Objavljeno:
13. 01. 2021. 09:45

Jedino što nije deficitarno u BiH su konstantni politički skandali i gluposti. No, kako „u politici glupost nije hendikep” (N. Bonaparte), ona se obilato koristi kada se želi opravdati nerad ili loši rezultati političkoga angažmana.

Piše: fra Janko Ćuro

BiH je kao država, umjetno i kratkoročno programirana u Daytonu, već odavno u svim segmentima svoga postojanja udarila u zid i polagano tone dok se njezini dobro zbrinuti politički čimbenici međusobno prepucavaju, a programeri nezainteresirano promatraju. Svima je odavno već postalo jasno kako loša gospodarska situacija ne tjera mlade ljude u bijeli svijet, nego društveno-politička besperspektivnost i egzistencijalno sivilo koji se generiraju skandalima i političkim glupostima vladajućih elita s ciljem obmanjivanja bosanskohercegovačke javnosti.

Prvo sapun, onda parfem

Jedno takvo klasično skretanje pozornosti s gotovo nerješivih problema u BiH dogodilo se sredinom prosinca prošle godine kada je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, govoreći o situaciji u BiH, između ostaloga izjavio: „U BiH Hrvati postoje, kao i Bošnjaci, postoje, ne možemo se praviti da ne postoje – koji su nezadovoljni u toj državi. (…) Neka se ne zanose da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda, i to nije nikakav srednji vijek, i bez toga nema građanske države. Dakle, još jednom govorim – građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem.”

Izjava je izazvala lavinu ogorčenja i ljutnje kojima su bošnjački politički i ini aktivisti nekoliko dana zasipali Milanovića i Hrvatsku. Po već dobro uhodanoj proceduri, nitko se nije zamarao cijelom izjavom, nego je u fokusu bilo samo zadnjih pet riječi što je standardna procedura kada se želi promijeniti smisao i značenje. Gledao sam ovaj intervju na HRT-u i uopće mi se nije učinilo kako Milanović u tih zadnjih pet riječi aludira na tjelesnu prljavštinu bilo kojega pojedinaca i naroda, nego na postojeću političku prljavštinu u BiH kojom se već dugi niz godina upravo prljavim igrama nastoji marginalizirati hrvatski narod. Nakon izjave, započelo je doslovno natjecanje tko će se ružnije referirati na Milanovića i njegovu izjavu pa smo slušali i čitali o „zaudaranju” (Š. Džaferović), „smradu, truleži i fašizmu” (Ž. Komšić), „kultur-rasizmu i rasizmu” (Stranka SDA), „etničkom čišćenju” (Naša stranka) itd. Teško je znati što su ovim jeftinim populizmom htjeli postići, ali je na kraju ispalo kao da Milanoviću poručuju: „Ne možeš ti gore od nas. Nema šanse.” Predrag Kojović, predsjednik „Naše stranke”, otišao je još dalje pa je ispalio: „Međutim, svaki pokušaj hrvatskoga 'uljuđivanja' Bosne bio je ustvari pokušaj njenog otuđivanja, a jedino čišćenje koje je Hrvatska pomagala bilo je ono etničko.” Ako je pomagala, kome je pomagala, gospodine Kojoviću? Da nije možda pomagala Srbima? Ako ovako nastavi, Kojović bi mogao uskoro otići još koji korak dalje pa ispaliti kako su za vrijeme građanskoga rata u BiH pred hrvatskim genocidnim ekspanzionizmom Srbi i Bošnjaci bježali u Srbiju gdje su srdačno dočekani, nahranjeni i smješteni u hotele i obiteljske kuće. Na ovim prostorima punim političkih pa i povijesnih gluposti ništa više ne može začuditi, a posebno činjenica kako Kojović i njemu slični uporno negiraju sve ono što je Hrvatska učinila za prognanike, većinom Bošnjake ali i za državu BiH u cjelini. Međutim, itekako začuđuje činjenica da se ni Bošnjaci, kako vrijeme prolazi, sve teže sjećaju tih dana i godina. Naravno, međudržavni odnosi BiH i Hrvatske nisu uvijek bili na zavidnoj razini, ali kada se računica svodi onda treba uzimati u obzir sve činjenice, a ne prljavo vaditi iz konteksta ono što odgovara u danom trenutku.

„Sve je po zakonu”

No, ostavimo po strani našu povijest koja se prepravlja i sastavlja i nakon nekoliko stoljeća, a kamoli neće nakon nekoliko desetljeća i iskreno se zapitajmo treba li uopće ova naša država famoznoga političkog sapuna ili bi joj trebalo nešto još jače kao što je političko iskuhavanje? A da bi na to odgovorili, trebamo se propitati imamo li uopće sve važnije karakteristike države koja se definira „kao politička zajednica ljudi organizirana na nekom teritoriju pod suverenom vlašću; suveren i neovisan entitet sposoban ulaziti u odnose s drugim takvim entitetima, a koji ima međunarodnu pravnu osobnost; aparat sile koji jamči sigurnost političke zajednice i svih njezinih članova” (Hrvatska enciklopedija)? Jesmo li i koliko suvereni i neovisni ako su među članovima Ustavnoga suda strani državljani i ako je praktički najviša državna instanca (OHR) u vlasništvu Međunarodne zajednice? Imamo li sposobnost ulaziti u odnose s drugim entitetima, a da to nisu Srbija, Hrvatska i Turska? Imamo li uopće aparat sile koji će jamčiti sigurnost svih građana ako u ovu zemlju ulazi tko stigne? Zna li itko što je uopće naša međunarodna pravna osobnost? Možda dva entiteta u jednom entitetu? Nadalje, koliko smo uopće pravna država koja se definira kao „oblik u kojem se vlast mora obnašati prema pravnim načelima, pravilima i procedurama; država u kojoj građanin (u slučaju kršenja njegovih prava) ima na raspolaganju pravna sredstva obrane od svih drugih subjekata prava bez obzira na njihov društveni položaj i moć” (Hrvatska enciklopedija)? Što su u praksi naša pravna načela, pravila i procedure? Da se možda svi ne mogu zaokružiti famoznom i najčešće citiranom rečenicom „Sve je po zakonu” od koje se gotovo svakom stanovniku ove zemlje okrene utroba? Ima li itko osim političara u ovoj zemlji pravna sredstva kojima može obraniti svoja građanska i nacionalna prava?

To su temeljna pitanja na koja moramo odgovoriti kako bismo vratili dostojanstvo BiH i otvorili vrata boljoj budućnosti svih njezinih građana koji su se odavno nasitili prepucavanja i političkih gluposti svojih vodećih ljudi, a što svakako potvrđuje i najnoviji slučaj „sapun i parfem”. Jer, može se razumjeti da nekom nečije riječi „zaudaraju”, da su pune „truleži, kultur-rasizma i etničkoga čišćenja”, ali je pravo čudo i bosanskohercegovački fenomen kako neki drugi postupci jednostavno mirišu, a kadri su isprljati svaki sapun. Iz bogato parfimirane rubrike „sve je po zakonu”, izdvojimo samo neke:

  • U kakvoj se državi povjerava nabavku testova za koronavirus firmi za proizvodnju i restauraciju namještaja, a nabava respiratora firmi koja se bavi proizvodnjom malina?
  • Kakva država dopušta da njezin predsjednik svoju državu daje u „amanet” predsjedniku neke druge države kao što je to učinio Alija Izetbegović povjerivši BiH predsjedniku Turske Recepy Tayyipu Erdoganu?
  • Kakva je to država u kojoj se na cijelom teritoriju ne poštuju niti obilježavaju državni blagdani osim Nove godine? A i ona je odavno trn u oku pojedinim bošnjačkim vjerskim fundamentalistima.
  • U kojoj državi jedan narod izabire drugome narodu političke predstavnike kao što to čini bošnjački narod bosanskohercegovačkim Hrvatima?
  • Ako se u Milanovićevoj izjavi uistinu može iščitati kako aludira na tjelesnu prljavštinu kada spominje sapun i parfem, zašto se onda ne upute oštre kritike vladama Pakistana, Bangladeša, Iraka i Afganistana čiji stanovnici, poznatiji kao migranti, nemaju baš visoko mišljenje o našoj osobnoj higijeni pa nam na svakom raskrižju i mostu prodaju maramice za nos?
  • Zar nije čudno kako sarajevski bošnjački politički establišment reagira gotovo frenetično svaki puta kada Hrvatska pokušava pridonijeti rješavanju krize u BiH, a na što ima i formalno pravo kao supotpisnica Daytonskoga sporazuma? Izgleda da bi Hrvatska, po njima, trebala biti samo pasivni promatrač, turistička atrakcija i emigrantski koridor.

Ovo su samo blaži simptomi bolesne i umorne države BiH koja i nakon 30 godina od neovisnosti tapka u mraku. Jer kad se sve zbroji, očigledno je kako nikome od bosanskohercegovačkih političkih aktera nije iskreno stalo do suverene, neovisne i prosperitetne države nego do njezine preprodaje i rasprodaje. Ne traje li nam već predugo „crni petak”?

Izvor:
Svjetlo riječi