Objavljeno:
27. 09. 2021. 11:15

Fra Augustin Čičič, bosanski franjevac, književnik i pjesnik rođen je 1889. godine u Kreševu. Potječe od Čiča/Čičiča staroga kreševskoga roda koji se spominje još 1758. godine u selu Crkvenjak.  U Kreševu je završio pučku školu, a gimnaziju u Visokom. Filozofiju i teologiju studirao je u Sarajevu i Livnu, a postdiplomski studij u Beču, gdje je doktorirao 1917. godine tezom „Razvoj i sudbina Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini za turske vladavine (1463. – 1878.)”.

Pastoralno je djelovao u Kreševu i Beču, gdje se u crkvi Stiftkirche duhovno skrbio za hrvatske ranjenike. Od 1917. do 1921. bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Godine 1922. imenovan je referentom katoličkoga odjela u Ministarstvu vjera u Beogradu, od 1927. inspektorom, a 1928. postao je načelnik. Razriješen je i umirovljen 1942. Ostao je u Beogradu do 1954., kada se vratio u Kreševo, a umro je 27. rujna 1955. u Sarajevu.

Pjesme, književne prikaze i kritike, povijesne članke, zabilješke o istaknutim franjevcima, refleksije o duhovnom životu te druge članke objavljivao je u brojnim katoličkim periodikama, počevši u „Serafinskom perivoju” i sljedniku „Našoj misli”, koju je neko vrijeme uređivao, „Luči”, „Našem kolu”, „Koledaru hrvatskoga katoličkog đaštva 1909-10”, katoličkim dnevnicima „Novinama” i „Hrvatskoj straži”, „Vrhbosni”, „Franjevačkom vjesniku”, „Kršćanskoj obitelji”, „Hrvatskoj obitelji”, „Hrvatskoj prosvjeti”, „Glasniku sv. Ante Padovanskoga”, „Glasniku Beogradske nadbiskupije” i „Glasniku katoličke crkve u Beogradu” te u „Hrvatskoj slozi”, „Večernjoj pošti”, „Narodnom jedinstvu”, „Književnom jugu”, „Jugoslovenskoj pošti” i dr.

Tiskao je zbirke pjesama „Proljetni stihovi” 1918. i „S Vardara na Soču” 1935. Pedesetak pjesama ostalo je u rukopisu. Mnogo je članaka napisao posebice o fra Grgi Martiću, kojemu je 1930. posvetio knjigu „Monografija o fra Grgi Martiću 1822. – 1905.”, a sastavio je i „Imenik ‘Osvetnika’ fra Grge Martića” 1940. Prijateljevao je i dopisivao se s mnogim znamenitim ljudima i velikanima svoga vremena, među njima i s Ivom Andrićem. Ta korespondencija otkriva zanimljive detalje o utjecaju franjevačke duhovnosti na velikoga pisca.

Slijedeći idealizam naraštaja odgojena u Mahnićevu duhu katoličkoga društvenoga aktivizma, Čičić je u brojnim pjesmama ispovjedalac vjere: „Vjera je struja što zamahom krila / Brodi vasionom do u tajne kute / Dočarajuć kad zemlja je nebom bila / Prodahnjujuć zemlju, oblake i ljude, / Serafovo krilo što nam život blažiš / Kad ga lomi bura i gromovi tresu, / Neprebolne rane bolesniku tažiš / I prelamaš strasti u divljemu bijesu” („Fides”). Više je pjesama rodoljubnoga sadržaja, među njima „Lanci”, gdje tipično kranjčevićevsko-budnički završava: „Ah, dosta je tijeh suza i jada, / zar s današnjih kletva prsnu spone ljute? / pa i pjesnik u to vjeruje, ne dvoji, / da će puknut lanci, da budemo svi – svoji!!” Slično i u pjesmama socijalne motivike: „Amo ruke, amo ruke / Što nas ima na sve strane sastavimo srca vrela, / oživjeće mrtva raja, uskrsnuće iz pepela” („Našem čovjeku”). Više je pjesama posvetio rodnomu Kreševu: „Ja sam sa Kraljeva gumna motrio okolo svudi: / Zečiju glavu i Inač, gudure Bjelašnice / i preko Igmana lomna sniježake Treskavice. // Tamo se Saraj’vo bijeli. I njemu srce mi teži, / sjeća me ugodnih dana uznoseć srce u grudi. / Svega je dosta – sad gledam Kreševo moje gdje leži” (»Na Mehoršju«).

Ljubomir Maraković, urednik „Hrvatske prosvjete” i prvak katoličke književne i kazališne kritike, pohvalio je u povodu „Proljetnih stihova” upravo taj zavičajni segment njegova pjesništva: „Čičićeve pjesme, u kojima je još kao saradnik „Luči” i „Našega kola” svratio na sebe pozornost, u kojima pored dojma Kranjčevića ima upravo i toliko dojam moderne te se s vlastitom ličnošću pjesnikovom slažu u jednu cjelovitu i izrazitu sliku, dajući nešto uistinu vrijedno i lijepo, nešto zasebno i karakteristično, crtajući živim i stilski ispravnim bojama pjesnikovo omiljelo gnijezdo, njegov rodni kraj.” A fra Ljubo Hrgić u povodu zbirke „S Vardara na Soču” ističe: „Jedno treba još naglasiti da dosele nije niko pisao ovako (ponegdje slično kao Jesenjin) o svom kraju u Bosni. Čičić je kolega pok. Narcisa Jena (fra Eugena Matića), ne da se mrtvilu monotonog života u kancelariji, zatim skoro buntovan proti nehaju viših što zanemaruju Bosnu i njezin industrijsko-ekonomski razvitak. Tako je Čičić dao dokumenat o sebi: o Bosni, o vremenu. A možda i ovo rekao: da Bosna u svom gospodarskom siromaštvu mora i može iznijeti jakih duhova i vođa, dobrih književnika i umjetnika. Jer iza Nikole Šopa, javio se i Čičić bez ikakva mucanja.”

Izvor:
Svjetlo riječi