Objavljeno:
19. 10. 2020. 09:30

Temeljno je načelo kršćanstva načelo ljubavi; iz ljubavi je Bog postao čovjekom te poziva sve ljude da se međusobno prihvaćaju i ljube kao braća i sestre. Onaj tko zaista štuje Boga ne može i neće okrenuti leđa drugom čovjeku u nevolji. 

prof. dr. don Mladen Parlov

Migracije stanovništva nisu nov fenomen u europskoj povijesti. Od početka kršćanstva, dakle tijekom ove dvije tisuće godina, bilo je nekoliko velikih migracija stanovništva od kojih je svaka dovela do velikih promjena bilo u pojedinim zemljama bilo u cijeloj Europi. Osobito velike seobe naroda, u kojima je sudjelovao i hrvatski narod, dogodile su se između 4. i 8. st. kada su seobe cijelih naroda srušile Zapadno Rimsko Carstvo te posve izmijenile lice Europe. Prema nekim procjenama, u ovom se trenutku u migracijama, tj. u pokretu prema nekim drugim zemljama nalazi između šezdeset i sto milijuna osoba. Premda je u ovom trenutku teško procijeniti političke, društvene, kulturalne i crkvene posljedice takvih migracija, ipak je potrebno o temi migracija razmišljati te pokušati razlučiti što se u stvari događa. Kršćani na svaki problem, pa tako i na temu migracije stanovništva, odgovaraju polazeći od kršćanskih načela.

Temeljno je načelo kršćanstva načelo ljubavi; iz ljubavi je Bog postao čovjekom te poziva sve ljude da se međusobno prihvaćaju i ljube kao braća i sestre. Onaj tko zaista štuje Boga ne može i neće okrenuti leđa drugom čovjeku u nevolji. To načelo ljubavi pretače se u načelo gostoljubivosti: drugim riječima prihvaćajući drugoga, kršćani znaju da u vjeri prihvaćaju samoga Isusa Krista, jer što god učine ili propuste učiniti drugima to su učinili ili propustili učiniti samome Kristu. Načelo ljubavi prema bližnjem u potrebi korigirano je jednim dodatkom: bližnjega valja ljubiti „kao sebe samoga”, odnosno istinska ljubav prema bližnjemu u potrebi pretpostavlja i polazi od ispravne ljubavi prema sebi samome. Drugim riječima, ljubav prema bližnjemu me obvezuje kao temeljno načelo kršćanstva, ali ne na način da naškodim, umanjim ili povrijedim ljubav prema sebi samomu. Ako ova načela, više ili manje primjenjiva u osobnom životu pojedinih kršćana, primijenimo na narode koji se zovu ili su se nazivali kršćanskima, nalazimo se pred određenim problemom, tim više što se u migracijama tolikoga broja osoba ne nalaze samo ekonomski nego najvjerojatnije i politički razlozi. Naime, postavlja se pitanje zašto se rijeke migranata (ponajviše iz Afganistana i Pakistana) ne slijevaju u bogate zemlje koje su im bliže i zemljopisno i vjerski i kulturalno (Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i sl.), nego se upućuju na dalek, tegoban i opasan put prema zapadnoj Europi. Postoji li netko skriven tko dirigira tim migracijama i s kojim ciljem? Potom, važno pitanje: gdje su starci, žene i djeca?, odnosno kako to da je u rijekama migranata najviše mladića između 20 i 35 godina. Dok kršćanska ljubav poziva na otvaranje vlastitoga srca i vrata ljudima u potrebi, s druge strane razum upozorava i poziva na razboritost, na oprez, na razlučivanje uzroka i posljedica današnje migracije tolikoga broja mladih ljudi. Potrebno je pokušati razlučiti i razloge zbog kojih tolike mlade osobe žele gotovo nasilno i bez dokumenata ući u zemlje zapadne Europe. Na tu potrebu razlučivanja poziva i papa Franjo kad s jedne strane poziva kršćanske zemlje i srca da budu otvorena osobama u nevolji, a s druge upozorava da to bude u skladu s vlastitim mogućnostima.

Današnje poteškoće i problemi u migraciji milijuna osoba iz različitih zemalja prema zapadnoj i sjevernoj Europi proizlaze ne samo s gledišta onih koji su u migraciji i koji se žele domoći Europe nego još više s gledišta zemalja zapadne i sjeverne Europe. S jedne strane, zbog niskoga nataliteta njima je potrebna nova radna snaga, premda je upitno koliko je migranata obučeno i spremno na radne poslove u zemljama u koje su se zaputili. S druge strane, mladi migranti dolaze u europsko „društvo bez očeva”, kako današnju Europu definira suvremena sociologija. U društvu bez očeva, bez moralnoga autoriteta, mladi se odgajaju i ponašaju na način horde, na način džungle u kojoj vlada zakon jačega. Slabiji, posebno žene i djeca, postaju plijen koji treba zgrabiti. To je razlog zašto je toliko nasilja, koje uključuje silovanja i ubojstva, među mladim Europljanima pa čak i zašto se neki od njih prijavljuju za ratovanje u tuđim zemljama. Suvremeno postpatrijarhalno društvo predstavlja se u biti kao pretpatrijarhalno, kao društvo u kojem više ne vrijede društvene norme, osim zakona sile.

Talijanski sociolog i psiholog Luigi Zoja u svojoj zanimljivoj knjizi o povijesti očinstva kaže kako se je Sjeverna Amerika razvila u gospodarsku velesilu zato jer su je naseljavale obitelji, a Južna je do dana današnjega ostala nerazvijena i konfliktna jer su je naseljavali samci, mladi pustolovi bez projekta i vizije vlastite budućnosti (usp. Luigi Zoja, Il gesto di Ettore. Preistoria, storia, attualità e scomparsa del padre, Bollati Borenghieri, Torino, 2016.). Kad netko dođe s vlastitom obitelji, on će se najvjerojatnije i boriti za svoju obitelj, tražit će sebi posao i školu za svoje dijete itd. Zato valja otvoriti vrata obiteljima koje mogu biti obogaćenje i dašak novoga života u sredini u koju dolaze.

Izvor:
Svjetlo riječi