Objavljeno:
13. 08. 2021. 10:45

Nakon što je Talijan fra Ivan de Vietri 1708. godine u vrijeme osmanske vladavine obišao Bosnu Srebrenu i nabrojao njezine preostale samostane zapisao je u svom putopisu:

„...Gore navedeni bosanski samostani sagrađeni su u mračnim i sumornim dolinama toga kraljevstva. K toj mračnosti pridolazi niskoća zgrada, uskoća prozora sa željeznim rešetkama i povučenost redovnika, koji uvijek drže zakračunata vrata kao da su živi zakopani u onim samostanima. Turci trajno bezočno muče jadne redovnike, jer svaki dan dotrče u samostan i bezdušno lupaju na vrata grdeći i psujući; prijete da će zapaliti i ubiti ako im ne daju ono što traže. A neki hoće da jedu i piju, neki da dobiju novac, a kad vide da im nisu udovoljili koliko žele, tuku jadne gvardijane. Stoga su redovnici napravili crkvena i samostanska vrata vrlo niska da Turci ne mogu ući s konjima... Život jadnih župnika još je teži negoli redovnika u samostanu. Bosansko je kraljevstvo naime brdovito i šumovito pa jedva što si sišao s jednog brda već počinje uspon na drugo. Kršćanska sela udaljena su jedno od drugoga pa jadni župnici prevaljuju po 20 ili 30 milja na dan. Mnoge Turci i ubijaju u onim šumama i pustošima. Povrh toga, jadni župnici nigdje nemaju ni kuće ni crkve, jer to Turčin ne dopušta pa stoga, da posluže svima, uvijek jedu hladnu hranu kao da bježe i spavaju na goloj zemlji u jadnim kršćanskim kolibama.”

Izvor:
Svjetlo riječi