Objavljeno:
14. 05. 2022. 09:15
Kraljica od Sabe pred Salomonom

U biblijskim tekstovima pronalazimo tri skupine kraljica. U prvu skupinu pripadaju one koje su doista vladale, u drugu skupinu kraljice koje su bile žene vladarâ, a u treću kraljice majke.

Fra Darko Tepert

Ovdje se nećemo baviti ženama koje su na drukčije načine imale vodeću ulogu, kao što je to bio slučaj, primjerice, s Deborom u Knjizi o Sucima, nego samo onim ženama koje su nosile naslov kraljice.

Kraljice kao vladarice

Među kraljicama koje su bile prave vladarice ne nalazimo nijednu kraljicu koja bi vladala nad Izraelcima. Zapravo se mogu izdvojiti samo tri takve kraljice.

Prva je kraljica od Sabe. Od ove tri kraljice, o njoj svetopisamski tekst najviše govori i to u Prvoj knjizi o Kraljevima i u Drugoj knjizi Ljetopisa. Prva knjiga o Kraljevima prikazuje kralja Salomona kao uspješna graditelja te kao mudra i bogata vladara (usp. 1 Kr 5 – 10). Njegovo bogatstvo naglašeno je i opisom trgovačkih odnosa s okolnim vladarima, posebice s tirskim kraljem Hiramom u Feniciji i s kraljicom od Sabe uz koju je vezan i govor o Salomonovoj mudrosti. Ova kraljica dolazi Salomonu da ga „iskuša zagonetkama” (10,1). U Jeruzalemu se na svoje oči uvjerila u Salomonovo bogatstvo i u njegovu mudrost. Na kraju, premda dolazi iz kraja koji nije izraelski, ona blagoslivlje Boga Izraelova: „Neka je blagoslovljen Jahve, Bog tvoj, komu si tako omilio da te postavio na prijestolje Izraelaca: zato što Jahve uvijek ljubi Izraela, postavio te kraljem da činiš pravo i pravicu” (10,9). Druga knjiga Ljetopisa preuzima gotovo doslovno ovaj izvještaj (usp. 2 Ljet 9). Isus u Matejevu i Lukinu evanđelju preuzima ovu priču kad govori o kraljici Juga koja će „ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona” (Mt 12,42; usp. Lk 11,31). Tako kraljica od Sabe na određeni način postaje svjedok za Krista.

Druga kraljica vladarica koja se spominje u Bibliji jest Kleopatra. Spominje je Knjiga o Esteri. U bilješci koju na kraju te knjige govori se o četvrtoj godini kraljevanja Ptolemejeva i Kleopatrina. Riječ je o egipatskim vladarima u čije je vrijeme u Egiptu vladao građanski rat između pristalica Ptolemeja s jedne i pristalica Kleopatre s druge strane. Pritom valja znati da je u Egiptu bilo više kraljica koje su nosile ime Kleopatra, među kojima je najpoznatija Kleopatra VII. koja je vladala u doba Julija Cezara i Marka Antonija u 1. st. pr. Kr. Kleopatra II. o kojoj je riječ u Knjizi o Esteri vladala je u 2. st. pr. Kr.

Treća kraljica vladarica u Bibliji jest Kandaka, etiopska kraljica, spomenuta tek usput u Djelima apostolskim gdje se govori o njezinu dvoraninu kojemu đakon Filip navješćuje evanđelje (usp. Dj 8,26-40).

Kraljice kao žene vladarâ

Više je kraljica koje su navedene kao žene pojedinih vladara. Na prvom mjestu može se spomenuti veći broj Šaulovih i Davidovih žena. Među njima ističe se Davidova žena Bat-Šeba koja je najprije predmet Davidove grešne požude, da bi onda postala njegovom ženom i konačno majkom Salomonovom (usp. 2 Sam 11 – 12). Tako je ova kraljica ujedno i žena jednoga vladara, ali kasnije i kraljica majka.

Druga je kraljica iz ove skupine Izebela, žena Ahaba, kralja sjevernoga kraljevstva Izraela i velika protivnica proroka Ilije (usp. 1 Kr 16 – 22). Bila je Feničanka i kći sidonskoga kralja Etbaala (16,31), a time i štovateljica feničkoga boga Baala te promicateljica njegova kulta. Prorok Ilija, nasuprot njoj, promiče štovanje jedinoga Boga – Boga Izraelova. Ovaj sukob kulminira Ilijinom žrtvom na Karmelu i pomorom Baalovih (usp. 18,20-40). Osim što je bila štovateljica krivoga boga, Izebela je prikazana i kao zla osoba, posebice prema načinu kako ubojstvom Nabota pribavlja svome mužu Nabotov vinograd. Na kraju je ipak stiže kazna, kad je nakon državnoga prevrata kralj Jehu daje ubiti (usp. 2 Kr 9,30-37).

U Knjizi o Esteri spominju se dvije kraljice: Vašti, žena koju će perzijski kralj Ahasver odbaciti, te Estera, Židovka i nova Ahasverova žena. O Esteri biblijski izvještaj kaže da se kao Židovka zvala Hadasa, da je bila siroče i da ju je kao kćer svoga strica odgojio visoki Ahasverov službenik Mordokaj. Iz povijesnih izvora ove nam kraljice nisu poznate, no lik Estere imao je veliko duhovno značenje u jačanju židovske vjernosti njihovim običajima u okolnostima u kojima su se našli pod pritiskom drugih naroda, običaja i religija. U takvim prilikama Estera je ostala uzor žene koja je, s pouzdanjem u Boga, znala iskoristiti položaj na kojem se našla i učiniti dobro za svoj narod. U tom su smislu znakovite riječi koje Esteri upućuje Mordokaj: „Tko zna nisi li se baš i popela do kraljevske časti zbog časa kao što je ovaj!” (Est 4,14). Njezino zauzimanje za narod obilježeno je postom i molitvom (usp. 4,16).

Kao jedan negativan primjer kraljice iz Novoga zavjeta valja spomenuti ženu Heroda Tetrarha ili Četverovlasnika, Herodijadu, koja je i mijenjala muževe u potrazi za čašću i vlašću, i navela svoju kćer Salomu da traži glavu Ivana Krstitelja.

Kraljice majke

Više je žena u Starom zavjetu koje su imenovane kao majke pojedinih kraljeva. Osobito je to vidljivo kod opisa početka vladavine kraljeva u Knjigama o Kraljevima. Tako je kao majka prvoga Salomonova nasljednika u Jeruzalemu, Roboama, imenovana Naama koja je bila Amonka (usp. 1 Kr 14,21), kao majka Roboamova nasljednika Abijama imenovana je Maaka (usp. 15,2), a slično se može naći i za mnoge druge kraljeve.

Među ovim kraljicama majkama posebno se ističe Atalija koja je bila kći izraelskoga kralja Omrija, a to znači da je potjecala sa sjevera i bila je sestra onoga Ahaba za kojega se udala Izebela. Atalija se udala za judejskoga kralja Jorama koji će poginuti zajedno s Omrijevim potomcima u državnom prevratu u Izraelu koji je započeo prorok Ilija, a ostvario se u vrijeme proroka Elizeja. Atalija je ostala donekle zaštićena na jugu, u Jeruzalemu, te ostala posljednji odvjetak Omrijeve obitelji koja je ogrezla u štovanju Baala. Stoga se nije libila posmicati sav kraljevski rod u Jeruzalemu, nakon što joj je poginuo i sin Ahazja, čime je gotovo uništila Davidovu kraljevsku dinastiju. To bi se i dogodilo da Ahazjina sestra Jošeba nije od nje sakrila Ahazjina sina Joaša, Atalijina unuka, te će on postati kralj u Jeruzalemu, a Atalija će, nakon sedam godina nezakonite vlasti kao kraljica majka, biti smaknuta.

Neimenovane kraljice

Na koncu ne smijemo zaobići ni one kraljice koje se spominju Svetom pismu, a nisu imenovane. Nalazimo ih osobito u poeziji.

Tako Psalam 45 pjeva o kralju koji je „lijep, najljepši od ljudskih sinova” (Ps 45,3). Nakon pohvale kralja, psalmist kaže: „Kraljevske ti kćeri idu ususret, zdesna ti je kraljica u zlatu ofirskom” (45,10). Potom se obraća kraljici: „Slušaj, kćeri, pogledaj, prisluhni: zaboravi svoj narod i dom oca svog! Zaželi li kralj ljepotu tvoju, smjerno se pokloni njemu jer je on gospodar tvoj” (45,11-12). Budući da se u nastavku spominje „narod tirski”, to jest Feničani, neki u ovoj kraljici prepoznaju Feničanku Izebelu te bi ovaj psalam bio svadbena pjesma Ahaba i Izebele, no za to nemamo dovoljno dokaza. U svakom je slučaju riječ o psalmu koji je nastao u kontekstu kraljevske svadbe.

Slično se može reći i o stihovima Pjesme nad pjesmama, u kojima kraljica nije izričito imenovana, no spominje se kralj koji dolazi iz pustinje na svojoj nosiljci (usp. Pj 3), a Jeruzalemkama je upućen poziv: „Izađite, kćeri sionske, i vidite kralja Salomona pod dijademom kojim ga mati ovjenčala na dan svadbe njegove, na dan radosti njegova srca” (Pj 3,11). Na kraljevoj svadbi morala je biti prisutna i buduća kraljica. Ipak, u tom dijelu Pjesme nad pjesmama ne događa se svadba kralja i kraljice, nego ostaje samo u želji, a sjedinjenje zaručnika i zaručnice dogodit će se na kraju pjesme (usp. 8,3).

Izvor:
Svjetlo riječi