Objavljeno:
01. 10. 2019. 09:15

Kako je moguće povezati dvije sasvim obične riječi kao što su život i jesen? Rekli bismo da nemaju nikakve veze jedna s drugom. Međutim, imaju i jedna drugu itekako objašnjavaju i nadopunjavaju.

Piše: Nikolina Marčić

Ljudski život možemo usporediti sa smjenom godišnjih doba. Za djetinjstvo možemo reći da je prvo životno doba. Svako drugo bi išlo redom – mladost koju slijedi zrelo razdoblje i na kraju dolazi starost. Prvoga dana mjeseca listopada obilježava se Međunarodni dan starijih osoba pa je ovo prigoda promišljati o starosti ili, kako mnogi kažu, jeseni života.

Nakon ljeta  i godišnjih odmora teško je vratiti se u svakodnevnicu i nastaviti onim ritmom koji je vladao prije ljeta. Jesen je i sve nekako postaje tmurnije. Kao da i priroda i ljudi padaju u depresiju. Ipak je to samo prividno stanje. Tako je i sa životom i starenjem pa na jesen možemo gledati kao na godišnje i životno doba – kao na životnu školu. Shvatimo to i usporedimo s onom istinitom rečenicom kako nešto mora umrijeti da bi se rodilo nešto novo, nešto ljepše. Nije uvijek sve tako kako izgleda. Kada zapuše hladan vjetar, on otpuše lišće i stablo ostaje golo. Ne daje znakove života, a ipak se drži čvrsto na zemlji jer mu je ostao korijen koji vjetar nije otpuhao. Narast će nove mladice i stablo će nadoknaditi ono izgubljeno.

Ne događa li se isto to i s ljudskim životom? Ne ogole li i nas ponekad životni vjetrovi, bure i oluje? Ne ostave li nas onako pomalo i jadne, gotovo mrtve? Ne krenu li i naši udovi, poput grana drveta, u smjeru vjetra koji nas želi istrgnuti iz nas samih? Obično se pod snagom vjetra grana lomi. I nas vjetar lomi malo po malo. „Lomio nas je život”, često ćemo čuti kako kažu stariji ljudi. Još češće će govoriti o svojoj starosti i onome što su učinili kroz život. A što je zapravo starost? O njoj mnogi govore kao o jeseni života jer postoji mnogo sličnosti između ljudskoga bioritma i ciklusa prirode. Istovremeno se čovjek razlikuje od prirodnih realiteta koji ga okružuju jer je on osoba, živo biće stvoreno na sliku Božju. Sukladno tomu, čovjek je svjesno i odgovorno biće koje proživljava različita, duža ili kraća, životna razdoblja.

Djetinjstvo i mladost smatraju se dobima oblikovanja ljudskoga bića i spremanja za budućnost ili, rekli bismo, za život. Izgrađuju se planovi za zrelo životno doba. Nakon svih tih razdoblja nastupa starost koja, također, ima mnogo prednosti. Još je davno sveti Jeronim zaključio kako starost povećava čovjekovu mudrost i omogućava mu da daje promišljenije savjete. Drugim riječima, starost – tu jesen života, opisali bismo kao doba mudrosti, a mudrost je pak plod životnoga iskustva. I psalmist je molio Gospodina: „Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.” Starost je, prema tome, ostvarenje ljudske zrelosti. Ona je životni blagoslov. Unatoč svim ograničenjima koja sa sobom nosi, važno je sačuvati volju za životom i do kraja se truditi za Božje kraljevstvo.

Sretno društvo

Svjetska zdravstvena organizacija klasificirala je starost na raniju (65 – 74 godine), srednju (75 – 84 godine) i duboku (85 i više godina). Starenje je proces koji započinje već u trenutku začeća i prati ga cijeli niz promjena, od fizičkih preko psiholoških do socijalnih. Današnje modreno društvo nerijetko na starije osobe gleda kao na društveni teret. Stoga i ne čudi da je starost oduvijek nekako bila nešto pred čime se strepilo. Povijest svjedoči kako je bilo onih razdoblja u kojima su stari bili potpuno ostavljeni i prepušteni samima sebi, a s druge strane ima primjera koji pokazuju kako se cijenilo i poštovalo starije osobe, kako zbog godina tako i zbog iskustva koje su za života stekli. Nažalost, često starost prate i mnoge bolesti. Ipak, to nipošto ne znači da je starost bolest. Čovjek može živjeti, starjeti i ostarjeti zdravo. Jedan je profesor svoje učenike upitao: „Što je zapravo sretno društvo: društvo koje poštuje mladost ili društvo koje poštuje starost?” I dok je većina studenata pomislila odgovor započeti riječima kako je ispravno i jedno i drugo samo da to ovisi o životnim okolnostima, profesor ih je pretekao i rekao kako na ovo pitanje postoji samo jedan odgovor. Na kraju je profesor objasnio kako je jedino društvo koje poštuje starost, zapravo najsretnije društvo. Zašto? Zato što, ako poštujete starost, život postaje put prema željenome cilju. Životna mudrost će te oblikovati pa ćeš znati ispravno odlučiti u pravo vrijeme, a tvoje će odluke biti korisne kako za tebe tako i za društvo.

U današnje vrijeme koje podržava iluziju mladosti uz pomoć tableta za pomlađivanje i upotrebu raznih medicinskih dostignuća namijenjenih toj svrsi, teško je starjeti. Čini se kako neće više biti dobrih rezultata. Pa ipak, možda jesen života urodi novim plodovima. Starija se osoba često boji smrti koja postaje bliska stvarnost. Prisutna je doza nesigurnosti u završetak započetih radnji. Gledano ljudskim očima, starenje nema smisla i sve poteškoće koje iz njega proizlaze smatraju se kao zlo koje treba mučenički podnositi ili ukloniti. No, Božje oči to vide drukčije i On starenjem osobe poziva na novu nadu. Jer u trenucima starenja kada se dolazi do osjećaja napuštenosti, Bog zove da se u Njega pouzda. I tada se možda i ponajbolje osjeća smisao ljudskoga postojanja. Tada se otkriva Božji životni blagoslov.

U našem je društvu još uvijek prisutno uvjerenje kako sa starenjem opadaju i mentalne sposobnosti, no istraživanja su pokazala kako su takve pretpostavke pogrešne. Ako starije osobe nešto i zaborave, obično su to nevažni podaci za sretan život, a s kojima se trenutno muči mladenački mozak. Čak se i zaborav vlastite prošlosti kod staraca promatra kao sposobnost da se postane slobodniji za sadašnjost.

Žive knjižice

Svi poznajemo primjere staraca koji posjeduju iznenađujuću duhovnu mladost i snagu. Mnogima je razgovor s njima poticaj, a njihov primjer ohrabrenje. Stoga bi i društvo trebalo cijeniti i poštovati starije osobe. U nekim dijelovima svijeta, posebice u Africi, starci se poštuju kao „žive knjižice” mudrosti i čuvarice neprocjenjive baštine ljudskih i duhovnih svjedočanstava. Mladima je ovo i više nego dovoljan poziv da budu uz svoje stare i to čine u ljubavi i velikodušnosti. Iako u tjelesnom pogledu trebaju pomoć, s druge strane i mladi trebaju njih kako bi ih podržali na njihovu hodu prema budućnosti. Kako god, jedni smo drugima upućeni u svim godišnjim dobima života. Jer nije važno vidljivo, nego ono oku skriveno. Cvijet je lijep, ali u jesen umire jer nema stabilan korijen. Život je lijep dok smo u punoj snazi, ali ga valja pripremiti za jesen života – starost.

Stari su govorili i govore još i danas: „Pitat će te starost gdje ti je bila mladost.” I sigurno hoće. Zato pripremimo odgovor na vrijeme. Volimo jesen, volimo i poštujmo starost. Ne zbog sivila, već zbog slasnoga i svakovrsnoga ploda što ga ona sa sobom nosi. Gledajmo na starost, tu jesen života, kao na nešto dobro. Ona nam ponavlja Isusove riječi: „Evo, sve činim novo.” I uistinu biva tako. Dok promatramo prirodu ljeti, čini nam se kako je jednobojna i da je svako stablo isto. Međutim, jesen pokaže svu raskoš i šarenilo boja, odjene prirodu u jedno sasvim novo ruho. Tako je i sa životom. Čini nam se kako je svaki dan isti te da se ništa značajno ne događa. Tek u starosti prepoznamo sve bogatstvo i raskoš životnih boja, prepoznamo sjajnu krunu našega životnoga hoda.

Izvor:
Svjetlo riječi