekonomske, političke pa i vjerske konotacije koje se mogu povezati uz sam proces migracija. Čovjek je čovjek i zato raduje činjenica što su svi govornici potvrdili katoličku tj. sveopću narav Crkve kojoj je kao takvoj važan svaki pojedinac, a pogotovo onaj koji je u nevolji. Kršćanska ljubav ne može biti ničim ograničena, a to snažno poručuje prispodoba o Milosrdnom Samarijancu (Lk 10,30-37). Nadalje, Isusova dvostruka zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a to znači prema svakomu čovjeku, kristalno je jasna (Mt 22,34-40). Međutim, kada se kaže „prema svakom čovjeku”, onda to znači kako se takva zauzetost i briga treba odnositi jednako i na ljude iz vlastitih redova koji svakodnevno proživljavaju torture, progone i ubijanje od nekih drugih ljudi s imenima, pričama i snovima. Kao što zapadno društvo i kršćani, a posebno njihovi predvodnici, trebaju biti osjetljivi na patnju ljudi drukčijih vjera i svjetonazora, isto toliko trebaju biti osjetljivi i na patnju kršćana u više od sto zemalja svijeta u kojima je danas gotovo nemoguće biti kršćanin a kamoli živjeti prema kršćanskom svjetonazoru. Uz poneki upozoravajući glas koji se nekako uspije probiti u javnost, odveć boli ledena šutnja suvremenoga i civiliziranoga društva u kojemu vlada strogo kontroliran režim političke korektnosti. Nažalost, taj je režim poprilično uspio zahvatiti pojedince i pojedine strukture i u samoj Katoličkoj Crkvi.

Podijelimo zemlju

U tom kontekstu bih predložio da Međunarodni Caritas ili neka druga institucija u Vatikanu s istim žarom započne trogodišnju kampanju pod nazivom „Share the country” („Podijelimo zemlju”) kojom bi se potaknule vlade i domicilno stanovništvo u Myanmaru, Srednjoafričkoj Republici, Kini, Egiptu, Indiji, Iraku, Nigeriji, Sjevernoj Koreji, Pakistanu, Filipinima, Šri Lanki i Sudanu, na novi, suosjećajni i otvoreniji pogled na malobrojne kršćane u njihovim zemljama. Nabrojane zemlje su samo među prvih desetak od stotinu njih u kojima su kršćani svakodnevno diskriminirani i progonjeni. Na sjeveru države Burkina Faso već je zatvoreno više od 200 crkava, a u Iraku je, prenosi organizacija Open Doors, prije 2003. bilo 1,5 milijuna kršćana, dok ih danas ima oko 200 tisuća. U Siriji je broj kršćana pao s više od 2 milijuna na 744 tisuće. Cristian Nani, ravnatelj talijanskoga ogranka organizacije Open Doors, ističe kako je širom svijeta zabilježeno više od osam tisuća slučajeva zlostavljanja žena i to temeljem vjerske diskriminacije i kako je to „samo vrh sante leda jer nisu u mogućnosti pratiti pojave povezane s time, kao što su primjerice prisilni brakovi”. Sve u svemu, danas je oko 260 milijuna kršćana izloženo progonima, a to znači svaki osmi.

Premda su izgledi za uspjeh ovakve kampanje gotovo nikakvi, ipak bismo se mogli nadati da bi se u tri godine uspjelo u gore spomenutim zemljama barem razvodniti strah od kršćana ako ga se ne bi uspjelo pretvoriti u pažnju. Nadalje, možda bi se jednom takvom kampanjom uspjelo doći do ostatka ostataka kršćana u ovih stotinu zemalja svijeta, prigrliti njihovo siromaštvo i patnju i time pokazati kako nisu samo brojevi, već ljudi s imenima, pričama i snovima. Teško je reći koliko bi jednu takvu kampanju podržali predstavnici drugih vjera, ali bi bilo utješno kada bi barem predstavnici Katoličke Crkve češće upozoravali na težak položaj i patnju kršćana diljem svijeta. Šutnja prijatelja više boli od tjelesnih rana.

Stoga, na temelju nezainteresiranosti i šutnje zapadnoeuropskoga društva za patnju i progon kršćana kao i na temelju pisanja i aktivizma „progresivnih” pojedinaca u Katoličkoj Crkvi, teško se oteti dojmu kako su poprilično uvrnuli prispodobu o Milosrdnom Samarijancu: njihov Samarijanac je spreman pomoći svakomu čovjeku u nevolji osim ako je taj čovjek u nevolji – Samarijanac.

Govor aparata

No, koliko god su kršćani na istoku svakodnevno progonjeni, isto su toliko maltretirani i na zapadu nasilnim implementiranjem „novih civilizacijskih 'tekovina'” (globalizacija, LGBT, rodna ideologija…) kojima se pokušava prepraviti, izbrisati ili zabraniti čak i pojedina biblijska načela vjere i morala. Ova „civilizacija” se načelno ponosi svojim nebeskim širinama slobode ali promptno zabranjuje ili ismijava sve ono što ona nije i što joj se ispriječi u završnim radovima na izgradnji suvremene babilonske kule. Ali zašto bismo se tomu čudili? Uvijek je bilo i uvijek će biti ljudi koji žele zauzeti Božje mjesto kako bi cijeli svijet sveli na svoju mjeru. Ono što takvi ljudi ne žele vidjeti, a što nas povijest uči, jest da su se takve kule uvijek na kraju rušile. No, ono što je zaista čudno jest što u ovim prevrtljivim, bezbožnim i vremenima punim straha često izostane čvrst i jasno artikuliran stav Katoličke Crkve na općoj i mjesnoj razini oko obrane kršćanske vjere i morala kao što je, recimo, s velikim žarom, odlučno i artikulirano ušla u kampanju promidžbe cijepljenja protiv koronavirusa, premda su sva cjepiva još uvijek u eksperimentalnoj fazi i kao takva moraju biti slobodan izbor svakoga pojedinca. A onda kad i iznosi svoje stavove, ne uvijek ali često zvuče kao „govor aparata” koji emitira ured za odnose s javnošću(!). S druge strane, svjedočili smo i nekim potpuno zbunjujućim objavama na društvenim mrežama kojima se osobno, bez korištenja ikakvih „aparata”, napada pojedine katolike optužujući ih za diskriminaciju, agresiju, nasilje, uvrede i pogrdne komentare na račun homoseksualnih osoba. Na stranu što takvih katolika ima beznačajno malo i što je istinskom vjerniku poznat Kristov evanđeoski poučak kako ne treba osuđivati osobu nego grijeh, ostaje čuđenje kako onda još uvijek ima nekih drugih katolika, pa i na vodećim pozicijama, koji misle da služe Kristu tako što brane grešnika bez jasne osude grijeha, a on se takvim još uvijek naziva prema važećem crkvenom učenju, osim ako se nešto u međuvremenu nije promijenilo ili ažuriralo. Isus jest spasio preljubnicu od svjetine žedne zakona i krvi (Iv 8,1-11) skrenuvši im pozornost na vlastitu grešnost („Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen”), ali nigdje ne piše da se preljubnici kasnije ispričavao zbog pogrdnih komentara te diskriminativne, agresivne, nasilne i uvredljive svjetine. Rješenje njezina problema Krist joj je sažeo u rečenici: „Idi i odsada više nemoj griješiti!” Točno je da ne trebamo biti oni koji drugima sude (Tko smo mi da sudimo drugima?), ali tada ne bismo trebali biti niti oni koji sude svojima.

„Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi” (Iv 15,18-20). Zašto se onda neki pojedinci u Katoličkoj Crkvi još uvijek žele pošto-poto svidjeti „svijetu”?

Izvor:
Svjetlo riječi