Objavljeno:
12. 06. 2020. 10:45

Ljubljeni moji, vratite se Gospodinu, učinite dostojnu pokoru za svoje grijehe i bit ćete oslobođeni od vuka u sadašnjosti, a od vatre paklene u budućnosti

Luciano Radi

Dok je Franjo bio u Gubbiju, jedan ogroman vuk pojavio se u poljima i ne samo da je proždiravao životinje, nego je napadao i ljude, zbog čega su u strahu ostajali zaključani u svojim kućama, a kada bi morali izaći iz grada, naoružali bi se kao da će u rat. Onomu tko bi se susreo s vukom nasamo bilo je nemoguće obraniti se čak i oružjem. Kako su dani prolazili, strah je postao toliko velik da su ljudi u Gubbiju mislili da je najbolje ostati među gradskim zidinama.

Franjo je saznao za ovu nepodnošljivu situaciju pa, iz samilosti zbog štete koju je trpio narod u Gubbiju, odluči izaći izvan gradskih zidina sa svojim prijateljima ne obazirući se na riječi onih koji su se tome protivili. Svetac je s fratrima izašao iz grada nenaoružan vjerujući samo u Božju ljubav.

U jednom trenutku njegovi su se pratioci uplašili pa je zbog toga odlučio nastaviti sam. Očevici se prestrašiše predviđajući tragediju kada su vidjeli kako zvijer širom otvorenih usta ide u susret Svecu. Međutim, Svetac – smiren kao da ide primiti prijatelja – nastavi se približavati divljoj zvijeri čineći znak križa pa zovnu životinju k sebi govoreći: „Dođi ovamo, brate vuče. U ime Krista zapovijedam ti da ne činiš nikakvo zlo ni meni ni ikome drugome.” Vuk zatvori usta i prestade trčati te se, krotak kao janje, baci Svecu pred noge.

Franjo mu opet progovori: „ Brate vuče, mnogo si štete napravio na ovim prostorima i mnogo zla učinio ubijajući i proždirući mnoga stvorenja, životinje i ljude, bez Božjega dopuštenja. Koristio si moć koju ti je Bog dao ponašajući se kao lopov i ubojica. Zar ne osjećaš da su ljudi neprijateljski raspoloženi prema tebi, da viču i mrmljaju protiv tebe? Brate vuče, ja želim uspostaviti mir između tebe i naroda u Gubbiju, tako da ih više nećeš vrijeđati, a oni će ti oprostiti sve prošlo nasilje i štetu i neće više voditi na tebe razjarene pse ni skupine naoružanih ljudi.”

Saslušavši ove riječi, vuk mahne repom te, naprežući svoje uši i naginjući glavu, pokaza da prihvaća što je Svetac rekao. Onda Franjo doda: „Brate vuče, budući da želiš stvarati mir, obećavam ti da ću se, dokle budem živ, brinuti za tebe da te poštedim gladi koja je bila glavni razlog tvoga nasilja. Međutim, moraš mi obećati da više nećeš nauditi nijednom čovjeku ni životinji. Obećavaš li mi to?” vuk kimne glavom pokazujući da će traženo obećanje izvršiti. Svetac nastavi: „Brate vuče, želim da mi to izričito obećaš, i to na način na koji ti mogu vjerovati.” I Franjo mu ponudi svoju ruku da prihvati vukovo obećanje. Vuk se uspravi i stavi svoju desnu šapu na Svečevu ruku dajući mu znak koji je Franjo tražio.

Franjo ushićeno zaključi: „Brate vuče, zapovijedam ti u ime Isusa Krista da pođeš sa mnom bez ikakva straha da zaključimo ovaj mir.” Vuk poslušno pođe na njim kao plaho janje. Malo-pomalo, kako su se približavali gradu, sve veće mnoštvo zapanjenih građana promatralo je ovu scenu.

Svi su građani Gubbija okupili na trgu da vide vuka s Franjom, koji se popeo na uzvišeno mjesto iznad njih i počeo propovijedati govoreći između ostaloga: „Bog dopušta ove stvari i pošasti zbog naših grijeha, ali to nije ništa u usporedbi s paklenim plamenom koji će trajati zauvijek. Vukov bijes s njegovim čeljustima, opremljenom krunom dugih zubi, može ubiti samo naše tijelo, ali ralje paklene mogu zauvijek uništiti našu dušu. Ljubljeni moji, vratite se Gospodinu, učinite dostojnu pokoru za svoje grijehe i bit ćete oslobođeni od vuka u sadašnjosti, a od vatre paklene u budućnosti.” I s najvećim zanosom i radošću okrene se još više prema mnoštvu: „Poslušajte, braćo moja! Brat vuk, koji je ovdje pred vama, obećao mi je i svečano mi se zakleo da će se  pomiriti s vama i da vas više neće uvrijediti, dokle god budete pružali što mu treba da preživi svaki dan. Ja sam jamac ovoga dogovora.” Mnoštvo s trga jednoglasno je uzviknulo: „Obećavamo da ćemo se svaki dan brinuti za njegovu hranu.”

Franjo se tada okrene vuku: „A ti, brate vuče, obećavaš li da ćeš poštovati ovaj dogovor koji te obvezuje da nikad više nećeš povrijediti nijednog čovjeka ni životinju, ni bilo koje drugo stvorenje?” Vuk klekne i spusti glavu u znak prihvaćanja ovog mirovnog saveza.

„Brate vuče,” nastavi Svetac dok je čekao svečanu potvrdu, „baš kao što si mi dao obećanje izvan zidina, želim da obnoviš ono obećanje sada pred svim ljudima i tako potvrdiš jamstvo koje sam dao za tebe.” Tada vuk ponovi ono što je već učinio u polju i podigne svoju šapu stavljajući je u Svečevu ruku. Narod je kliktao od radosti hvaleći i blagoslivljajući Boga što im je poslao Franju u Gubbio, što ih je po njegovim zaslugama oslobodio od nasilja zvijeri te ponovno dao gradu sigurnost i mir.

Vuk je nastavio živjeti u Gubbiju dvije godine hodajući po kućama kao da je domaći, kucajući od vrata do vrata da bi primio hranu koju su mu nudili u izobilju, bez nanošenja ikakva zla s bilo koje strane. Kad je životinja umrla od starosti, građani su se jako ožalostili, jer njegova prisutnost za sve njih bijaše nastavak same Franjine vrline i svetosti.  

Tekst iz knjige: Sveti Franjo i životinje

Izvor:
Svjetlo riječi