Početna stranica » Isus i farizeji

Isus i farizeji

925 pregleda

Za razliku od farizeja koji su zauvijek otpisivali grešnike i nisu im htjeli dati dodatnu šansu da pokušaju biti bolji, Isus je došao upravo da pridigne posrnule i da im dadne još jednu životnu priliku. Isusovo poslanje je bilo i ostalo izraz Božje ljubavi prema čovjeku čiji život je ugrožen zlom i grijehom

Isusove rasprave s farizejima i Isusovi odgovori i prigovori upućeni farizejima trajno su aktualna pouka i za današnje kršćane kako autentično i koherentno živjeti Božje zapovijedi i kako napredovati u svetosti života.

Tko su farizeji?

U Novom zavjetu spominje se više židovskih religioznih i političkih struja, odnosno skupina, kao što su farizeji, saduceji, pismoznanci, herodovci, zeloti. Farizeji su bili najuglednija i najutjecajnija židovska sljedba Isusova vremena. Prema povjesničaru Josipu Flaviju, farizejska je sljedba tada brojala oko šest tisuća članova. Ipak, farizejski utjecaj na sveukupno židovstvo novozavjetnoga vremena bio je daleko veći od njihova brojčanog udjela u ukupnom broju stanovništva. Razlog velikog ugleda farizeja u narodu treba tražiti u činjenici da su farizeji svojim vjerskim životom davali primjer suvremenicima kako ispravno vršiti propise Mojsijeva Zakona u svakodnevnom životu. Članovi farizejske sljedbe bili su ponajviše laici srednjeg imovinskog stanja iz redova ratara, obrtnika i trgovaca. Farizeji su bili svjesni da su svi članovi Božjeg naroda pozvani na svetost (Lev 19,2). Stoga su se nastojali odazvati ovom Božjem pozivu na svetost vjernim opsluživanjem propisa Zakona kao što su, primjerice, propisi o zapovijedi subotnjeg počinka, o obrednoj čistoći, o davanju desetine za potrebe hrama, o prakticiranju posta, o odnosu prema grijehu i grešniku.

Isusove rasprave s farizejima

Od svih židovskih sljedbi novozavjetnog vremena farizeji su najčešći Isusovi sugovornici. U Evanđelju po Mateju farizeji se spominju 29 puta, u Markovu evanđelju 12 puta, u Evanđelju po Luki 27 i u Ivanovu evanđelju 20 puta. Sva četiri evanđelja govore, dakle, o Isusovim susretima i raspravama s farizejima.

Obredna čistoća. Farizeji su ne samo iz higijenskih, nego prvenstveno iz obredno-religioznih razloga prali ruke prije jela (usp. Mk 7,3-4). Isusovo pristupanje stolu bez prethodnog pranja ruku bilo je povod čuđenju farizeja (usp. Lk 11,38). Farizeji su također posvećivali veliku pozornost obrednoj čistoći čaša i zdjela (usp. Mt 23,25-26; Lk 11,39-40).

Isus je farizejima prigovorio da su licemjerni, odnosno dvolični (Mk 7,6-8; usp. Iz 29,13) zato što su posvećivali pozornost izvanjskoj obrednoj čistoći, a zanemarivali su čistoću vlastite nutrine. Za koherentan stav bila je – prema Isusovim riječima – potrebna i nutarnja čistoća (Lk 11,39: „Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše u zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti.”).

Plaćanje desetine. Sve Izraelce obvezivao je propis o davanju desetine (Pnz 14,22-23) od svega što se ubiralo od plodova s obrađene zemlje ili od zarade obrtničkim radom ili trgovinom. Ta desetina trebala je biti upotrijebljena za uzdržavanje hrama i hramskoga bogoštovlja (Lev 27,30-33; Br 18,21-24). Ovaj propis nisu opsluživali svi Židovi. Bilo je i onih koji su izbjegavali plaćanje hramske desetine.

Farizeji, međutim, vođeni ravnošću za propise Zakona, davali su ne samo desetinu od plodova vlastitog rada, kao što je to propisano Zakonom, nego su davali desetinu i od onoga što Zakon nije nalagao, a to su samonikle ljekovite i aromatične trave i začini kao što su metvica, rutvica, kopar, kim (Mt 23,23; Lk 11,42).

Isus nije prigovorio farizejima zato što vjerno vrše propis o davanju desetine, nego ih je ukorio da zanemaruju prakticiranje pravednosti prema bližnjima i ljubavi prema Bogu. Prema Isusovim riječima pravednost i ljubav Božju je potrebno vršiti, ne izostavljajući ni plaćanje desetine (usp. Lk 11,42; također Mt 23,23).

Prakticiranje posta. Mojsijev Zakon propisivao je samo jedan dan posta godišnje i to na Dan pomirenja (Lev 16,1-34; 23,27-28). Farizeji su i u opsluživanju propisa o postu činili više nego što je bilo propisano. Oni su dobrovoljno prakticirali dodatni post, dva puta u tjednu (usp. Lk 18,12), a dani posta bili su ponedjeljak i četvrtak. Bio je to farizejski oblik pokore i molitve za Izrael i za Izraelovo spasenje.

Isus nije prigovorio farizejima što poste dva puta tjedno, nego je osudio hvalisavu intonaciju farizejske molitve zato što je ta farizejska samodopadljivost njih činila  slijepima za vlastite manjkavosti (Lk 18,14).

Vršenje subotnje zapovijedi. Opsluživanje subote je zapovijed dekaloga i ova zapovijed je jamčila svetost naroda, stoga je kršenje subotnje zapovijedi bio težak prijestup. Isus je, međutim, upravo subotom liječio opsjednute (usp. Mk 1,21-28) i bolesne (Lk 14,1-5; Iv 5,9). U očima farizeja to je bio neoprostiv prijestup i zbog toga su oni, zajedno s herodovcima, počeli vijećati o pogubljenju Isusa (Mk 3,6).

Farizejskom legalističkom shvaćanju subotnje zapovijedi Isus je odgovorio antropocentričnim tumačenjem subote (Mk 2,27: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.”). Drugim riječima, Isus nije osporio važnost ove zapovijedi dekaloga, nego je poučio farizeje koji je ispravan način slavljenja dana Gospodnjega. To je dan koji treba dovesti do susreta čovjeka s Bogom. To je dan u kojemu je potrebno činiti dobro, a ne zlo (usp. Mk 3,4). Kada je Isus subotom liječio bolesne, on nije dokidao svetost vremena, nego je podsjećao farizeje na istinski cilj svetkovanja dana Gospodnjega (usp. Lk 14,3).

Stav farizeja prema grijehu i grešniku. Farizeji su izbjegavali druženje s javnim grešnicima iz uvjerenja da je grešnost prenosiva, zarazna i da grijeh ima i društvenu dimenziju i zato je poguban za čovjekov život.

Grijeh, doista, može u tolikoj mjeri ovladati čovjekom da ga pretvori u oruđe destruktivnog djelovanja. Grijeh u različitim oblicima (zla misao, zli osjećaji, zle navike) ranjava čovjekovu narav, a grijehom ranjena čovjekova narav zahvaća druge tako što nanosi rane bližnjima. U tom smislu farizeji su imali pravo kada su izbjegavali grešnike i kada su se čuvali da ih ne pogodi razorna moć grijeha.

(Ne)mogućnost obraćenja

Farizeji su se potpuno odvajali od tvrdokornih grešnika i zato što su smatrali da je nemoguće njihovo obraćenje. I doista, otvrdnuće u grijehu uništava u čovjekovoj savjesti osjećaj krivice i potrebu za obraćenjem. Štoviše, događa se da zlotvori ne samo griješe, nego se ponose svojim zlodjelima (usp. Ps 58,3-5; Rim 1,32). U Novom zavjetu često  se spominju carinici i bludnice kao grešnici od kojih su se farizeji radikalno distancirali, a Isusu su prigovarali da se druži s takvima.

Služba carinika bila je doista grešna zato što je legalizirano izrabljivala stanovništvo, iznuđujući daleko veći porez od iznosa koji su carinici zakupom trebali platiti državnim vlastima. Ovu zaradu utemeljenu na izrabljivanju carinici nisu smatrali nepravednom niti grešnom, nego normalnim obavljanjem unosne službe. Slično, javne grešnice (bludnice) odavanje bludu nisu smatrale grijehom niti nemoralnim činom nego normalnim, legitimnim načinom zarade.

Budući da je za valjano obraćenje grešnika bilo potrebno pokajanje za sve počinjene grijehe, farizeji su smatrali da se okorjeli grešnik, primjerice carinik, ne može valjano obratiti, jer ne zna točan broj počinjenih grijeha, tj. ne zna koliki je broj ljudi oštetio niti koliko puta je to učinio. Naime, carinikovo nanošenje nepravde bilo je sastavni dio njegova svakodnevnog rada.

Nadalje, budući da je za valjano obraćenje bilo potrebno nadoknaditi nanesenu štetu, odnosno vratiti prijevarom stečeno i to višestruko – za teže oblike prijevare, bilo je potrebno vratiti peterostruko, a za lakše oblike prijevare četverostruko (usp. Izl 21,37) – farizeji su stoga bili uvjereni da se okorjeli grešnici, poput carinika, ne mogu obratiti ni s ekonomskog gledišta, odnosno da oni nisu u stanju vratiti četverostruko, odnosno peterostruko za sve slučajeve materijalnih šteta i nepravdi koje su počinili tijekom obavljanja svoje službe. I zato su farizeji odbacivali ove kategorije grešnika kao zauvijek izgubljene i na propast osuđene ljude.

Isusov spasenjski poziv na obraćenje

Isus je također bio svjestan pogubne snage grijeha i znao je da zlo može potpuno ovladati čovjekom i učiniti ga svojim robom. I upravo zato je Isus pristupao grešnicima u želji da ih oslobodi od okova grijeha i da im daruje slobodu djece Božje. Isus je dodirivao srca grešnika i budio je u njima želju da se oslobode od tame grijeha. Njegovi susreti s grešnicima nisu završavali tako da je grešnikov grijeh zahvaćao Isusa, nego je Isusova iscjeliteljska moć zahvaćala grešnika. Također, njegovi susreti s grešnikom završavali su Isusovim pozivom prijestupnika da ne griješi više (usp. Iv 8,11). U susretu s jerihonskim nadcarinikom Zakejom Isus je pokazao da i s ekonomskog gledišta nije nemoguće obraćenje carinika, jer Zakej je obećao Isusu da će ne samo polovicu svoga imanja dati siromasima, nego da će još k tomu vratiti četverostruko svakomu koga je prevario (Lk 19,8). Za razliku od farizeja koji su zauvijek otpisivali grešnike i nisu im htjeli dati dodatnu šansu da pokušaju biti bolji, Isus je došao upravo da pridigne posrnule i da im dadne još jednu životnu priliku (usp. Lk 5,18-19; 5,31). Isusovo poslanje je bilo i ostalo izraz Božje ljubavi prema čovjeku čiji život je ugrožen zlom i grijehom (Iv 3,16-17). Točno je da svaki grijeh udaljava čovjeka od Boga. Međutim, Isus je pokazao da Bog nikada ne odbacuje grešnika, nego ga neprestano poziva na obraćenje i nudi mu mogućnost spasenja sve do posljednjeg trenutka života (Lk 23,43). Farizejski stav potpunog odbacivanja grešnika nije bio ispravan zato što to nije Božji stav. Naime, Bog je već u Starome zavjetu, po proroku Ezekielu, rekao da ne želi smrt grešnika, nego da se grešnik obrati i da živi (usp. Ez 33,11). Farizeji, međutim, nisu imali pred očima ni riječi proroka Ezekiela niti su htjeli u Isusovu milosrdnom stavu prepoznati očitovanje Božjeg milosrđa prema grešnicima i posrnulima. Današnji kršćani, slijedeći Isusov primjer, osuđuju grijeh, ali ne odbacuju grešnike nego mole za njihovo obraćenje i tako ih – snagom molitve – pozivaju da se vrate u zajedništvo s Bogom koji je izvor i punina života.