Dosada

212 pregleda

Dosadi se nimalo nećemo oduprijeti tražeći joj lijeka izvan nas samih i podliježući parametrima sreće i smisla koje nudi bilo tko osim nas samih

Dosada je stanje koje je u većoj ili manjoj mjeri iskusio svaki živi čovjek. Svakom se dogodi da s vremena na vrijeme osjeti dosadu, ne samo onima koji žive jednoličnim životom, već i onima najaktivnijima i najdinamičnijima. Dosada se obično definira kao stanje bezvoljnosti i nezainteresiranosti uzrokovano jednoličnoš­ću i ponavljanjem. Zbog toga ona prati i rad i nerad, i aktivnost i neaktivnost. Koliko god neka aktivnost bila poticajna i zanimljiva, čestim ponavljanjem dovest će do prezasićenja i gubitka interesa, te izazivati dosadu. To je najuočljivije kod djece kada i najzanimljivija igračka ili kompjutorska igra postaje nevažna i dosadna, ili kod mladih kojima i najskuplja tehnika postaje nezadovoljavajuća čim se pojavi nešto novo. Znanstveno se dosada istražuje tek jedno stoljeće, dok je filozofi i pisci spominju od najstarijih vremena. Aristotel, primjerice, za nju veli da je, uz dokolicu, majka filozofije.

Dosada nije pitanje zaposlenosti, zauzetosti ili aktivnosti. Ona je pitanje smisla. Postoji nekoliko tipologija dosade, ali ona osnovna razlikuje situacijsku i egzistencijalnu dosadu. Situacijska dosada je nešto u čemu se možemo naći svakodnevno dok čekamo u nekom redu, slušamo dosadnog govornika ili dok radimo dosadan posao. Ovakva dosada je samo splet okolnosti i budući da znamo da je ograničenog trajanja ona nas ne pogađa previše. S druge strane postoji tzv. egzistencijalna dosada, stanje povezano s nedostatkom smisla u kojemu se nalazi čovjek čije aktivnosti, bez obzira na njihovu dinamiku i mogućnosti, potpuno ostaju bez značaja i smisla, te ih on obavlja mehanički i s mukom. Ovo vremenom vodi u monotoniju, a zatim u duboku depresiju bez izvanjskog vidljivog razloga, poprimajući čak i patološki oblik. Ako se osvrnemo malo oko sebe vidjet ćemo mnoštvo ovakvih mehaničkih života koje izjeda dosada i besciljnost.

Dosada je ranije bila privilegija imućnijih slojeva, statusni simbol plemstva, kraljeva i svećenstva, dok je u neznatnoj mjeri pogađala prost puk. Dosađivali su se samo oni koji su imali viška novca, odnosno viška vremena. Danas je dosada stanje u kojemu žive svi društveni slojevi i sve generacije, bez obzira na imovno stanje i vrijeme kojim raspolažu. Da je to tako vidimo posvuda: mnoštvo televizijskih programa, zabavni sadržaji su sve brojniji, zanimanje za svaki detalj života poznatih ljudi, raširena upotreba opojnih sredstava, potraga za poticajima izvan nas, prestižne turističke ponude s malo nepoznatoga. Moderno društvo zadržava čovjeka izvan samog sebe. Ono što život čini životom i sreću srećom nalazi se izvana. Izvan je zabava, društvo, moda, stimulansi, motivacija, mnogo toga što treba dotaći da bi život bio potpun. Unutrašnjost je područje praznine, tišine i dosade. Zbog toga ljudi pristaju na sve samo da bi uspjeli u trci za zanimljivim vremenom, zanimljivim životom, zanimljivim ljudima, interesantnim putovanjima, interesantnim klubovima, zanimljivim sportovima. Izbora je sve više, a svaki od njih znači sve manje i traje sve kraće. Čovjek jednostavno ne može ostati miran u svojoj opredijeljenosti. I kad se opredijeli za neki segment i tu mora paziti da ostane u trendu, da uvijek ima nešto osvajati i boriti se.

U novije doba povećava se ponuda svega i svačega što čovjek treba nabaviti, imati, probati ili će čamiti izvan trendova. Industrija zabave i turizam nastali zbog čovjekove muke s dosadom, dokaz su da je ovaj problem ozbiljan i da je svatko spreman i uložiti i potrošiti samo da se izbavi od ovih stanja. Obično se izbjegava reći da se radi o pukoj dosadi koju treba na sve načine izbjeći ili bar umanjiti. Nekako se lakše prihvaćaju termini razvoj, tehnologija i kreativnost. Cijene se ideje koje su plasirane čovjeku za njegovo slobodno vrijeme, kako ga što bolje potrošiti i iskoristiti. Kriterij što je dobro iskorišteno vrijeme uglavnom je uzbuđenje, ugoda i senzacija. Ako toga nema, nastupa dosada.

Turizam je siguran indikator dosade na planeti. Ljudi poduzimaju skupa, pa i dugotrajna putovanja iz čiste dosade. Ranije se putovalo radi trgovine, potrage za nekim znanjem, ili radi liječenja, a samo se u suvremenom dobu putuje iz čiste čamotinje i najcrnje dosade. Radoznalost i spontanost su potpuno nestale. Turist do detalja zna kako izgleda grad koji će posjetiti, kako izgleda krevet u kojem će spavati, koliko vremena će provesti putujući i kad će se vratiti. Ni sama novina predjela i gradova nije dovoljna. I tu vreba dosada, pa je neophodno ponuditi noćne klubove, adrenalinske sportove, zabavu, koncerte.

Pogrešno je misliti da dosada prati samo slobodno vrijeme u kojemu nema zadatih dužnosti. Rijetko se tko može danas pohvaliti da radi posao koji voli i koji ga motivira i do kraja ispunjava. Obično se ljudi, radeći nedovoljno adekvatan posao, na smrt dosađuju i stoga rade s pola svojih snaga i energije. Ipak, veći problem predstavlja slobodno vrijeme. Čime ga popuniti? Već sasvim mala djeca imaju pri ruci čitav arsenal sredstava koja spašavaju od dosade i drže pažnju. Taj arsenal se mijenja i produbljuje kako dijete raste, ali on sasvim sigurno postoji za sve generacije do same smrti.

Dosadu ne treba baš sasvim ocrnjivati. I u ovom fenomenu postoji gradacija, svijetla i tamna strana. Određena doza dosade može postati pokretačka snaga pozitivnih promjena, ideja, kreativnosti, može nas nagnati da se pomjerimo s mrtve točke, kao što prekomjerna doza postaje uzrokom zločina. Dosadu nije moguće sasvim eliminirati, niti je moguće dati neki recept za njezino umanjenje. Jedino što je bitno znati jest činjenica da joj se nimalo nećemo oduprijeti tražeći joj lijeka izvan nas samih i podliježući parametrima sreće i smisla koje nudi bilo tko osim nas samih.