Objavljeno:
12. 11. 2020. 14:45

Iako djeluje obeshrabrujuće, opetovano priznavanje istih grešaka ima brojne prednosti.

Jedna osoba se požalila svećeniku kako uvijek čini iste grijehe na što je on duhovito odgovorio: „Pa, nadam se da vam se ne da počiniti nove!” Uistinu, činjenica da ne pogoršavamo svoju situaciju novim grešnim ponašanjem milost je sama po sebi. Ali kakva je korist od ispovijedi ako na kraju uvijek ponavljamo iste grijehe?

„Pedagoški” sakrament

Ispovijed nije pravni akt, način „obračunavanja” s Bogom i sa sobom. Sakrament pomirenja je privilegirana prilika za iskusiti Očevo milosrđe. To je milosni kanal putem kojega Bog liječi rane naše duše, a koje mu mi prikazujemo tražeći od njega oproštenje.

Kako to reče papa Benedikt XVI. ispovijed je sakrament koji doprinosi razumijevanju Božjega srca – srca koje se nikada ne umara praštajući. Primanje milosti Božje nije osjećaj (koliko god taj osjećaj bio „dobar”), nego, prema riječima pape Franje, to znači primanje „istinske snage koja može spasiti čovječanstvo i svijet od raka grijeha. Zahvalnost i radost proizlaze iz osobne Božje objave ljubavi prema svakome od nas.

Smeta li nam stalno priznavanje istih grijeha, to je zato što smo iritirani sami sobom i prepoznajemo da naša slika o sebi nije onakva kakva bismo željeli da jest. Međutim, kršćanski je život utemeljen upravo na egzistencijalnom iskustvu naše bijede, naše nesposobnosti da učinimo bilo što izvan Krista.

Blagodati priznanja istih grijeha

Sveti Maksimilijan Kolbe jednom je rekao: „Kad sve što smo pokušali nije uspjelo, kad sam prepoznao da sam se izgubio i kad su moji nadređeni shvatili da sam beskoristan, Djevica Marija uzela je u svoje ruke ovaj jadni instrument koji je bio dobar samo za otpad.”

Stoga nas ponavljanje istih grešaka u ispovijedi vodi do dvostrukog znanja – o našoj urođenoj bijedi i beskrajnoj dobroti Božjoj. Majci Tereziji, koja je žalila što je „nesposobna”, Isus je odgovorio: „Ti si, znam, najsposobnija, najslabija i najgrešnija osoba, ali upravo zato te želim iskoristiti za proslavu Božje ljubavi. Hoćeš li me odbiti?”

Dakle, Božja pedagogija nije u tome da nas oslobodi grijeha kako bismo bili moralno ispravni. Umjesto toga, Bog nas želi dovesti do dubokoga razumijevanja ponora naše bijede i zaokupiti ga ponorom Božjega milosrđa. Tek tada se može učinkovito primiti Božja milost uvijek dovoljna da nas spriječi da griješimo.

Izvor:
Svjetlo riječi