Objavljeno:
21. 06. 2019. 09:30

Evo što se zapravo događa iza tog frustrirajućega ponašanja.

Nedavno sam spoznala da kada god povisim ton na svoga četverogodišnjega sina, njegovo se ponašanje samo još više pogorša. Zapravo je najlakše povisiti ton, a izgleda kako je najteže biti strpljiv i nježan te predan radu s njim. Čini mi se kako me to ponekad izluđuje, navodi Anna O'Neil.

Taj moj povišeni ton je kontraproduktivan. Prijetim mu kako neće izlaziti iz svoje sobe, neće dobiti desert, biti će u kazni i slično. Čak sam mu obećala neke nagrade ako popravi svoje ponašanje, ali to ga je učinilo još gorim, razmaženim i djetetom koje mora uvijek dobiti sve što poželi. I što onda?

Bila sam spremna prihvatiti mišljenje i reći da su djeca „luda” sve dok nisam pročitala novu knjigu dječje psihologinje Mone Delahooke – Beyond Behaviors. Ona uvodi razliku između dva tipa ponašanja – ponašanje „odozgor prema dolje” i „ponašanje odozdo prema gore”. Za ponašanje „odozgor prema dolje” je karakteristično da dijete namjerno odlučuje što će učiniti, a potom to i učini dok ponašanje „odozdo prema gore” nije svjestan djetetov izbor nego je posljedica onoga što se događa u njegovu mozgu i tijelu u trenutku kada se osjeća ugroženim.

Nismo li često skloni mišljenju da naša djeca nešto rade namjerno kako bi privukli pozornost, manipulirali ili postigli određeni cilj? I to je točno (češće to čine starija djeca), ali je vrlo važno da imamo na umu kako je ono što nazivamo neposlušnost, zapravo ponašanje „odozdo prema gore” u kojemu dijete ima manje kontrole nego što se čini. Kada se dijete osjeća nesigurno, pokušat će se obraniti od prijetnje, bijega ili zatvaranja, a, s druge strane, kada osjeća zonu sigurnosti, ono se opušta, više je angažirano i lakše stupa u komunikaciju s drugim ljudima.

Kada primijetimo „loše” ponašanja našega djeteta, to može biti znak da se ono želi očajnički smiriti i učiniti ono što vi od njega tražite, ali ne zna kako jer su njegovi osjećaji nesigurnosti i nezaštićenosti preuzeli vodeću ulogu. Tako je obećanje o nagradama i prijetnja zatvaranja u sobu moga sina još više učinila paničnim jer se želio kontrolirati, ali nije znao na koji način to može učiniti i već je postajao frustriran.

Kako onda možemo pomoći djetetu koje je se ponaša „odozdo prema gore”? Najprije mu trebamo objasniti da je cijelo vrijeme sigurno te mu pomoći da to i osjeti. Djeci treba obrazovanje, a posao je roditelja učiti djecu i riječima i djelovanjem. "Stoga, radite na održavanju mira, normalno dišite i ne povisujte ton na svoje dijete kako bi ono moglo primijetiti da ste opušteni što će doprinijeti da i ono samo doživi tu opuštenost, te na kraju osjećaj sigurnosti”, savjetuje Anna O'Neil.

Uvijek želimo razgovarati s našim djetetom, zar ne? Kažemo: „Smiri se! Nema razloga za brigu!”, a kada to ne riješi problem postajemo frustrirani. Delahooke tvrdi kako možemo i trebamo razgovarati s djetetom, ali da bi to trebao biti tek treći korak, nakon što prvo pokušamo shvatiti dijete i kontrolirati situaciju i nakon što budemo uz svoje dijete tako da ono osjeti kako smo s njime u situaciji koju proživljava.

Na kraju, roditelji trebaju razumjeti i govoriti jezikom svoga djeteta, te odgajati njihove umove, ali i tijela. Nije lijepo da ih se kažnjava za ponašanje koje je izvan njihove kontrole i da se od njih zahtijeva nešto što nisu u stanju učiniti. Shvaćajući što se događa u dječjem mozgu, roditelji će lakše pronaći odgovore na pitanja o njihovu ponašanju te će znati na koji  način postići bolje rezultate.

Izvor:
Svjetlo riječi