Objavljeno:
17. 11. 2014. 10:30

Neće proći dugo kad djeca u razvijenijim zemljama neće više znati pisati rukom i pisaljkom, nego će pisati samo ukoliko imaju tipkovnicu pred sobom. Koliko će to zaustaviti neke razvojne procese, kognitivne, afektivne i svake druge – ne smijemo niti misliti

Piše: Snježana Šušnjara

Nekad se za učenje urednog i lijepog pisanja izdvajalo puno truda i vremena. Učiteljice su strpljivo nastojale usmjeriti dječje ručice ka što boljim načinima pisanja, kako bi na papiru ostalo slovo, napisano baš kako treba. Neke su tražile savršenstvo pri tom radu, a neke su smatrale da djeci treba dati slobodu u pisanju, na isti način kako je imaju pri crtanju. Važna je bila urednost, jasnoća i čistoća. Pritom se pazilo i kako djeca sjede dok pišu. Pojašnjavalo se da ne smiju ležati na klupi, niti primaknuti nos pisaljci, ili staviti jedno rame na klupu a drugo pod klupu. Neki su tražili od djece da sjede ukočeno i pišu sva slova jednako. Pojašnjavalo se da pišu na jednoj liniji, ali ne baš u milimetar jasno. Jer bile su to još uvijek neiskusne ruke, tijela naviknuta na igru, pokret, nenavikla na dugo sjedenje.

Da bi se sve ovo postiglo, i sama učiteljica je trebala imati strpljenja ali i dara za lijepo pisanje. Nije uvijek bilo lako nadzirati i ispravljati učenike, kojih je bilo i previše u jednom razredu! Jedna učiteljica nije mogla stići svaku učenicu ili učenika pohvaliti, ispraviti, pokazati. Jer, što koristi pisanje bez nadzora, upute ili ispravljanja? Tako se mane i nedostaci samo utvrđuju, nipošto uklanjaju, kazivala je jedna od njih tih davnih vremena, kojih se sjećaju starije generacije, kada su učionice bile pune djece i kada je roditelje trebalo nagovarati pa i kažnjavati kako bi djecu slali u školu, barem da se opismene. Krasnopis se zvao predmet u starijim razredima, kada su ruke već bile svikle na pisaljku i stale bez puno razmišljanja i muke resiti smislenim rečenicama bijeli papir.

Danas je u Bosni i Hercegovini sve manje djece, zatvaraju se škole koje su se nakon Drugog svjetskog rata otvarale i opet bile nedovoljne za broj djece dorasle za školu. Danas roditelji dovode i odvode djecu iz škole, čekaju ih pred vratima i uporno zapitkuju što su djeca danas učila, koja su slova pisala itd. Sada, kada postoji zanimanje roditelja, djece je sve manje, škole su sve praznije a spominju se i mogućnosti da pisanje rukom više neće niti biti potrebno, jer djeca imaju kompjutore i važno je da znaju slova tipkati. Na jednoj konferenciji je spomenuto da se u Norveškoj već pokreće takva inicijativa, jer se ne vidi više smisla u pisanju olovkom, a navode se i neke nepravilnosti koje djeca stječu zbog stezanja olovke prstićima, nepravilnog sjedenja i dr. Tim povodom su spomenute i elektronske knjige koje dijete može imati u svom prijenosnom računalu i čitati, da više nema smisla kupovati a kamoli tiskati knjige, jer se nove tehnologije razvijaju punom parom i djecu treba na njih navikavati, a ne ih mučiti čitanjem i pisanjem.

Naravno da ima i zagovornika i protivnika ovakvih prijedloga, ali kako se stvari u svijetu odvijaju, neće proći dugo kad će u razvijenijim zemljama ova odredba doista stupiti na snagu i djeca neće više znati pisati rukom i pisaljkom, nego će pisati samo ukoliko imaju tipkovnicu pred sobom. Koliko će to zaustaviti neke razvojne procese, spoznajne, čuvstvene i svake druge – ne smijemo niti misliti. Hoće li doista ovakve zamisli zaživjeti, ostaje za vidjeti, ali sjećam se nekih natpisa da će uskoro oni koji pišu olovkom po papiru uskoro biti rijetkost.

Što mi želimo djeci danas i jesu li sva dostignuća modernog vremena zbilja potrebna u određenim razvojnim dobima djeteta, ne znam. Upitno je, također, tko će biti prenositelj svih ovih znanja o našim pismima kojima se ovaj broj Svjetla riječi bavi, kad su često ta pisma, kao i sve druge različitosti u BiH, razlog spoticanja a ne zbližavanja u bogatstvu i ljepoti naučenog.

Nedavno sam, istražujući vrijeme Austro-Ugarske, pronašla da je otac književnice Nade Kesterčanek Vujica doktorirao stenografiju u Beču. Doktorirati stenografiju u to je vrijeme bilo nešto veliko i prijeko potrebno. Dr. Vladimir Kesterčanek je stenografirao sudski proces koji se vodio protiv Gavrila Principa i njegovih pomagača, u Sarajevu. Postojalo je i Društvo hrvatskih stenografa koje se redovito sastajalo i čija su druženja i aktivnosti bile od velike važnosti za Zagreb toga vremena.

Zašto ovaj povratak u prošlost? Čisto da se podsjetimo kako nije bilo davno kad je Bosna i Hercegovina imala visok postotak nepismenog stanovništva i kad nije bilo važno kojim pismom pišemo nego koliko znamo pisati i kako tim svojim umijećem možemo pridonijeti boljitku zajednice. Do nedavno se plaćalo drugima da napišu dokument ili pismo, a i danas to radimo samo na drugačiji način. Plaćamo visoke kamate jer netko drugi bolje vodi naše račune i čitamo tuđe riječi kao svoje, misleći da su važne i provedive u djelo.

Izvor:
Svjetlo riječi