Objavljeno:
14. 08. 2019. 13:00
Piše: Ivo Pranjković

Samo dvije godine nakon što je fra Matija Divković (1611. godine) objavio svoja djela Nauk krstjanski za narod slovinski i Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice i Divice Marije bosanicom (bosančicom), objavljeno je i prvo djelo bosanskih franjevaca na hrvatskome jeziku – latinicom.

Bio je to dosljednom ikavicom pisan lekcionar fra Ivana Bandulavića objavljen 1613. godine, također u Veneciji kao i spomenuta Divkovićeva djela, pod u to vrijeme uobičajeno dugačkim naslovom Pištole i evanđelja priko svega godišta novo istomačena po razlogu Misala Dvora rimskoga. Dosadašnja od mnozih pomanjkanjih očištena i sa svimi koja dosad u slovinski jezik manjkahu s velikom pomnjom istomačena i virno prinesena. V Bnecih, 1613.

Fra Ivan Bandulavić rođen je u Uskoplju (odnosno u Gornjem Vakufu) najkasnije 1591. godine, a umro sredinom 17. stoljeća. Pretpostavlja se da je osnovno školovanje završio u fojničkom samostanu te da je nakon toga filozofiju i teologiju studirao u Bolonji. Kao svećenik djelovao je u Bosni i Dalmaciji, a neki proučavatelji njegova djela spominju i Srbiju.

Bandulavićeva knjiga Pištole i evanđelja jedno je od najvažnijih i najčitanijih djela nastalih među franjevcima Bosne Srebrene. Ono je prerađeno i dopunjeno izdanje najstarijega hrvatskog lekcionara Bernardina Splićanina iz 1495, ali je utvrđeno da se Bandulavić najvjerojatnije nije služio tim izdanjem, nego onim koje je, također u Veneciji, objavio Benedikt Zborovičić 1543. godine. U odnosu na prethodna izdanja Bandulavićev se lekcionar odlikuje time što su u njemu objavljeni neki obredi i blagoslovi, nepromjenjivi dijelovi mise, tekstovi svih prefacija te pjesme Pisanca za Božić, puno poznatija pod naslovom U se vrime godišta, i Pisanca mrtvačka. Bandulavićev lekcionar postao je u međuvremenu izrazito popularan i tiskan je čak u dvadesetak izdanja. Zadnje izdanje (zapravo pretisak) toga djela objavljeno je u Njemačkoj 1997. godine (Böhlau Verlag, Köln Weimar Wien) u izdanju vrijedne njemačke slavistice Elisabeth von Erdmann, vrlo dobre poznavateljice starije hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti.

Osim lekcionara u novije vrijeme utvrđeno je da je Bandulavić ostavio u  rukopisu još jedno djelo (iz 1606. godine) o kojemu je u Godišnjaku Instituta za jezik i književnost u Sarajevu 1987. godine izvijestio kolega Pavao Knezović u tekstu s naslovom Bandulavićev rukopis.

O jeziku Bandulavićeva lekcionara opsežno je i vrlo obaviješteno pisala kolegica Darija Gabrić-Bagarić (v. Jezik Ivana Bandulavića, bosanskog franjevca XVII. vijeka, Sarajevo, 1989), a u novije vrijeme i fra Miro Vrgoč u časopisu Bosna franciscana za 2001. godinu (br. 14) u članku pod naslovom Fra Ivan Bandulavić – život i djelo.

U predgovoru Pištolama pod naslovom Štiocu razboritomu Bandulavić, između ostaloga, piše i sljedeće: „počeh s pomoću Božjom u Bolonji pisati prid rečene pištole i evanđelja ispravljajući ona koja se u Staromu štavu  od zgora rečenih štampalac zgodila bihu pomanjkanja i ona koja na vele mista k novomu misalu ne prilikovahu na put privodeći, nadodajući više pištola i evanđeljih koja slovinskim jezikom dosad izgovorena ne bihu, mnoge stvari druge za parokijane potribne”. U nastavku toga predgovora Bandulavić napominje „da će mnozi s kojim godi razlogom protiva ovomu pisanju dignuti se jere koliko ljudi toliko ćudi, reklo se je, niki govoreći nije pravo i virno prinosenje, a niki nije izborito i plemenito govorenje, a druzi da su riči (ako ukloni Bog) s turskim ali drugim neznanim jezikom mišane, a mnogi da ortographia aliti postavljenje slova brez opaza i prava suda postavljena jest”.

Bandulavić posebno ističe kako u pisanju „slovinskih” riječi latinskim pismom (tj. latinicom) nije imao uzora, pa zato „budući ne samo trudno da vele mučno latinskimi slovmi naše domaće slovinske riči uprav pisati i jedro izgovarati, stavljaju se ovdi zdola nikojih slova prilike koja po veće način našemu služe jeziku”. Zato se Bandulavić svomu štiocu razboritomu na neki način i ispričava kad piše „ako bi kojemu od štilac razboritih ovo novo pisanje u čemu godi vele ugodno ne bilo, podaj (za tvoje uminje) krivnju mojemu malom uminju i našoj dobroj slovinskoga jezika srići, koji ne imamo poglavita naučitelja nikakova ki je dosad hotio svomu jeziku pomoć podati, odlučujući stanovit red, razlog i način pisma, pisanja riči, silaba, slova i ortographije na kojega bi se naučitelja on koji piše, prinosi i slaže slobodno mogao nasloniti, da svaki se na koliko je komu Bog razuma podilio naslanja”.  Spomenute „nikojih slova prilike” navode se u nastavku istoga predgovora, ali pod posebnim (pod)naslovom Svit polak slova štiocu nevištu štiti slovmi latinskimi.

U vezi s tim „prilikama slova” mora se, nažalost, odmah reći da Bandulavić u prilagođavanju latinice slovinskomu (hrvatskomu) jeziku nije baš imao sreće, o čemu svjedoči već i činjenica da je neka slova pisao čak na pet različitih načina. Tako je primjerice slovo ć pisao kao ch, chi, chy, cch te kao cchi. Kasnije se kod bosanskih franjevaca način pisanja pojedinih latiničkih slova postupno pojednostavljivao i/ili svodio na manji broj. Tako npr. fra Filip Lastrić u 18. stoljeću slovo ć piše na četiri načina (kao ch, chj, cchj i kao tj), fra Marko Dobretić na tri (kao ch, chi i tj), fra Augustin Miletić na početku 19. stoljeća na dva (kao ch i chi), a nakon reforme latiničke grafije poznate pod imenom Kujundžić-Marijanovićevo „lipopisanje”, a prezentirane u predgovoru latinske gramatike fra Stjepana Marijanovića iz 1822. godine kojemu je autor fra Andrija Kujundžić, ć se piše uvijek na isti način (samo kao ch). Nešto slično ovome što je rečeno u vezi sa slovom ć vrijedi i za neka druga slova, posebno ona kojima se pišu palatalizirani suglasnici, a to su posebno slova đ (Bandulavić ga piše kao gy, g, gi i kao ggi), lj (piše ga kao gl, gli, gly) i nj (piše ga kao gn, gni i gny).

Da bi se dobio kakav-takav dojam o tome kako izgleda Bandulavićeva originalna latinička grafija, navest ću izvorno pisan kratak ulomak iz spomenutoga dijela predgovora pod (originalno pisanim) naslovom Svit polak sloova sctioczu nevisctu sctiti sloumi latinschimi:

Dvij stvari obsluxitise imayu od onoga, koyi bude sctiti oue kgnighe: parua, Darxati napameti, da nesctij kgnighe latinsche; prem da latinschimi sloumi, Slouvinsche kgnighe; ter um svoyu, pamet, i yezik k'slouom prilagati, obzirucchise na açente, apostrophe, diphtonghe, i punte, nebuducchi nisctor zaludu postauglieno […]

Kako je Pisanca za Božić, koja počinje stihovima U se vrime godišta / mir se svitu navišta / porođenje ditića / od svete Dive Marije, vrlo dobro poznata i do danas, posebice u dane Božića aktualna, navest ću za kraj prvih pet strofa puno manje poznate, ali također zanimljive Pisance mrtvačke, koju je, kao što je rečeno, Bandulavić također uvrstio u svoj lekcionar:

Dan od ognja strašnom silom
Razrušit će svit pepelom:
David pravi sa Sibilom.

Kolik trepet tad će biti
Kad će nagli sudac priti,
Sva potanko razviditi.

Trublja čudni zvekne zukom,
Po svih grobih strašeć bukom,
Sbere prid sud svih jaukom.

Smrt i narav uzčude se
Kada mrtvi ustanu se,
Da njih dila razvide se.

Knjige će se otvoriti
u kih će se sve viditi
kako će se svit suditi.

 

Izvor:
Svjetlo riječi