Objavljeno:
27. 07. 2021. 09:45
Piše: Dominika Anić

Znamo da djeca veći dio svoga vremena provode u igri. Međutim, igra je mnogo više nego način provođenja vremena. Dugo vremena igra je smatrana tek ispunjenjem prostora do dolaska tzv. "pravih obveza", a ne prirodnom i osnovnom potrebom djeteta. I danas se mogu susresti takva mišljenja da dijete treba zadržavati uz igru samo dotle dok ne postane sposobno za nešto bolje i da bi ga trebalo što prije odvojiti od igre i dati mu da radi nešto "korisnije". No, takav odnos prema dječjoj igri nanosi štetu djetetu i unesrećuje njegovo djetinjstvo. Prerano uključivanje djeteta u svijet odraslih, što je danas na poseban način vrlo izraženo, nameće djeci prevelike zahtjeve kojima ne može odgovoriti. Ta nesposobnost da odgovori zahtjevima svijeta odraslih, dijete čini frustriranim i u neku ruku nesposobnim za sretan kasniji život. Težnjom da dijete što prije ukoraci u svijet odraslih činimo mu veliku nepravdu i oduzimamo mu nešto najdragocjenije, sretno djetinjstvo.

Igra kao oblik življenja djeteta

Igra u dječjem životu zauzima posebno važno mjesto, ona postaje oblik djetetova života. Dijete igru ne shvaća u onakvom značenju kakav joj daju odrasli. Kroz igru dijete rješava neki zadatak i uči da i naporna aktivnost može biti užitak. Igra je toliko dinamična aktivnost, kojoj prethode neke predradnje. Ona stvara zdravu napetost, uzbuđenje i ostvaruje se u specifičnim verbalnim i neverbalnim komunikacijama (signali, dogovori, pravila, poruke i zahtjevi). Dijete nije potrebno stimulirati kako bi imalo potrebu za igrom. To je jednostavno urođena potreba svakog djeteta, ili bolje kazano način dječjeg života. Kroz igru dijete najprirodnije uči živjeti. Dijete predškolske dobi koje se puno i predano igra, bez sputavanja, vrlo vjerojatno će izrasti u osobu koja će sutra rad prihvaćati s užitkom i odgovornoš­ću kao izazov. Dijete koje nije imalo tu sreću da se slobodno igra, ili nije imalo mogućnosti igrati se, ili mu je svaka igra bila dosadna, kasnije kao odrasla osoba teže će prihvaćati rad i obveze. Djeci koja ne pokazuju interes za igru ili im se "ništa ne da" treba posvetiti posebnu pažnju i tražiti uzroke takvom ponašanju jer nisu u skladu s prirodnom potrebom djeteta. Može se raditi već o nekom poremećaju o kojem treba povesti računa.

Zbog presudne uloge igre u dječjem životu i njezinih višestrukih pozitivnih posljedica na sam život, mnogi stručnjaci – pedagozi, dječji psiholozi, psihoterapeuti, liječnici pedijatri i drugi, ozbiljno se bave temom dječje igre. Među stručnjacima koji su se dublje bavili ovim potrebom prevladava mišljenje da igru određuje sam proces igranja, a ne cilj koji bi trebalo postići. I upravo iz tih razloga dijete uživa u igri, u tom procesu koji se događa i u kojem ono na tako spontan način uči životne vještine ne težeći za nekim ciljem. Cilj je zapravo u igri samoj, a ne u postignutim rezultatima.

Igra kod djece ne treba nikakvu dodatnu stimulaciju, ona je motivirana iznutra. Praćena je zadovoljstvom i radoš­ću, iako izaziva određeni napor. Ali upravo taj napor koji dijete ulaže igrajući se pridonosi njegovu emocionalnom razvoju i pridonosi izgradnji cjelokupne osobnosti.

Više od igre

Gotovo jednako kako dijete ima potrebu za ljubavlju svojih najbližih i za hranom, tako isto ima potrebu za igrom. Uskraćivanje zadovoljenja bilo koje dječje potrebe može biti pogubno za njegov psihofizički, emocionalni, duhovni i socijalni razvoj. U djetinjstvu se igra isprepleće s radom i učenjem i nije ju moguće isključiti bez posljedica. I učenje i rad će biti učinkovitiji ako se provode uz elemente igre. Dijete je više motivirano za zadatke koje ispunjava u igri, ne osjeća ih kao nametnute a time su onda oslobođene karaktera frustracije. Tako za dijete igra postaje poticajem i u njoj se ogleda mjera njegove inteligencije, kao u zrcalu.

Kroz igru dijete najbolje uči ponašanje jer je sposobno u igri svemu dati odgovarajući smisao. Tada riječi i predmeti dobivaju nova značenja i funkcije. Kroz igru dijete upoznaje sebe, život svoje okoline. Igra mu pruža bezgranične mogućnosti da slijedi i stvara određena pravila, da vlada situacijom, da može biti tko god želi. Dijete kroz igru "prerađuje" i lijepe i ružne doživljaje i tako se čisti i priprema za budućnost. Zato je ta potreba djeteta za igrom jedna od najvažnijih i nikako nije dobro to ne znati ili djeci uskraćivati igru kako bi radilo nešto "pametnije" po mjeri nas odraslih. Dijete najbolje osjeća što mu je potrebno a mi trebamo to znati i potruditi se da im dadnemo dovoljno dobrih poticaja. Dijete igru shvaća vrlo ozbiljno. Kad promatramo dijete dok se igra primijetit ćemo kako je ono sve u onome što upravo čini. Dijete je cijelo u igri, igra je jedno s njim. I zato je toliko važna. Kad odrasli kažu "to je dječja igra", tada hoće reći to je lako, svatko to može uraditi. Ali to nije baš tako. Jer za dijete je igra njegov prirodni život, a za nas odrasle "igrati" se života biva često teško i neprirodno, jer nam ne uspijeva biti potpuno u onome što činimo. Rascjepkani smo, i zato se često mučimo a malo uživamo u igri života. Ono što mi vidimo kao nežive predmete, za dijete je živo. Ono tu ne pravi razliku. Obični grubi komad drveta može biti lutka, pas, brod ili žlica. Djetetova mašta dovršava predmet, dopunjava ga da postane što god zaželi.

Igračke nisu samo igračke

Djetinjstvo bez igračaka je nezamislivo. U najranijoj dobi ona je djetetu utjeha, "prijelazni" objekt koji mu je veza s obitelji i koja mu daje osjećaj sigurnosti i samopouzdanja. I što je igračka jednostavnija, pruža djetetu više mogućnosti za razne vrste igara, razvija maštu i kreativnost. Igračka je sve čime se dijete igra, od prve dekice koju čupa i miluje, kamenčića, štapa do industrijski izrađene igračke. Za dijete igračka nije samo predmet. Ono se za nju veže. Ona mu je prijatelj u trenucima tuge i odvajanja od roditelja (odlazak u vrtić…).

Danas imamo pravu poplavu industrijski izrađenih igračaka a koje imaju vrlo malu ili nikakvu odgojnu vrijednost. Kao i kroz sve, tako i u ovom području dječjih igračaka želi nam se nametnuti određeni trend. Ali sva sreća je da djeca još uvijek neprevarljivo osjećaju koje i kakve igračke mogu zadržati za duže vrijeme a koje su tu tek da se kratkotrajno poigraju a zatim ih odbace.

Kad je riječ o igračkama, i ovdje odrasli imaju nezamjenjivu ulogu u odabiru igračke i svega onoga što će svojoj djeci ponuditi kao poticaj u učenju života. I doista nije svejedno s kakvim igračkama se danas igraju naša djeca. Igračka i igranje je presudno za formiranje osobnosti našega djeteta. I zato trebamo napraviti jasnu selekciju konstruktivnih i destruktivnih igračaka. I jasno znati što pojedina igračka može polučiti kao rezultat u odgoju naše djece. Imamo more igračaka koje na prvi pogled izgledaju privlačno i poželjno, i za kojima ne posežu samo djeca, nego i nezasitno oko odraslih, a koje u sebi nemaju baš nikakvu odgojnu vrijednost. Nije sve dobro što nam današnje tržište igračaka nudi. Usudila bih se reći, obilazeći prodavaonice igračaka, da imamo čak i do 70% destruktivnih ili onih koje nikako ne bi smjele dospjeti u dječje ruke, ako nam je stalo do zdravije budućnosti naše djece. Sad se postavlja pitanje: Kako možemo svoju djecu sačuvati od najezde pogubnih igračaka, što im ponuditi u zamjenu? Istina da je teško ali nije i nemoguće. Potrebno je trajno biti budan i jasno znati što želimo, a ne samo nemoćno odmahnuti rukom i kazati da se tu ne može ništa učiniti, svi se danas igraju s takvim igračkama, ili, što je još pogubnije, kazati kako oni koji proizvode igračke valjda znaju što je dobro, jer tako budućnost svoje djece izručujemo nekome koga ne znamo i tko može i štetno djelovati na djecu, upravo kroz destruktivnu igračku.

Nije svejedno čime se naša djeca igraju. Doista nam ne bi smjelo biti svejedno ako smo shvatili da je igra način života djeteta. Ako je tako, a jest, onda se svi trebamo truditi da u ruke našoj djeci dođu samo dobre i poticajne igračke koje razvijaju njihovu kreativnost i potiču ih da dosegnu vrhunac svojih mogućnosti, upotrebljavajući talente i stvaralačke potencijale koje posjeduju.

Okruženi smo tolikom agresivnoš­ću i neodgojnim sadržajima da se čini gotovo nemogućim očuvati djecu od njihova razornog djelovanja. Zato je potrebna budnost roditelja i odgajatelja, njihova sposobnost da djeci ponude igračke koje će u njima razvijati pozitivne osobine i stvarati kreativne mislioce. Ne bi nam smjelo biti svejedno igra li se naše dijete pištoljima, puškama, bombama, strašnim i neprirodnim likovima iz crtanih filmova ili se igra kockama, konstruktivnim slagalicama, pijeskom... Za zdravo odrastanje potrebna je i dobra igračka.

Igračka treba biti tako napravljena da se njome može igrati a ne gotov, "završen" proizvod, odnosno roba kojoj je osnovna svrha da se proda i da zarobi dijete. Dobre igračke su sredstva "višega reda", one u kombinacijama s drugim predmetima, osobama i igračkama stvaraju "novi svijet", koje potiču dječju imaginaciju, šire horizonte i radost života. Svjedoci smo, međutim, da proizvođači igračaka često nude plastične igračke koje se kvare i lako trgaju, jer im je namjera da se igračka što prije slomi pa da se kupi nova. Ili igračke koje djeca vrlo brzo odbacuju i traže stalno da im se kupuju nove. Doduše imamo dobrih i kvalitetnih igračaka izrađenih uz stručno vodstvo pedagoga i psihologa ali takve su većini nepristupačne zbog visokih cijena. Uglavnom se radi o igračkama izrađenim od prirodnih materijala s velikim mogućnostima razvijanja dječjeg stvaralaštva, poticaja na aktivnost, obogaćenja njegova iskustva i razvijanje mišljenja. Ako igračka ima ovakvu ulogu u dječjem životu, je li doista skupa?

Dobro je napomenuti kako valja voditi računa i o količini igračaka koje dajemo djeci. Neki ljudi svoju djecu naprosto zatrpavaju kojekakvim igračkama kako se ne bi morali s njima igrati. Puno igračaka djeci može stvoriti samo veću zbrku i osjećaj frustriranosti. Bolje je da ima nekoliko dobrih igračaka kojima će se igrati samo ili s drugima, nego pune kutije bezvrijednih kojih se brzo zasiti i traži uvijek više, uvijek druge i nove. Preko igračaka dijete ulazi u svijet predmeta, nesvjesno se divi ljepoti ljudskoga rada, biva potaknuto da samo to čini, da igrom i radom oduhovljava svoj prostor, da humanizira svoj svijet i već izmalena lakoćom osvaja budućnost i neizvjesnost svakodnevice.

Izvor:
Svjetlo riječi