Početna stranica » Jazz – Ekspresivna improvizacija

Jazz – Ekspresivna improvizacija

362 pregleda

Glavna karakteristika jazza je improvizacija. Značajka improvizacije je spontana kreacija mašte koja se događa u trenutku

Na jugu Sjedinjenih Američkih Država došlo je do vrlo živog susreta glazbenih izraza crne i bijele rase. U državi Louisiani afroamerički crnci su dolazili u dodir s europskim glazbenim formama – narodnim pjesmama, salonskim igrama, crkvenom glazbom, vojničkim marševima i slično. Crnci, glazbeno izrazito kreativni, s jakim smislom za fantaziju i interpretaciju, osobito na području ritma, svojom karakterističnom interpretacijom europskih oblika i stilova stvorili su posebni afroamerički glazbeni jezik u formama radne pjesme i glazbe za igru, duhovne pjesme (spirituala i gospela) i bluesa, što su sve zapravo izvorišta iz kojih se razvio jazz, zadnji i najsavršeniji rezultat tog spoja europskih i afričkih glazbenih elemenata.

Glavna karakteristika jazza je improvizacija. Značajka improvizacije je spontana kreacija mašte koja se događa u trenutku. Tako improvizacija, ako se zapiše, na neki način gubi svoju bit, jer bi ona u pravom smislu svaki put trebala biti drukčija. Za razliku od klasične glazbe u kojoj notni zapis sadrži potpunu skladbu (uvjetno rečeno, jer svaki dirigent u interpretaciji dodaje nijanse kojih nema na papiru), jazz glazba se često zapisuje u obliku skice u kojoj su definirane samo tema i harmonijski kostur s brojem taktova. Improvizacija kao glavna karakteristika jazz-stila svoje korijene ima u prirođenoj improvizacijskoj sposobnosti crnaca, ali vjerojatno i u činjenici da se crnci zbog svog teškog društvenog položaja nisu mogli obrazovati, pa samim tim poznavati i glazbenu teoriju, pisanje i čitanje notnih zapisa. Improvizacija se u crnaca izvodila masovno, na tekst, melodiju i ritam. U crnačkim kvartovima New Orleansa u crkvama su se improvizirale duhovne pjesme, a poslije se po lokalima i na ulici uz te pjesme igralo. Improvizacija u jazzu najčeš­će ima oblik teme s varijacijama, a tema često bude neka popularna pjesma od 32 takta. Improvizira se melodija teme na harmonijskom uzorku koji se ponavlja.

Drugu važnu karakteristku jazz glazbe čini ritam, koji je često smion i neobičan i koji ima jedan neizostavan element – sinkopu. Sinkopiranje u jazzu je pravilo i princip. Teorijski, sinkopa je prenošenje metričkog naglaska s teške dobi na laku, ali mehaničko nesvjesno naglašavanje lakih dobi neće samo po sebi stvoriti jazz-glazbu. Tu se radi o finom diferenciranju koje se ne može staviti u kalup nekog pravila. Sinkopa u jazzu najlakše se opisuje dojmom, a to je određena vrsta lakoće, poleta, oslobođenosti, gipkosti, elastičnosti i slično. Kad se lakoća i gipkost spoje s maštovitoš­ću melodijske improvizacije, nastaje neobičan i vrlo kreativan glazbeni događaj. Zbog navedenih karakteristika stvaranja i izvedbe, nesumnjivo je da u jazzu neusporedivo najviše uživaju sami izvođači, koji se potpuno prepuštaju mašti, slobodi i kreaciji što se u njima događa, i time se na trenutak premještaju u neku “drugu dimenziju”, a njihov doživljaj dobiva vrlo jasan izraz na njihovim licima. I u izvođenju klasične glazbe postoji to premještanja u “drugu dimenziju”, ali se ono razlikuje u jednoj stvari: izvođač klasičnog djela u većoj mjeri slijedi skladateljevu viziju, s njom se suživljuje i pokušava je dočarati, a jazz-izvođač slijedi više svoje vlastite unutarnje impulse.

Izvođenje jazz-glazbe stoga je vrlo ekspresivno, pri čemu se u sviranoj melodiji često oponaša izražajnost ljudskog glasa. Boja tona u jazz svirača posjeduje koncentraciju izraza i određenu napetost zvuka, koji su rezultat uživljenosti u izvedbeni i stvaralački trenutak, što često poprima ekstatična obilježja.

Jazz-sastavi mogu biti mali, od 2 do 8 svirača (takozvani combo sastavi), ili veliki, od 10 do 15 svirača (big band sastavi). Instrumenti su podijeljeni na ritmičke, harmonijske i solističke, a međusobno se mogu smjenjivati u ulogama. Jazz sastave čine razne vrste instrumenata, ali najčeš­ći su bubnjevi, kontrabas, klavir, gitara, puhači (truba, trombon, saksofon…), vibrafon i drugi. Jazz se razgranao u razne vrste pod-stilova (New Orleans, swing, bebop, cool jazz, free jazz, simfonijski jazz…) i razvio se u sofisticiranu glazbu, više umjetničku nego zabavnu, koja privlači ozbiljnu, intelektualiziranu publiku.