Objavljeno:
11. 10. 2018. 12:15

Onaj tko je radio ili još uvijek radi u trgovini, centru ili službi za korisnike zna da postoje dvije vrste klijenata. Na jednoj strani su osobe koje su raspoložene za kratki razgovor i prema vama se ophode kao prema osobi, a s druge su strane oni koji bi umjesto vas željeli komunicirati sa strojem jer ste im sredstvo pomoću kojega dolaze do cilja.

Ranije sam obavljala dužnost službenice u banci, a sada radim kao blagajnica i prodavačica pa odlično znam koliko nam dan može uljepšati dobar susret s nekom osobom. Isto tako sam se uvjerila kako loš susret ostavlja osjećaj kao da smo nevidljivi i nebitni. Ponekad se, pak, dogodi da se i sama zaboravim lijepo ponašati prema ljudima koji vrlo brzo uđu i izađu iz moga života. Često bivam ometena nekim drugim stvarima i brigama zbog kojih zaboravim da osoba koja stoji ispred mene ima svoju vrijednost i osjećaje.

Ponekad je svijet vrlo anonimno mjesto i kada bismo ga htjeli promijeniti bila bi potrebna promjena svakoga pojedinca.

Dok sam radila u banci vladalo je pravilo prema kojemu smo bili dužni prilikom razgovora s klijentom najmanje tri puta koristiti njegovo ime. Činilo se da je to previše i nekako kao da je bilo vrlo umjetno. Međutim, iznenadila sama se oduševljenošću klijenata. Jednostavno, ljudski mozak drugačije reagira kada čuje svoje vlastito ime. U redu je pitati klijenta kako se zove jer mu time želite dati do znanja da je jedinstvena osoba te ga kao takvoga poštujete.

Po prirodi sam vrlo sramežljiva i ako ne popijem dovoljno kave, teško mi je ostvariti kontakt očima. No, to je vrlo važno. Gledanje osobe u oči tijekom razgovora s njom stvara povezanost i uspostavlja ravnopravnost između njih. To ja mala stvar, ali s velikim učinkom.

Kad sam sa svojim djetetom želim izgledati zadovoljno i sretno, ali se želim svidjeti i drugim mamama. Čini se kako je to pomalo sebično, ali je normalno. Ipak, kada imam posla sa strancem kojem se ne trebam svidjeti i kojega ne planiram više ikada u životu vidjeti, rijetko se trudim biti prijateljski nastrojena i nasmijana. Ali baš zato što ne dobivam ništa od toga, osmijeh upućen strancu ima puno više smisla.

Istina je kako je vaš blagajnik plaćen da cijelo radno vrijeme stoji tamo i skenira proizvode, ali to nikako ne znači da oni nisu sami odlučili takav posao činiti. Oni to ne rade iz čiste ljubavi da vama pomognu i olakšaju, ali su i dalje odlučili tamo raditi, a to vama pruža korist. Stoga je potpuno opravdano reći im „hvala” jer im to može popraviti radni dan. Ne morate s njima ulaziti u duge razgovore, ali ih svakako možete pitati: „Kako vam je prošao dan?” ili „Danas je tako vruće, zar ne?” Na taj način ćete im dokazati da ih doživljavate kao osobu, a ne samo kao robota koji vam je dužan isporučiti namirnice.

I sad moram priznati da sam upravo završila s pisanjem ovoga članka kada sam slučajno „naletjela” na blagajnicu i zamalo odbacila sve ono što sam upravo bila napisala i vama svima poručila. Blagajnica me je prilično uplašila jer je bila mojih godina, ali daleko modernijeg odijevanja od mene. Znala sam da ću se u tom trenutku osjećati kao najveći licemjer na svijetu ako ne budem slijedila svoja pravila pa sam započela s njom jedan kratki, ali neugodni razgovor. Ona se vrlo razveselila, a ja sam bila iznenađena koliko je cijenila moj pristup prema njoj. Upravo mi je to pokazalo kako malo ljudskosti može ostaviti trag na živote drugih ljudi.

Izvor:
Svjetlo riječi