Objavljeno:
27. 05. 2019. 10:15

„Bili su to moji najteži dani koji su me natjerali da učinim nešto što prije nikada nisam radila”, pripovijeda Lillian Fallon.

Što ako je ovo ovdje sve za mene? – pitala sam se na Walmart parkingu. Sjedeći u automobilu mojih roditelja, naslonila sam glavu na upravljač i gledala u znak na kojemu piše Walmart. Parking je bio pun kao šibica, a vozači su kružili uokolo automobilima čekajući na slobodno mjesto.

Najednom sam vidjela kako se otvaraju klizna vrata jedne zgrade, a potom su ljudi izašli van u trenirkama i papučama, uzeli neke potvrde i gurali kolica puna televizora, plastičnih polica i jastučića. To je bio njihov posao. Bila sam nezaposlena zadnjih sedam mjeseci nakon što sam dobila otkaz na mjestu urednika časopisa u središtu Manhattana gdje sam radila zadnje četiri godine. Vratila sam se kući roditeljima u mali grad u kojemu sam odrasla, sjedila sam u onom starom automobilu u kojemu sam naučila voziti i bila sam u odjeći koju sam nosila u srednjoj školi.

Nakon što su moje prijave za posao u Linkedinu nekoliko mjeseci bile ignorirane, shvatila sam kako je i to moguće. „Ovo je prosječan život.” Život u malom gradu, vožnja oko Walmartovog parkinga u 22 sata, smrznuta pizza i sladoled na stražnjem sjedalu, neuredna kosa (i vjerojatno neoprana).

Promijenila sam mnogo modnih stilova i bila u različitim kombinacijama, slušala opuštajuću glazbu i užurbano prelazila ulicama New Yorka idući na koktele, važne poslovne sastanke i zabave. Neko je vrijeme moj život izgledao tako, a onda je došlo do preokreta i bila sam tek djevojka u trenirci koja je provodila dane pred televizorom. Dok sam sjedila na parkingu u svijest mi je došla misao poput knjige koja pada u praznu sobu: „Kad se snovi ne ostvare i kad nemamo ništa drugo – što je ostalo?”

Neuslišane molitve, mjeseci ignoriranja poslovnih zahtjeva i razne druge situacije na kraju su me dovele do raskrižja. U tom trenutku „triježnjenja” shvatila sam da moram pronaći put do sreće. Morala sam to učiniti. Ako drugi ljudi mogu biti sretni i imati normalan život, to i meni treba nešto značiti. Oni nisu trebali san i uspjeh da bi bili sretni jer njihova sreća nije uvjetovana površnim uspjehom ili ostvarenjem sna.

„Dakle, ako ljudi mogu imati jednostavan život i u njemu pronaći sreću, onda moraju pronaći i radost u jednostavnim stvarima, zar ne?” Razmišljala sam o sebi i o svome životu vozeći se kući. Taj tjedan sam počela više razmišljati o malim stvarima – o onim stvarima koje sam u prošlosti zanemarivala i smatrala ih manje važnima u odnosu na poslovnu karijeru.

Jednoga sam dana otišla na kavu kod susjeda s kojima sam ostala cijeli dan družeći se i smijući – istinski živeći trenutke. Sljedeće sam dane organizirala po toj istoj formuli. Počela sam učiti svirati gitaru, pisati za časopise koje sam voljela čitati, ulagati u svoje odnose i razgovarati s Bogom.

Obraćajući pozornost na sve ove jednostavne trenutke i uživajući u njima, shvatila sam da sam sretna. Da, sretna sam i bez otmjenoga stana u New Yorku, bez ormara sa skupom odjećom i bez napredne karijere. Nisam se više pitala: „Kako ću dobiti ono što želim?”, nego: „Što je zaista važno?” Kada sam prestala opsesivno slijediti svoj san, sve se svelo na samo jednu stvar – na nebo. Kada isključimo naše težnje za zemaljskim uspjehom, što nam ostaje? Pa, jedina stvar koja je zaista najvažnija.

Kada u svom životu proživljavamo razdoblje patnje, neizbježno ispitujemo njezin smisao i pitamo se zašto se to događa? Koji je cilj patnje? Mene je patnja dugotrajne nezaposlenosti natjerala da razmišljam iz jedne druge perspektive i o onome što je u životu zaista važno. I tako su moji životni prioriteti sada drugačije posloženi, skladni kao blokovi Tetrisa.

Odjednom više nisam željela karijeru u velikim gradovima, nisam čeznula za uspjehom i priznanjem. Samo sam htjela pronaći smisao u svakodnevnom životu. Kada malo bolje razmislim o svemu tome, bila sam najsretnija cijeneći sitnice.

Svi jednom dođemo do raskrižja na kojemu trebamo odlučiti hoćemo li vidjeti najgore ili izvući najbolje iz teške situacije. Bog može okrenuti svako zlo na dobro, ali nama je darovao slobodnu volju u kojoj se sami opredjeljujemo i naravno da je važno uvijek izabrati dobro.

I tako dok je razdoblje nezaposlenosti bilo vjerojatno jedno od najtežih u mome životu, upravo me je ono „natjeralo” da pronađem pravu radost koju sada ne bih mijenjala za sve uspjehe svijeta – zaključila je Lillian Fallon.

Izvor:
Svjetlo riječi / Aleteia