Objavljeno:
29. 06. 2020. 10:45

Stoljetna povijest hrvatskoga naroda nam jasno pokazuje kako su Hrvati tijekom svoje povijesti, osobito novije, došli u stanje koje opravdava da ih se nazove „iseljeničkim narodom” (Vladimir Stanković). Ravnatelj Iseljeničkoga muzeja u Zagrebu, Milostislav Bartulica, došao je uoči Drugoga svjetskog rata do podataka prema kojima je u knjizi Hrvatska domovina mogao ustvrditi kako je „svaki peti ili šesti Hrvat iseljenik”.

Piše: fra Pavo Filipović

Bilo je to uoči Drugoga svjetskog rata, a malo nakon njega je Većeslav Holjevac pokazao da je taj omjer kudikamo nepovoljniji. Prema njegovim istraživanjima je u to vrijeme u iseljeništvu ili na privremenome radu izvan domovine bio čak svaki treći ili četvrti Hrvat. Razlozi iseljavanja naroda iz vlastite domovine su mnogostruki i sežu od prirodnih katastrofa, demografskih eksplozija, ratova i nereda pa sve do ekonomskih i političkih odrednica. U novije vrijeme pridolazi i želja za stjecanjem novih i drugačijih radnih iskustava i specijaliziranih studija. Hrvati su se počeli u većem broju iz domovine iseljavati u vrijeme najezde Turaka. Upravo iz tog razdoblja (15. st.) potječu sve hrvatske naseobine u susjednim zemljama: Italiji, Austriji, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Gradišćanski Hrvati (Burgenland u Austriji) i dan danas imaju svoje vlastite hrvatske župe na kojima slave „svetu mašu” (svetu misu) na starohrvatskome jeziku i njeguju svoje narodne običaje. Osobito nakon pada Bosne pod Turke 1463. godine odvedeno je kroz četiri stoljeća koja su slijedila nekoliko stotina tisuća Hrvata u ropstvo u zemlje Osmanskoga carstva.

Danak u krvi ili djeca u sepetu

Spomenutu činjenicu odvođenja Hrvata iz Bosne i Hercegovine i pogranične Hrvatske u ropstvo nitko ljepše i potresnije nije opisao od Ive Andrića u knjizi Na Drini ćuprija. Ovdje taj odlomak donosim u cijelosti:

„Toga novembarskog dana stigla je na levu obalu reke dugačka povorka natovarenih konja i zaustavila se da tu konači. Janjičarski aga, sa oružanom pratnjom, vraćao se za Carigrad, pošto je po selima istočne Bosne pokupio određen broj hrišćanske dece za adžami-oglan. Već je šesta godina prošla od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške dece između desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji sakrivali decu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da izmaknu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu decu, sekući im po jedan prst na ruci. Izabrani dečaci otpremani su na malim bosanskim konjima, u dugoj povorci dalje. Na konju su bila dva pletena sepeta, kao za voće, sa svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljan je po jedan dečak i sa njim mali zavežljaj i kolut pite, poslednje što nosi iz očinske kuće. Iz tih sepeta, koji su se jednomerno klatili i škripali, virila su sveža i preplašena lica ugrabljenih dečaka. Neki su mirno gledali, preko konjskih sapi, što je moguće dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u isto vreme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar. Na izvesnom odstojanju od poslednjih konja u ovom neobičnom karavanu, išli su, raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili rođaci ove dece, koja se odvode zauvek da u tuđem svetu budu obrezana, poturčena i da, zaboravivši svoju veru, svoj kraj i svoje poreklo, provedu život u janjičarskim odama ili u nekoj drugoj, višoj službi Carstva. To su bile većinom žene, ponajviše majke, babe i sestre otetih dečaka. Kad bi se suviše približile, agine saharije bi ih rasterivali udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbežale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se malo posle opet sakupljale iza povorke i naprezale da suznim očima još jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode. Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gde staju, razdrijenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa materica, obnevidele od plača naletale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: »Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?« Neke su pokušavale da razgovetno dozovu svoga dečaka da mu daju još nešto od sebe koliko može da stane u dve reči, neku poslednju preporuku ili opomenu na put.

– Rade, sine, nemoj majke zaboravit'...

– Ilija! Ilija! Ilija! – vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htela da detetu useče u pamet to ime koje će mu već kroz koji dan zauvek biti oduzeto. Ali put je dug, zemlja tvrda, telo slabo, a Osmanlije moćne i nemilosrdne. Malo-pomalo te žene su zaostajale i, zamorene pešačenjem, gonjene udarcima, jedna pre druga posle, napuštale bezizgledan napor. Ovde, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i najupornije, jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu su mogle mirno da sede na obali i plaču, jer ih niko više nije gonio. Tu su čekale kao okamenjene i neosetljive za glad, žeđ i studen, sve dok ne bi na drugoj obali reke još jednom ugledale otegnutu povorku konja i konjanika kako zamiče ka Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile rođeno dete koje im gine iz očiju.”

 Turska – najveća hrvatska dijaspora?

Upravo su ove godine mnogi mediji pisali o jednom bosanskom Turčinu, koji je s roditeljima kao desetogodišnjak odselio iz Sarajeva u Istanbul i koji tvrdi da čak deset milijuna Turaka ima hrvatske korijene. U svojoj doktorskoj dizertaciji spomenuti iznosi rezultate istraživanja četiriju stoljeća osmanlijske vladavine u Bosni i Hercegovini. Posebnu pozornost svratio je na hrvatsku djecu iz Bosne i Hercegovine, koju su Turci u sepetima odvodili u Tursku ili zarobljavali u bitkama. Godinama prelistavajući dokumente po arhivi u Istanbulu došao je do takvih zaključaka. Godine 1493. dogodila se Krbavska bitka i samo je u toj godini, tvrdi on, dopremljeno u sepetima deset tisuća hrvatske djece iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Njegovoj tezi u prilog ide i izjava bivšeg predsjednika Turske, Sulejmana Demirela, koji je na ukopnim ceremonijama prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, rekao da i on vuče daleko hrvatsko podrijetlo iz Bosne i Hercegovine. Moguće da je podatak o deset milijuna Turaka s hrvatskim korijenima pretjeran, ali svakako stoji temeljna teza o Turskoj kao najbrojnijoj „hrvatskoj dijaspori”. Ovdje naravno samo uvjetno govorimo o Turskoj kao „hrvatskoj dijaspori”, budući da su Turci sa sobom vodili poglavito djecu kako bi se prisilni proces asimilacije mogao dogoditi već u prvom naraštaju.

Ante Matić, hrvatski pjesnik, prozaik, kritičar, esejist i polemičar tvrdi da je osamnaest turskih vezira, među kojima su neki bili i veliki veziri, bilo podrijetlom iz Bosne i Hercegovine ili Hrvatske. Matić se od susreta s Nelsonom Mandelom s kojim je 1995. godine u Pretoriji imao intervju, energično zalaže da se službene brojke Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske o hrvatskim iseljenicima korigiraju, jer bi stvarni broj bio mnogo veći od službenoga. Mandela je Matiću rekao kako su po njegovim saznanjima hrvatski moreplovci i prije Ferdinanda Magellana (1480. – 1521.) doplovili na jug Afrike i pokrenuli val doseljavanja. Prema podacima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, danas u svijetu živi između tri i četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Evo u kojih pet zemalja ih je najviše: Argentina – 250 000; Australija – 250 000; Kanada – 250 000; Njemačka – 300 000; SAD – 1,2 milijuna. Budući da se radi o podacima Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tu po svoj prilici nisu ili barem nisu dostatno obuhvaćeni iseljenici iz Bosne i Hercegovine. Brojke će se s određene povijesne distance i zahvaljujući napretku znanosti svakako uvijek morati korigirati. Ostaje međutim činjenica da su Hrvati doista „iseljenički narod”.

Izvor:
Kalendar sv. Ante (2019.)