Objavljeno:
13. 05. 2022. 09:15
Ustavotvorna skupština Kraljevine SHS, 28. studenoga 1920.

Kad je Ustavom riješeno pitanje unutarnjega uređenja i zaključeno razdoblje bez ustava, a vlast centralizirana, pripremljen je put za srpsku hegemoniju što je izazvalo snažne reakcije snaga i stranaka koje su se protivile centralizaciji

Piše: fra Petar Jeleč

U Hrvatskoj je vođa Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić stajao na čelu onih koji su sve glasnije izražavali nezadovoljstvo novim državnim uređenjem. Kraljevina SHS, između ostaloga, dugo nije imala ustav, što je moralo biti čim prije riješeno, jer je to bezustavno stanje potrajalo pune dvije i pol godine. Izbori za ustavotvornu skupštinu održani su tek 28. studenoga 1920., a u Hrvatskoj je velik broj glasova dobio upravo Stjepan Radić. Koliko je on učinkovito interpretirao osjećaj naroda postalo je očigledno prilikom izbora za ustavotvornu skupštinu na kojima je njegova stranka ostvarila izvanredan uspjeh.

Stjepan i Antun Radić su s vremenom od Hrvatske seljačke stranke stvorili pravi nacionalni pokret: „Neumornim su misionarskim radom za prosvjetno, kulturno i političko razvijanje seljaštva stekli slavu njegovih apostola. Njihova stranka je prva, a bit će i posljednja stranka seljaštva, na koje su građanske stranke gledale s omalovažavanjem kao na primitivni i nepismeni društveni sloj. Radići su djelovali potpuno suprotno. Oni su toga diva probudili iz letargije. Nikada još, od vremena seljačke bune Matije Gupca 1573., seljaštvo nije pokazalo toliku organiziranost, snagu i odlučnost. Radić im je razvio pravašku nacionalnu svijest, ali bez nacional-šovinizma. Klasna mržnja i borbenost protiv 'gospode' nije puno zaostajala za komunističkom, ali kao duboko narodni pokret Radićeva je stranka bila imuna od boljševičkoga intelektualnoga globalizma i nacionalnoga nihilizma, a oslanjala se na europske liberalne i demokratske zemlje. Sinteza socijalnoga, nacionalnoga i mirotvornoga izražena je u sintagmi 'neutralna seljačka republika Hrvatska'; ta bi država bila otvorena za svestranu suradnju sa svim ostalim europskim narodima, prije svega susjednim. Takva parola nakon višestoljetnoga tlačenja i užasnoga četverogodišnjeg rata stvorila je 'preko noći' hrvatski svenarodni socijalni i nacionalni pokret. Od marginalne strančice do 1918., Radićeva je stranka na parlamentarnim izborima 28. studenoga 1920. četverostruko potukla hrvatske građanske stranke, iako su one imale i brojne listove i novac.” (D. Bilandžić). Režim u Beogradu će upravo s Radićem i njegovom strankom imati najviše problema u provođenju svojih velikosrpskih političkih planova i akcija.

Autoritarni obrat

Nakon ovih izbora u studenom 1920. parlament u Beogradu je odobrio, uz političke makinacije, 28. lipnja 1921., na obljetnicu Kosovske bitke, Vidovdanski ustav kojim je učvršćen dotadašnji centralistički ustroj države što je izazvalo veliko nezadovoljstvo hrvatskih predstavnika i još nekih drugih političkih grupa u parlamentu. Na to nezadovoljstvo nadovezale su se i političke tenzije koje su kulminirale ubojstvom ministra unutarnjih poslova Kraljevine SHS Milorada Draškovića za što su optuženi aktivisti Komunističke stranke, tada već treće najjače političke sile u državi, kojoj je zbog toga zabranjen rad.

Vlada kojom je ponovno predsjedao Nikola Pašić iskoristila je ovaj događaj za opsežniji autoritarni obrat kojemu je cilj bio ograničiti bilo kakav oblik opozicije. Prema drugom paragrafu Ustava, Kraljevina SHS je ustavna država i parlamentarna monarhija. Ona je ustavna država zato što Ustav predstavlja osnovni zakon iz kojega slijede i na kojem se temelje svi drugi zakoni koje donosi Narodna skupština. Kraljevina SHS je parlamentarna država zato što ima Narodnu skupštinu kao reprezentativno tijelo u kojem se iz većine formira vlada. Država je također i monarhija temeljena na principu primogeniture. Ovaj Ustav je izglasan običnom (natpolovičnom) većinom, što je bilo suprotno odredbama Krfske deklaracije i odlukama Narodnoga vijeća SHS koje su za tako važne odluke tražile kvalificiranu većinu. Ustav je zapravo ozakonio monarhijski oblik vladavine i ograničio parlamentarizam te učvrstio načelo unitarizma i državnoga centralizma. Tada je prvi put u povijesti ukinut i Hrvatski sabor što je izazvalo veliki val nezadovoljstva kod Hrvata.

Unutarnje uređenje države bilo je dakle strogo centralističko i cijelom državom upravljalo se iz Beograda kao glavnoga grada. Dvije najmoćnije političke stranke u vladi, Pašićeva Radikalna narodna stranka i Pribićevićeva Demokratska stranka, slagale su se s politikom centralizacije, no razilazile su se u pogledu nacionalnoga pitanja. U Ustavu je tako dogovorena kompromisna formulacija svojevrsnoga nacionalnog unitarizma s naznakama nacionalnih posebnosti. Radikalna narodna stranka bila je za nacionalne specifičnosti uz srpsku dominaciju, a Demokratska stranka zalagala se za jugoslavenski nacionalni unitarizam. Kompromis između te dvije stranke vidljiv je u imenu države (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) koje je troimeno, sa Srbima na prvom mjestu. Zatim, mnogo se puta spominje troimeni narod (jedan narod s tri imena), ali nekoliko puta govori se i o tri plemena jednoga naroda. Ta terminološka zbrka nije slučajna, nego rezultat kompromisa između tih dviju stranaka. Državni grb sklopljen je od srpskoga, hrvatskoga i slovenskoga grba i trebao je predstavljati državno ujedinjenje. Službeni jezik nazvan je srpsko-hrvatsko-slovenski. Centralizam se naročito vidio u ukidanju ranijih povijesnih pokrajina koje su smatrane plodom strane vladavine. Naime, cijeli jugoslavenski teritorij podijeljen je iznova u 33 oblasti, čime su granice Hrvatske nestale sa zemljovida, dok su granice Bosne i Hercegovine očuvane, jer je šest bosanskih oblasti točno odgovaralo ranijoj austrougarskoj podjeli na šest okruga (Kreise).

Centralizirana moć

Najviši organi vlasti u državi su prema ovom Ustavu bili kralj, vlada i Narodna skupština. Nositelji zakonodavne vlasti bili su kralj i Narodna skupština. Zakoni koje je prihvatila skupština postajali su valjani tek nakon kraljeva potpisa koji je praktično gledano bio iznad skupštine. Izvršnu vlast imala je vlada koju je birala većina u parlamentu, ali i nju je morao odobriti kralj. Nositelji sudske vlasti bili su sudovi, nominalno nezavisni, ali i oni su izricali presude u kraljevo ime, a sam kralj ih je postavljao.

Iako se formalno govorilo o trodiobi vlasti, u praksi se radilo o koncentraciji moći u osobi kralja koji je mogao raspustiti Narodnu skupštinu i vladu kad je htio. Od 23 krize vlade u razdoblju između 1918. i 1929. samo ih je dvije izazvala Narodna skupština, sve ostale kralj. On je mogao intervenirati u sve tri grane vlasti. Bio je nedodirljiv, iznad svake druge instance. Ni za što nije morao odgovarati, a nije ga se moglo ni optužiti zbog njegovih političkih odluka. Prema Ustavu kralj je bio i vrhovni zapovjednik vojske, objavljivao je ratove i potpisivao mir, a predstavljao je zemlju i u inozemstvu te u kontaktima s drugim državama. Srpski političari, koji su bili najsnažnija grupacija u parlamentu, uspjeli su takvim Ustavom osigurati vlastitu prevlast u državi. Ustav je osnažio velikosrpske pozicije u državi i izvan nje i dao pravni temelj protiv svih federalističkih pokušaja koji su tražili jednakopravnost naroda, a ne prevlast jednoga naroda.

Treba reći da je taj Ustav donesen u situaciji kada je međunarodna zajednica pogodovala velikosrpskom hegemonizmu. Od nastanka Kraljevine SHS velike sile bile su sklone srpskim političarima i kralju jer su u njima i u takvoj centraliziranoj moći vidjeli vjerne saveznike na inače nestabilnom balkanskom području. Kad je Ustavom riješeno pitanje unutarnjega uređenja i zaključeno razdoblje bez ustava, a vlast centralizirana, pripremljen je put za srpsku hegemoniju što je izazvalo snažne reakcije snaga i stranaka koje su se protivile centralizaciji. Činjenica koja je dodatno otežala situaciju bila je što u trenutku prihvaćanja i odobravanja ovoga Ustava, u Narodnoj skupštini gotovo uopće nije bilo hrvatskih i slovenskih zastupnika, pa je on prihvaćen voljom srpskih zastupnika i uz pomoć potkupljenih skupina.

Izvor:
Svjetlo riječi