Objavljeno:
26. 07. 2021. 14:15

Himna slobode najzanosnija je himna u našoj hrvatskoj, pa i svjetskoj književnosti. Uglazbili su je mnogi. Najuspješnji u tome ipak bio je Jakov Gotovac koji joj je uzvišeno glazbeno ruho dao 1926. godine

Piše: Luko Paljetak

Himna slobodi sastavni je dio pastorale Dubravka Ivana Gundulića. Poznato je da se prikazivala u Dubrovniku 1628. godine, iste godine kada se pijesnik i oženio. Čini se da je to bilo na dan Feste svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika i njegove slobode, sveca koji je bio i jest, svojim likom višekratno prisutan na dubrovačkim zidinama i na zastavi dubrovačkih brodova pa slova S. B. (Santus Blasius), baš kao i geslo LIBERTAS, bijaše znak prepoznavanja slavne Dubrovačke Republike u cijelom tadašnjem poznatom svijetu, a i poslije, kada je Novi svijet bio otkriven.

Za Ivana (Dživa) Franova Gundulića Dubrava je simbol za savršeni grad kakav je Dubrovnik, odnosno za onaj koji kao kakav kameni bubreg stoji usred svojih zidina, onako kako piše Marin Držić, kličući na usta Obradova: „Gizdav si, naime, Dubrovniče slavni, / danu ti si svime na viđenje spravni. / Diči se tvoje bitje nebeskim darim svim, / kakono prolitje cvijetjem razlicim; / viđute u goju pokojno gdi stojiš i jȁk bubreg u loju gdi se liepo gojiš.” Valja pomisliti da je Ivan Gundulić, pišući Dubravku, pred sobom imao idiličnu sliku Konavala i Konavoskoga polja, budući da je u Konavlima, u Pridvorju, u dva navrata obavljao dužnost pod/kneza: prvi put od 18. V. 1615., a drugi put od 11. VI. 1619. godine. Lako mu je bilo takav kraj, pa i sam Dubrovnik, preseliti u svoju Dubravu, pastirsku općinu u kojoj vlada potpuna sloboda i pravda, odnosno pravica unutar pastirske zajednice, posebice u tome da se na dan kada se u njoj slavi božica Sloboda, najljepši pastir ima vjeriti za najljepšu pastiricu. Taj drevni običaj, međutim, kvari podmitljivost pa nju neće dobiti najljepši pastir Miljenko nego ružni stari Grdan koji je zlatom potkupio birače. Tako bi i bilo da se tome nije usprotivio bog Lero i ispravio nepravdu, pa svadba najljepšeg pastira, Miljenka i najljepše pastirice, Dubravke, biva protkana zanosnim stihovima, himnom slobodi kojom završava to sjajno Gundulićevo djelo.

Ono počinje zanosnim zazivom zvijezdi Danici da svojim sjajem najavi taj svečani dan „ki dohodi / jednom nami na godište, / u ki slatkoj mi slobodi / činimo ovdi svetilište.” (Dubravka I, 1). Gundulićeva Dubrava, kako kaže Ribar, „sama sva vlada se po sebi. (...) U mjesti je ovomu slobode čestit dar; / svak sebi i svemu svomu je gospodar” (Dubravka I, 2), za razliku od kraja odakle Ribar dolazi, gdje: „razlog, pravda i mjera svemu je zlato (...), / prodava na nj vjera, život se, duša i čast.” zato on s uzdahom kaže: „blago svijem vami ki ončas s poroda / slobodni sami sebi ste gospoda.” (Dubravka I, 2).

Zanosnom hvalnicom slobodi, koju pjeva Zbor, prožet je cijeli 9. prizor Trećeg skazanja Dubravke. Ona se u njemu ponavlja 12 puta. Prvi put nakon čina vjenčanja Miljenka i Dubravke u crkvi, a zatim svaki put kada redovnik, pa zatim pastiri i s njima Miljenko i Dubravka prinose svoj dar Slobodi, te na samom kraju djela.

Redovnik slobodi prinosi ptice govoreći: „da, kô one steru krila / sad slobodne svud po nebi, / i sloboda prostre mila / sej Dubrave glas po tebi.” Tu se očigledno radi o iluziji na drevnu Festu sv. Vlaha 3. veljače kada pred njegovom crkvom u Dubrovniku biskup pušta dvije golubice. Miljenko Slobodi daruje maslinu, a Dubravka „cvit rumene i lijepe ružice.” Pastir Zagorko Slobodi daruje svoje „uzdahe, plač i vaj” budući da se oslobodio od ljubavi prema svojoj okrutnoj vili. Darove prinose i ostali pastiri i pastirice. Ne ćemo ih navoditi. To ostavljama čitaocima ovog jedinstvenog djela hrvatske književnosti.

Da i u tako svečanom ozračju Gundulić zna biti nestašno duhovit svjedoči dar malog Pastirčića koji govori: „sira ovo što mati rušku mi jutros da, / slobodo, podati tebi ću ja sada, / a ti, i ja unaprijeda / neka budem tvojom vlasti / sira, masla, mlijeka i meda / slobodnje majci krasti.” Redovnik tada izgovara svoju molitvu i eulogij Dubravi. Zatim ponovno slijedi himna:

„O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!”

Ovdje treba napraviti malu digresiju. Uvjereni smo da je prepisivač Gundulićeva teksta – jer ne postoji nijedan njegov autograf – pogrešno prepisao drugi stih. Gundulić u prvom stihu himne ima vokative (lijepa, draga, slatka slobodo) pa nema razloga da riječ dar ne bude u vokativu. Stih bi prema tome morao glasiti: „daru u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô.” Time se dobiva slog više, ali to je metrički nevažno jer se dva u (daruˬu) stežu u jedan slog i tako i dalje ostaje dvanaesterac (6 + 6). Tako Gundulić postupa i u drugim djelima, u skladu s poetikom svoga vremena.

Darovi višnjega raznovrsni su. Ljepota je jedna od najslavnijih. Gundulić piše da je ona: „Od svitlosti višnje zraka / cvijet od raja pun uresa, / dobro u kom su dobra svaka, / bistri izgled od nebesa. // Najizvrsnije Božje djelo / u kom svijetu raj otvora, / gdi pram sunca, istok čelo, / zvijezde su oči, lice zora.” (Osman VIII, s. 5-13). Ipak najveći od svih darova jest Sloboda. U njoj su „sva blaga /koja/ višnji nam Bog je dô.” Pjesnik tu kao da ponavljava Pavla: „Gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda.” (2 Kor 3,17). Dubrovnik je za njega grad „ki slobode krunu steče”, koji „s mita od zlata, s prijetnje od boja / od vjere se ne poreče.” (Osman, VIII, s. 558-560); koji „s davnom krunom / stoji cić vjere u slobodi / među Lavom i Drokunom”. (Osman VIII. s. 566-568). Zato mu Gundulić optativno kliče: „Ah, da bi uvik jakno sade / živio miran i slobodan, / Dubrovniče bijeli grade, / slavan svijetu, nebu ugodan. // Robovi su tvi susjedi, / teške sile svim gospode, / tve vladanje samo sjedi / na pristolju od slobode.” (Osman, VIII. s. 569-573; 581-584).

S dubokim uvjerenjem pišući da „sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi / ne mogu bit plata (...) čistoj lipoti!” Slobode, Gundulić ponavlja misao koju su Dubrovčani uklesali na ulazna vrata tvrđave Lovrjenac: NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO (Za sve zlato ne treba prodavati slobodu). Zapaženo je da je Miguel de Cervantes Saavedra u Proslovu svog Don Quijotea piše: „Ako na priliku govoriš o slobodi i ropstvu, dodaj Non bene pro toto libertas venditur auro.” Misao je preuzeta iz Ezopove basne O psu i vuku. Želi li time Cervantes reći da je pitanje slobode uvijek viteško pitanje predodređeno bistrom vitezu od Manche, Don Quijoteu i njegovoj borbi s vjetrenjačama, ili je to pak pitanje prepušteno Sanchu? Bilo kako bilo, valja se složiti s onime što Jerzy Lec piše u Nepočešljanim mislima: „Ne može se svirati 'Pjesma slobode' instrumentom nasilja.”

Vratimo se ipak Gunduliću. Himna slobode najzanosnija je himna u našoj hrvatskoj, pa i svjetskoj književnosti. Uglazbili su je mnogi. Najuspješnji u tome ipak bio je Jakov Gotovac koji joj je uzvišeno glazbeno ruho dao 1926. godine. Svaki put kada se ona zaori nema čovjeka kojeg ne prožmu žmarci. Kada je u punoj ljepoti začujemo, nikne pred nama ona idealna Gundulićeva Dubrava u kojoj „odkad se obstrije slobodnijem plotom sva / vjera (...) krepak stan nađe i steče, / s kom je svak slobodan od sile najpreče.” (Dubravka I, 1, s. 140-142). Neka se stoga trajno ostvaruje želja Brštanka pastira: „da užiže ne pristav slobode spomen u unucijeh (...) ljubav od doba općena, / i da u miru dni vode sred sklada.” (Dubravka I, 2, s. 667-669).

Izvor:
Svjetlo riječi