Objavljeno:
29. 03. 2022. 09:45
Demonstracije u Zagrebu 5. prosinca 1918.

Kad je povorka došla na Jelačićev trg, istoga trenutka na masu ljudi je otvorena mitraljeska vatra, bez milosti ili bilo kakvoga znaka upozorenja. Ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto i kako se neće dopustiti nikakvi prosvjedi protiv nove vlasti

Piše: fra Petar Jeleč

S ujedinjenjem u novu državu pojavili su se stari problemi koji su zorno pokazivali različite pristupe pojedinih političkih aktera toga vremena. I sama interpretacija čina ujedinjenja dugo je bila predmetom rasprava: dok je srpska strana smatrala da je Kraljevina SHS tek proširenje Srbije kao nagrada za žrtve i pobjedu u nedavno završenom ratu, Hrvati i Slovenci su smatrali da se radi o uniji više naroda s jednakim pravima u novu, a ne neku već postojeću državu kako su to interpretirali pojedini srpski političari smatrajući kako se zapravo radi o teritorijalnom proširenju Kraljevine Srbije.

Budući da su Srbi i Hrvati bili najbrojniji narodi u obje Jugoslavije i jer su na mnogim područjima države živjeli izmiješano, njihovi međusobni odnosi i hrvatsko nacionalno pitanje postali su najvažniji i najteži dio jugoslavenskoga etničkog i državnoga problema. Problem je bio što činom ujedinjenja u Kraljevinu SHS nije dano nikakvo jamstvo protiv hegemonije Srbije, čija je vojska odmah zaposjela sve teritorije Južnih Slavena iz bivšeg Austro-Ugarskoga Carstva, uključujući i Crnu Goru, ostvarujući svoj davni san o pansrpskoj uniji. Srbi su se tako vrlo lako prilagodili novonastaloj situaciji bez ikakvoga osjećaja pretrpljene štete po vlastite nacionalne interese, dok za druge narode to ujedinjenje nije bilo baš tako jednostavno. Naime, Hrvati i Slovenci našli su se unutar unitarne države sa Srbijom i Crnom Gorom, samo mjesec dana nakon duge vladavine Habsburške Monarhije. Za njih su odluku o ujedinjenju sa Srbijom donijele okolnosti i političari koji nisu znali kako uspostaviti vlast i kako se njome služiti u trenutku pada Austro-Ugarske.

Nijedan južnoslavenski narod, pa ni srpski, nije dobio mogućnost izraziti vlastite želje ili političke inklinacije putem referenduma ili bilo kakvoga drugog oblika glasanja. Neki hrvatski povjesničari (I. Banac) drže da bi se, da je bilo omogućeno takvo demokratsko izjašnjavanje naroda, među Hrvatima vjerojatno pokazala velika opozicija ujedinjenju sa Srbijom.

Posrbljivanje nove države

Čim je s vojskom i policijom preuzela kontrolu u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Vojvodini (tzv. „prečanski krajevi”), srbijanska je politička elita počela graditi centralističku državu, lomeći sve otpore na tom putu vojno-policijskim metodama i osloncem na srpsko pučanstvo u nesrpskim zemljama. Nova vlada Kraljevine SHS u kojoj su većina ministara bili Srbi, a kojom je predsjedao S. Protić, ubrzo je započela snažnu politiku posrbljivanja nove države. Među unitaristima posebno se isticao ministar unutarnjih poslova S. Pribićević, sposoban srpski političar iz Hrvatske koji je bio potpredsjednik Narodnoga vijeća. Zalagao se za brisanje svih nacionalnih specifičnosti i stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije. Osjećaj nestabilnosti i napetosti unutar nove države ponukao je jedan dio vladajućih političkih struktura da usmjere pozornost k stvaranju snažnih centraliziranih institucija koje su, po uzoru na francuski model, trebale osigurati konsolidaciju državnoga uređenja. Tome u prilog išlo je i osobno uvjerenje kralja Aleksandra da su nazivi Slovenci, Srbi i Hrvati tek tri sinonima koji označavaju jedan te isti narod – naravno srpski.

Već na samim počecima života u novoj državi postupci vlade u Beogradu izazivali su opravdano nezadovoljstvo u zapadnim dijelovima Kraljevine SHS. Bilo je nezadovoljstva zbog činjenice da su u samom sastavu nove vlade apsolutnu većinu činili Srbi. Zatim je prilikom promjene novca srpski dinar precijenjen u odnosu na austrougarsku krunu i forintu te je od svake novčanice odbijano 20 % vrijednosti što je izazivalo velik val nezadovoljstva među narodom. Počela je odmah i praksa favoriziranja po nacionalnoj liniji prilikom zapošljavanja pri popunjavanju činovničkog aparata.

Za Srbe je utrnuće Kraljevine Hrvatske i stvaranje centralističke Jugoslavije bio vrhunac ostvarenja nacionalne ideje, a za Hrvate apsolutno neprihvatljivo rješenje

Stoga su 5. prosinca 1918. u Zagrebu izbile demonstracije protiv ujedinjenja sa Srbijom koje su ugušene u krvi. Naime, u Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta pa su to učinili nakon tri dana. Ulazili su i u škole, prekidali nastavu te gimnazijalce odveli na ulice da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ta je režimska proslava protekla u grubom vrijeđanju Hrvata što je izazvalo velik bijes javnosti ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugoga reda, u velikom broju dolaze na tada već prazan Trg bana Jelačića, a pridružuju im se i pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici i protiv ujedinjenja sa Srbijom. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu, i razmjestio je na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka došla na Jelačićev trg, istoga trenutka na masu ljudi je otvorena mitraljeska vatra, bez milosti ili bilo kakvoga znaka upozorenja. Ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto i kako se neće dopustiti nikakvi prosvjedi protiv nove vlasti. Grga Anđelinović se tim svojim zločinom nad mirnim prosvjednicima pohvalio u beogradskoj skupštini pred zastupnicima rekavši: „Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.”

Unitaristička jugoslavenska teza

Kralj Aleksandar je odmah po nastanku nove države iskazao sklonost da se ponaša diktatorski jer je premijerski mandat povjerio Stojanu Protiću, čelniku Narodne radikalne stranke, a ne Nikoli Pašiću kako je već prije bilo uglavljeno u međustranačkim dogovorima. Novi ministar unutarnjih poslova Svetozar Pribićević se isto tako ponašao vrlo nesmotreno provodeći u djelo vlastite ideje o stvaranju unitarističke i centralističke države. Odmah je na samom početku i prilikom samih demonstracija u Zagrebu na vidjelo izbio sukob između Hrvata i Srba o tomu kako treba biti uređena nova država: „Glavni problem u stvaranju centralističke države bili su Hrvati kao najjača nacija. Teza V. Karadžića, J. Cvijića i drugih da su Hrvati i Muslimani dijelovi srpskoga naroda druge konfesije i da se moraju pretopiti u Srbepotisnuta je, a aktivirana parola o jednom troimenom narodu koji će zajednički kao 'rođena braća' graditi svoju državu. Ta unitaristička jugoslavenska teza čini apsurdnom ideju autonomije, a pogotovo 'države u državi'. Nasuprot tome, hrvatski narod s neprekinutim 'tisućgodišnjim ograničenim suverenitetom' nije kao zrela nacija mogao prihvatiti ništa manje od onoga što je imao u Habsburškoj Monarhiji, što znači da bi prihvatio federaciju, mada je stvarno težio državnoj samostalnosti. U takvu povijesnom kontekstu za Srbe je utrnuće Kraljevine Hrvatske i stvaranje centralističke Jugoslavije bio vrhunac ostvarenja nacionalne ideje, a za Hrvate apsolutno neprihvatljivo rješenje. Sukob dviju državnih ideja, srpske i hrvatske, nastao sredinom XIX. stoljeća, zaoštrio se dakle u času stvaranja nove države 1918. godine” (D. Bilandžić).

Izvor:
Svjetlo riječi