Objavljeno:
09. 11. 2018. 09:45

Odjevena u bijelo ruho zlatom izvezeno, ogrnuta bijelim krznom na bijelom vilovitom konju, dojahala je do pastirića, raspitala se kako su, jesu li im ukućani spremili dosta živeži za zimu, imaju li dosta sijena za blago, pa je ispitivala o ljetini i o urodu, o bolestima ljudi i stoke, a na kraju ih je sve nadarila slasticama.

Piše: Ana Papić

Katarina Kosača rođena je 1424. u Blagaju kod Mostara. Kći je hercega Stjepana Kosače i Jelene. Stjepan Kosača je 1448. uzeo titulu hercega te otuda i potječe naziv Humske zemlje kojom je vladao-Hercegovina. Premda nije zabilježeno da se vodio službeni proces njezine beatifikacije, glas o njezinoj svetosti od davnina živi u hrvatskom narodu u BiH koji ju časti kao blaženicu. Spomendan joj je 25. listopada. Vjersku je pouku primila od bosanskih franjevaca, a franjevački je pisci od prve polovice XVI. st. spominju među svetim osobama franjevačkoga Trećega reda. Za svoga je života podigla brojne crk­ve i kapele u BiH. Udala se 1446. za kralja Stjepana Tomaša na polju Milodraž i s njim imala dvoje djece: Sigismunda i Katarinu, a Stjepan je imao sina s Vojačom koja nije bila plemkinja. Kralj umire 1461. pod sumnjivim okolnostima, a nasljeđuje ga njegov sin Stjepan Tomašević. Stanje u Bosni, svađe vladara, socijalne i ekonomske krize bile su olakšavajuće okolnosti za turski pohod na Bosnu. Mehmed je u proljeće 1463. s vojskom krenuo napavši i Bobovac kojeg nije mogao osvojiti. Grad je branio Radak u čiju se vjernost uzdao kralj Stjepan. No, Mehmed mu je obećao veliko blago ako mu otvori gradska vrata. Radak je odlučio predati grad, za uzvrat tražeći da živi u Mehmedovoj zemlji, a on mu prihvati uvjete i obeća golemo blago. Ali kad je dobio ono što je tražio, rekne Radaku da onaj koji izda svoga kralja ne može biti vjeran pripadnik ni njegova carstva i da će mu odsjeći glavu. Radak ga je zamolio da mu ispuni posljednju želju da se s planinskoga izvora napije hladne vode. Kad se napio, vojnici mu odrube glavu i tijelo bace s visoke stijene koja nosi ime Radakova stijena (Dragić, 2001). Kraljica Katarina je iz Bobovca pobjegla u Dubrovnik, a onda u Rim.

Sutješanke nose katarinke

Pripovijeda se da je kraljica iz Bobovca pobjegla u Jajce gdje je morala potkovati konje naopako jer je padalo i Jajce. Kako su je Turci slijedili to ih je odvelo u pogrešnom smjeru, ali uhvaćena su i poturčena njezina djeca (Dragić, 2001). U srpnju 1463. bila je na području Dubrovačke Republike gdje joj nisu pokazivali sklonost bojeći se turske osvete (Pandžić, 1995). Tada je kraljica u Dubrovniku ostavila mač kralja Tomaša da se dadne njezinu sinu ako se oslobodi iz ropstva. Stigavši u Rim, činila je sve kako bi svoju djecu i Bosnu oslobodila turskog ropstva, ali uzalud.

U prisutnosti sedam svjedoka, od kojih šest franjevaca, sastavila je oporuku u kojoj papu Siksta IV. i njegove nasljednike imenuje baštinicima Bosanskoga Kraljevstva moleći ih da ga predaju njezinoj djeci ako se vrate na krš­ćanstvo. U suprotnom neka Sveta Stolica postane vlasnica Bosanskoga Kraljevstva. Umrla je pet dana nakon sastavljanja oporuke, 25. listopada 1478, te je pokopana u franjevačkoj crk­vi Aracoeli.

Njezin sin Sigimsund postao je poznat kao Ashak Kral Oglu – Isak Kraljević, a Katarina se udala za turskog velikaša i pokopana je u Skopju (Dragić, 2001).

Kraljica je kao vješta vezilja izrađivala crk­veno ruho koje se čuva u sutješkom samostanu. Svoja znanja koristila je u poučavanju naroda, pogotovo mladih. Njoj u čast žene sutješkog kraja na svojoj narodnoj nošnji nose crne rubce – katarinke, ruše se (tuguju) za svojom kraljicom.

Mirotvorka i predana katolkinja

O njezinoj dobroti govori i predaja kako se uputila u sela oko Bobovca. Svi su se čudili kako je lijepa djevojka, ali je nitko nije prepoznao. Došla je u Oćeviju i ušla u prvu vodenicu. Kada je vidjela kao se siromašno živi, svakom je djetetu dala po jedan dukat.

D. Horvatić je u knjizi o Katarini u dijelu Bosnom hodi dobra vila, zabilježio kako se u kraju između Zgoš­će, Sutiske i Vareša, s jeseni 1446. godine pročulo da se pojavila dobra vila. Odjevena je u bijelo ruho zlatom izvezeno, ogrnuta bijelim krznom, a jaše bijela vilovita konja, pripovijedali su pastirići. Dojahala je do njih, raspitala se kako su, jesu li im ukućani spremili dosta živeži za zimu, imaju li dosta sijena za blago, pa je ispitivala o ljetini i o urodu, o bolestima ljudi i stoke, a na kraju ih je sve nadarila slasticama kakve ni kralj nikada nije okusio. Dječje je glase potvrdila i starica koja je nosila drva iz šume kada je pred nju banula vila. Staričin je jedan sin poginuo u borbi s Turcima, a drugi otišao prema moru raditi, kćeri joj se poudale te je ostala sama. Kad su došli do sela, vila joj dadne zlatni dukat u ruku i ode.

Kada se pojavila kod kovačnica na rječici Stavnji, bogato je nagradila kovača Pavla koji joj je potkovao konja.

Brojne su legende o lokalitetima koji su ime dobili prilikom kraljičinoga napuštanja Bosne.

Kazuje se i da je Zenica dobila ime kad je kraljica na mjestu gdje se nalazi Zenica, misleći na Bobovac uzdahnula: "Osta moja z(j)enica." Na planini Ozrenu se obazre pa otud ime planini. Umorna i žedna, pomoli se Majci Božjoj te zabode preslicu u zemlju i ondje provri izvor koji narod zove Kraljičina voda (Molinar, 2007).

Kraljica Katarina, mirotvorka, uzorna majka i supruga, predana katolkinja, iako je umrla u tuđini, nije zaboravljena jer i stoljećima nakon njezine smrti puk čuva uspomenu na svoju kraljicu.

Izvor:
Svjetlo riječi