Objavljeno:
24. 08. 2021. 08:15

Napuštajući planinskim putem ovo mjesto čovjek ne može, a ne zaključiti kako je ovaj narod uistinu trpio, patio i pregazio ne samo planinu na kojoj živi nego je prepješačio daleko više onih planina unutar sebe tijekom kojih je studen zime grizla, jesen života smirivala, a proljeće ulijevalo nadu i donosilo bolje sutra. A takve planine se itekako računaju.

Nikolina Marčić

Koliko god čovjek mislio da je život prostran samo onoliko koliko ga vidi na površini, njegove skrivene i oku nevidljive mogućnosti nalaze se u njegovoj dubini i daleko su veće od onih koje vidi na površini. Čak i onda kada je najteže i kada se čini da nema svjetla na kraju tunela, iz te životne dubine na površinu isplivaju skrivene snage, probude čovjeku vjeru u život, pokrenu ga da se ne preda i da krene od ničega graditi sve.

Najbolji primjer za to je naša domovina Bosna i Hercegovina koju različite nedaće nikada nisu prestale pratiti, ali koja nije i od koje se nije nikada odustalo. Skrojena je ona od mnogih mjesta koja su izgradila našu povijest i koja su se po nekoliko puta dizala iz prašine pepela. I uistinu, gdje god čovjek da se uputi diljem ove ponosne i prkosne zemlje uvjerit će se u isto, a posebno u Dobretićima, općini udaljenoj 20 km od Jajca. Dobretići se prostiru planinom Rančom, a cijelo područje poznato je pod imenom Pougarje koje je ime dobilo po rijeci Ugar s izvorom na planini Vlašić. Sve do 1961. godine Pougarje je pripadalo općini Jajce, zatim je od 1963. pa do zadnjega rata bilo u sastavu općine Skender Vakuf te je ponovno kratko pripadalo Jajcu, a danas je to samostalna i najmanja općina u BiH.

Plemenitost na djelu

Dočekao nas je župnik, domaći sin i franjevac Bosne Srebrene fra Juro Tokalić. Upravo je završio vjeronauk za krizmanike koji se održava svake nedjelje prije svete mise, stoga smo nakratko ostali u društvu ovih osnovnoškolaca osmih i devetih razreda. Svi pohađaju osnovnu školu u Divčanima budući da je u Dobretićima nastava organizirana za učenike od prvoga do petoga razreda. Krizmanici nam otkrivaju da trenutno razmišljaju o srednjoj školi koju trebaju upisati i s vedrinom govore o svojim planovima za budućnost. Jedni žele upisati medicinsku školu, drugi tehničku i mehatroniku, treći pak žele biti CNC operateri i slično. Ono što oduševljava jest njihova volja i vjera u budućnost na našim prostorima jer je, kako kažu, i na njima odgovornost misliti na rodnu grudu.

Prvi spomen na ovu grudu i župu Dobretići datira u 1672. godinu pod imenom Vrhovine, a nastala je odvajanjem od jajačke župe dok matične knjige vodi od 1758. godine. Od ove godine sjedište župe se nalazi u Žilićima da bi se 1850. premjestilo na današnje mjesto. Iste je godine izgrađena župna kuća, a u razdoblju između 1860. i 1862. izgrađena je i crkva. Ponovno je nova crkva podignuta 1892. godine i služila je svojoj svrsi sve do razornoga potresa 1969. kada je u potpunosti srušena. Sadašnja je izgrađena 1973. po projektu fra Pija Nuića i ima jedno zvono.

Vrijeme je za početak misnoga slavlja pa smo krenuli u crkvu koja odiše jednostavnošću i mirom kakvi su krasili i njezina zaštitnika sv. Antu Padovanskoga, a čiji brončani kip s djetetom Isusom dominira crkvom. Djelo je to kipara Ante Starčevića iz 70-ih godina prošloga stoljeća, a postaje križnoga puta u tehnici ulje na platnu naslikao je Slavko Šohaj. U crkvenom dvorištu se nalazi brončano poprsje fra Željka Džaje čiji je autor kipar Stipe Ledić. Nažalost, u zadnjem je ratu crkva devastirana i oštećena, a umjetnička djela opljačkana koja su kasnije pronađena i uz naknadu ponovno vraćena u crkvu.

Župnik fra Juro nam otkriva kako će se 2022. godine proslaviti 350 godina od prvoga pisanoga spomena župe kao i stota obljetnica smrti Joze Furundžije kojega štuju kao lokalnoga sveca: „Jozo je bio čovjek koji se obratio i živio pokorničkim životom, a pokopan je u Orašcu. Ljudi iz cijele središnje Bosne dolazili su na njegov grob želeći izvršiti zavjet i mnogi tvrde da su ozdravili po njegovu zagovoru.”

Pored glavnoga patrona sv. Ante Padovanskoga, župa slavi i sv. Antu Pustinjaka kao drugi patron, a oba okupljaju vjernike iz cijeloga jajačkoga kraja, ali i šire. U župi se redovito mole pobožnosti koje redovito okupe skoro sve župljane. Svake nedjelje svete mise se redovito slave u župnoj crkvi te svake druge na filijali u Milaševcima. Svakoga osmog u mjesecu misa se slavi na Prokoscu u Melini, a svaki mladi utorak kod Jozina groba u Orašcu. Župa ima 14 grobalja od kojih se na 11 redovito vrši jesenski i proljetni blagoslov. „Uz dva patrona, slavimo i one koji okupljaju vjernike iz cijeloga kraja i regije koja pripada jajačkom samostanskom području, a to su Velika Gospa u Melini na Prokoscu i sveta Ana u Milaševcima, dok se za sv. Antu Padovanskoga u župi okupi i preko pet tisuća hodočasnika”, govori nam fra Juro.

Župnik i župljani su složni i zajedničkim snagama idu naprijed: „U Pougarju je iznimno naglašena plemenitost ljudi i osjećaj za druge. Otvoreni su prema svojim svećenicima i vole surađivati. Spomenimo kako su u ratu svi sakralni objekti, uključujući i župnu crkvu, bili porušeni ili oštećeni, a danas su svi obnovljeni upravo zahvaljujući dobroj volji i spremnosti cjelokupne župne zajednice. Osim toga, i župna je kuća bila u cijelosti devastirana, a danas je jedan dio obnovljen i po prvi put je uvedeno plinsko grijanje, opet zahvaljujući župljanima. Takvi su vam Pougarci – ako im otvorite prozor, oni će vama otvoriti i prozore i vrata”, kaže župnik opisujući svoje župljane.

Vjera u život je najvažnija

Tijekom povijesti Pougarje je u tri navrata bilo opustošeno – najprije pod vojnom Eugena Savojskoga, potom za vrijeme kuge kada su cijelim svijetom vladale boginje te treći put za zadnjega rata kada je većina vjernika bila raseljena i danas Pougaraca ima preko 20 tisuća u cijelome svijetu.

„Tijekom ljudskoga života uvijek dođe jedna vrsta jeseni kada sve zaspi. Tako je, nažalost, i Pougarju došla zlokobna jesen 1992. godine kada su svi protjerani. Ostalo je tek nekoliko ljudi od kojih su neki ubijeni, a neki su odvedeni u Skender Vakuf gdje su razmijenjeni. U to je vrijeme Pougarje bilo potpuno pusto, a mogli su se vidjeti tek pokoji pastiri koji su dolazili čuvati blago. Nakon završetka rata vratilo se oko 500 Pougaraca od kojih su neki umrli, neki se nastanili u Jajcu, a nas je danas ovdje ukupno 270”, govori fra Juro.

Od prijeratnih 18 sela ove općine, danas još uvijek ima onih u koja se nitko nije vratio, ali župljani nikada nisu izgubili optimizam jer su se, kako kažu, borili i s „divljim zvijerima” i s nevremenom. Složni su kako je i sada nastupila jesen u kojoj Pougarje spava, ali im je vjera u život najvažnija i sigurni su kako će se Pougarje ponovno probuditi. Nadu u bolje sutra ulijevaju mladi kojih, unatoč teškim životnim okolnostima, ipak ima. Novih krizmanika će biti sedam i jedan prvopričesnik i svi redovito pohađaju vjeronauk u župi, a pored župnoga organiziran je i školski vjeronauk. Iz ove župe su na studiju trenutno tri studenta.

Na infrastrukturi Pougarja se neumorno radi, putovi se obnavljaju i u svemu se cijela župa aktivira, a da su župljani gostoprimljivi, otvoreni i društveni, potvrdio nam je i Bare Pršlja, policijski načelnik u Jajcu, rodom iz Pougarja: „Mi prihvaćamo svakoga stranca kao da je domaći, međusobno smo solidarni i uglavnom smo se zavičajno izražavali kao Pougarci, a rijetko kada nacionalno. Svi smo vezani za svoj zavičaj, a vole ga i oni koji su trenutno iseljeni, ali ne i raseljeni zato što često posjećuju Pougarje i svaku priliku koriste za obnavljanje svojih kuća. Općina ima efikasnu administraciju koja mještanima pruža sve usluge, a osoblje je obrazovano, stručno i mlado.”

Povezanost s fratrima

Žitelji Dobretića su nakon različitih borbi i iskušenja ostali dosljedni sebi i čvrsti u vjeri. Čak i onda kada su bili prisiljeni sve napustiti, znali su da će im Bog pomoći i ponovno ih vratiti svome zavičaju. Mještanka Franka Dražetić se udala u Dobretiće 1969. i iz ovoga je mjesta bila odsutna samo pet godina u vrijeme izbjeglištva: „Uvijek je bilo pa mi je i sada lijepo ovdje živjeti. U svome si, na svome si, slobodan si i dobro je. Lijepo nam je i s našim župnikom. Neka nam je živ i zdrav, kud bismo bez njega”, govori nam Franka dodajući: „Ja se samo molim Bogu i ne bojim se ničega.”

Da su Pougarci narod jake vjere potvrđuje i 25 redovničkih zvanja iz ovoga kraja među kojima je 11 svećenika, jedan brat laik, jedan kandidat za svećenika, te 12 časnih sestara i svi su danas živi. Ova je župa prošle godine podarila mladomisnika fra Nikolu Pejčina koji je trenutno na službi u župi Kreševo, a napomenimo kako se ove godine na sv. Anu u Dobretićima održao i susret duhovnih zvanja jajačkoga kraja.

Župa Dobretići je ime dobila po plemenitoj obitelji Dobreta među kojima je najpoznatiji franjevački pisac i biskup te vikar Bosne Srebrene fra Marko Dobretić, a uz njega su još tri biskupa podrijetlom iz ovoga mjesta. Tijekom 18. i 19. stoljeća Dobretići su podarili vrlo znamenite franjevce, te je poznato i po iznimno talentiranim ljudima koji su danas svjetski poznati sportaši, liječnici, obrazovani ljudi i slično, a za one koji su ostali živjeti u Dobretićima općina se trudi olakšati im život i dati zaposlenje što je osobito važno za mlade obitelji ovoga kraja jer: „Pougarje je prelijepo da bi ostalo pusto. Ovaj je narod jake vjere zbog svoje privrženosti fratrima, ali i zbog blizine svetišta u kojima su franjevci s narodom stoljećima njegovali pobožnost. Imamo velike i jake zaštitnike u našem kraju – svetište sv. Ive u Podmilačju koje je najveće nemarijansko svetište u istočnoj Europi i u koje dolaze ljudi različitih vjeroispovijesti, potom sv. Anto ovdje u Dobretićima, slavimo sv. Anu kojoj se osobito utječu trudnice i žene koje žele stvarati obitelj, sv. Roka u Kotor Varoši, dok je zaštitnik Bosne i Hercegovine sv. Ilija osobito štovan u Korićanima. Blizina i zagovor ovih svetaca od davnina potiče vjernike da im se obraćaju što je rezultiralo i privrženošću vjernika da im se obraćaju i traže njihov zagovor”, otkriva nam fra Juro, pa radosno zaključuje: „Kao župnika raduje me da ovdašnji vjernici još uvijek u svojim obiteljima zajednički mole i jutarnju i večernju molitvu. Molitva ima središnje obiteljsko mjesto i Bogu hvala da je to tako.”

Župu i općinu Dobretići tvori nekoliko naselja: Dobretići, Bojtačići, Brnjići, Bunar, Davidovići, Kričići, Melina, Mijatovići, Milaševci, Orašac, Pavlovići, Prisika, Slipčevići, Vitovlje, Vukovići, Zapeće, Zasavica i Zubovići, a njihovi mještani su se od davnina bavili stočarstvom i zemljoradnjom što je, istina u manjoj mjeri nego ranije, zastupljeno i danas. Župljane smo pitali i kako su se suočili s panedmijom koronavirusa, ali čini se kako je ovo mjesto virus „zaobišao” te se jedan od članova ekonomskoga i pastoralnoga vijeća, koje je imalo sastanak nakon mise, našalio rekavši kako je ovo mjesto bogato smrekovom šumom, a korona se boji smole.

Ali Pougarci ionako nikada nisu birali živjeti u strahu jer kad god im se dogodilo da su ih prilike prisiljavale na bojazan i borbu za egzistenciju pronalazili su neslućene izvore snage koja im je jasno davala do znanja da je sve, bilo dobro ili loše, na kraju prolazno, jer, ako Bog daje iskušenja, onda će dati i mudrosti i hrabrosti. Ako nevolje i oni željni tlačenja pronalaze u sebi snage i izdržljivosti za borbu, kako onda čovjek pun pouzdanja i vjere u Boga ne bi bio spreman oduprijeti im se, jer kada je život u pitanju nijedna žrtva nije prevelika niti je cijena previsoka. U konačnici, čovjek ponekada mora dotaknuti i dno kako bi ponovno mogao stajati na svojim nogama. Pougarci su takvo iskustvo doživjeli nekoliko puta, ali ostali su čvrsti na svojim nogama sigurni da je sve prolazno, a Bog s kojim se može živjeti i uspijevati u ovome svijetu jedini je vječan. Napuštajući planinskim putem ovo mjesto čovjek ne može, a ne zaključiti kako je ovaj narod uistinu trpio, patio i pregazio ne samo planinu na kojoj živi nego je prepješačio daleko više onih planina unutar sebe tijekom kojih je studen zime grizla, jesen života smirivala, a proljeće ulijevalo nadu i donosilo bolje sutra. A takve planine se itekako računaju.

Izvor:
Svjetlo riječi