Objavljeno:
05. 10. 2018. 08:45

Ovčja vuna bila je osnovna sirovina od koje se pravila odjeća i posteljina, striženje ovaca obavljalo se ljeti, a odrasli su se jarci šišali u jesen kad se vrate iz ispaše. Konoplja se sijala u proljeće, a u jesen brala i prerađivala.

Piše: Ana Papić

Selo je po definiciji osnovno naselje u kojemu se stanovnici pretežno bave obradom zemlje. Nekada se i živjelo gotovo isključivo od poljoprivrede i stočarstva, a podjela rada provodila se s obzirom na spol i dob. Radilo se planski, ovisno o tomu koja kultura je rodnija na kojem sastavu tla i znalo pogodno vrijeme za svaku rađu. Ako bi vremenske nepogode bile opasne za urod i ljetinu, narod bi iznosio raspela i Bogu upravljao molitve, a u vrijeme krupe oglašavala su se i crk­vena da svojim zvukom rastjeraju niže slojeve oblaka.

Obitelj je stoku nazivala blagom jer se i bogatstvo mjerilo količinom blaga koju obitelj posjeduje. Blago je paslo iznad sela, a na ispašu u polje gonilo se nakon što se livade pokose i pokupe. Goveda su se svako jutro tjerala na pašu i uvečer vraćala kući (ponegdje su se samo muzne krave vraćale). Ovce su po povratku iz paše zatvarane u tor koji je imao vratnice i pregradu na kojima je bila struga na koju su se nagonile ovce za mužnju. Jalovo se blago tovilo i u jesen klalo. Nerijetko su čobani imali svoje nastambe u planini – košare (kućice od kamenih blokova). U njima su boravili dok se ne pokose livade ili do kasne jeseni.

Zemlja se obrađivala ručnim sredstvima i onima od kojih se neka i danas koriste (motika, kosa, grablje…). Razvojem tehnologije postupno se usavršavaju i sredstva za rad.

Sijanje i prosijavanje žita

Dolaskom toplijih dana nakon zime počinjali su i radovi u polju. Njive su se za sjetvu pripremale orući drvenim ralom kojega su vukli volovi ili konji, dok su se manje površine štijale (štihale) ovisno o tomu što se sadilo ili sijalo.

Za kukuruz i krumpir oralo se drvenim plugom u koji se uprežu volovi. Žito se sijalo iz ruke, iz bisega koje su visjele na lijevom ramenu, a bacalo se s desne noge (pri iskoraku desnom nogom). Nakon sijanja žito se drljačom podrlja. Njive je bilo potrebno svake godine (ili svake druge) đubriti, a najbolje je đubrivo napor – ovčje đubre koje se nosilo traljama. Ako je u proljeće njiva nađubrena, trebalo ju je branati. Drljača razrjeđuje posijano žito, a brana ga pokrije. Vršenje žita obavljalo se na armenu (guvnu) gdje se oko stožine žito nasadi u vršanj. Konji za vršenje se uajme – na vrat im se stavi ajam (vuneno uže) za koji se drvenom kukom zapne dugački konop – obrtanj čiji se drugi kraj privezivao za gužvu na stožini. Da se gužva pri okretanju ne bi dizala uz stožinu, iznad nje se udari klin. Kad se gornje klasje obije, žito se prevrne drvenim vilama i protrese, a onda drvenim grabljama ujmi (uzima) prazna slama.

Nakon vršidbe zrnje se pročiš­ćivalo od pljeve tako da se vijačom (drvenom lopatom) sve zajedno izbaci u zrak i vjetar plivu i prašinu odnese na jednu stranu, a zrnje pada na ceradu gdje se skupljalo. Nakon prosijavanja kroz rešeto, žito je bilo spremno za mljevenje.

Odjeća se šivala ručno

Oko Sv. Ante počinjale su pripreme za kosidbu – klepanje kose i sabiranje kosaca. Prije izlaska sunca kosci bi se uputili prema livadi, poklepali kose i dogovorili tko će biti kojboša (najbolji kosac, najbrži i najniže kosi travu). U polju su ostajali dok sve ne pokose i ne pokupe u plastove. Za turske okupacije se čekalo da dođe begov momak i procijeni koliko je za bega i državu, a ono što ostane seljaci mogu voziti kućama. U austrougarskoj upravi

postojala je tzv. jagma. U rano jutro, na zvuk pucnja žandarske puške kosci bi počeli kositi, a navečer bi na znak pucnja košenje prestajalo. Ono što je netko u tom vremenu pokosio bilo je njegovo. Na livadi su otkosi ostajali dva-tri dana, a zatim su ih kupilice kupile drvenim grabljama i vilama i zbijale u suru, a iz sura u naviljke. Sijeno se ostavljalo u pojati, a ono koje nije moglo stati dilo se u plast.

Ovčja vuna bila je osnovna sirovina od koje se pravila odjeća i posteljina, striženje ovaca obavljalo se ljeti, a odrasli su se jarci šišali u jesen kad se vrate iz ispaše. Konoplja se sijala u proljeće, a u jesen brala i prerađivala. Zrele su se stabljike konoplje čupale skupa s korijenom i potapale u potok dok ne dobiju bjelkastu boju. Zatim su se sušile i obrađivale. Odjeća se šivala ručno, a bogatije su kuće imale stroj za šivanje.

Osim što se ručno prala, odjeću je trebalo i bijeliti, a to se radilo parenjem. Odjeću bi se složilo u čabar (parjenicu – drvenu posudu valjkastoga oblika) i posipalo lugom (pepelom), onda se na nju izlijevala vrela voda te se pokapalo poklopcem i tako pet-šest puta. Kada iz čabra počne teći mlaka, gusta i masna voda, žena prestaje dolijevati vrelu vodu, a vodu koja je tekla sakuplja i u njoj pere tamno rublje. Sutradan su pralje vadile napareno rublje, slagale na peralo i nosile do bunara. Svaki komad rublja žene su natapale u vodi, udarale prakljačom (praćakom), presavijale na peralu, žmakale, cijedile, ponovno spuštale u vodu i ispirale te stavljale sušiti. Prokuhana mješavina luga i vode (zòna, lukšija) služila je i za pranje posuđa i kose.

Nažalost, danas su naša sela poluprazna, u štalama ima sve manje blaga, a njive se ne obrađuju u istoj mjeri kao nekada. Stariji se sada samo s nostalgijom prisjećaju sela kakvo je nekad bilo.

Izvor:
Svjetlo riječi