Objavljeno:
19. 08. 2021. 08:15
Piše: Luko Paljetak

U 215 pjesama koliko ih je, prema današnjim saznanjima, napisao Antun Branko Šimić, 37 puta spominje se Bog, od toga 5 puta u naslovima pojedinih pjesama.

Sve to govori o važnosti što ga u njegovu književnom obzorju ima Bog, od samoga početka njegova stvaranja kada počinje pisati stihove po ugledu na književnike Matoševa kruga, ali i na Šantića, Dučića i druge srpske moderniste. Šimićev odnos prema Bogu vrlo je kompleksan i sinusoidalan. To je proces trajnoga približavanja i udaljavanja, po/štovanja i buntovničkoga sporenja, konvergencije i divergencije, molitve i prkosnoga prigovaranja. Međutim taj se odnos nikako ne može manihejski svesti na Šimićevu vjeru i nevjeru,[1] on nikako nije „iskorijenjeni vjernik”,[2] ali jest, po svojoj volji, iskorijenjen, ponajprije iz zavičaja a zatim, ponešto pomodno a više egzistencijalno prinudno, iskorijenjen iz svijeta u kojem se našao, svoje nemire pridruživši (bijelo) svjetskim nemirima kao sredstvu da se u nj ukorijeni. Oni se po zakonima sličnosti, naprotiv, odbijaju pa tako Antun Branko Šimić ostaje samo ukorijenjen u svoj poetski svijet.

U tom svijetu on doživljava dvostruku preobrazbu/preobraženje, ono stilističko i ono spoznajno u trenutku kada postaje svjestan svoje neizlječive bolesti. Ona ga s jedne strane duboko povezuje s Bogom, a s druge strane pretvara ga u svojevrsnoga Joba koji u svoje stihove sve češće umeće krik, jobovskim glasom govoreći: „Moja vika moj je odvjetnik kod Boga” (Job 16,20), kao da time Bogu poručuje: „kriku mom ne daj nigdje da počine” (Job 16,18), a svima ostalima: „Znajte: Bog je to mene pritisnuo i svojom me je on stegnuo mrežom. (…). Podsijeca me odasvud te nestaje; ko drvo, nadu mi je iščupao. (…) Od mene su se udaljila braća, otuđili su se moji poznanici. Nestade bližnjih mojih i znanaca (…).” (Job 19,16,6,10,13,14). U tom kriku kao da čujemo Jobov vapaj: „O da mi je prošle proživjet mjesece, dane one kad je Bog nada mnom bdio.” (Job 29,2).

 Antun Branko Šimić „započeo je srednju školu god. 1910. kao konviktovac u franjevačkoj privatnoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Ostao je ovdje tri godine, a zatim poslije trećeg razreda (1913.) 'uteče', kako se to govorilo, i nastavi gimnaziju u Mostaru, Slav. Požegi i Vinkovcima. Kako je tu već počeo pisati po književnim listovima i novinama, odluči da pođe u književni centar, u Zagreb, pa od šestog razreda nastavi tamo gimnaziju. Osmi razred zapisa privatno (1917.), a da ga škola ne bi smetala u književnom radu, no nikad ne svrši gimnazije. Zbog tih promjena dođe u sukob s ocem koji mu uskrati dalju pomoć za školovanje, i tako se slab, boležljiv mladić nađe sam bez ikakovih sredstava za život u stranom, nepoznatom gradu i to u teškim vremenima svjetskog rata. (…) Upravo u te dane prekinuo je on i sa svojim dojakošnjim književnim i prijateljskim krugom, s klerikalcima, kao i s vjerskim shvaćanjima svoga djetinjstva. Sve se u njemu rušilo i lomilo.”[3] Došavši u Zagreb, u pjesmi „Vjetrovi”, našavši se na životnoj raskrsnici, slušajući kako „(ko krik noćnih stvari) / Kroz noć muklo crni vjetri zalaju”, Šimić piše: „Ja bih htio da me noćas vode ulice / k jednoj ženi, i k jednom Bogu.” Ta ga želja neprestano raspolućuje.

Bijeg iz rodne kuće i zavičaja leži u njegovu odnosu s ocem, odnosno u strahu od oca. „Strah. Dijete je bilo mala životinja što se boji. Božje su zapovjedi glasile: ljubi! poštuj! ‒ Ja sam se samo bojao. Boga sam se, u svom ranom djetinjstvu, najmanje bojao: na njega nisam mislio. Svaki dan, prije jela i osobito uvečer, mi smo svi dugo molili. Ali moj je jezik samo izgovarao nerazumljive riječi i ja sam mislio uvijek na nešto drugo, a ne na onoga kojemu su bile upravljene. Kadikad bih se zaboravio i sklopljenih ruku zurio njem u kakav predmet, nagli zamumljaj oca bi me prenuo, ja bih protrnuo i nastavio moliti dršćućim glasom i tijelom, i u te čase ja se nisam bojao boga. Oca smo se svi najviše bojali, ja i mati najviše.”[4] Tako je Šimić pisao u nenaslovljenom autobiografskom tekstu 1920. godine.

Odnos s Bogom

Prve njegove vjerske spoznaje vezane su uz liturgijsko-obredne manifestacije u povodu različitih blagdana. Tako u pjesmi „Svijetlo jutro” Šimić donosi sliku jednoga takvog proljetnog blagdana: „Iz kiše. U selu svježina / Ranih jutarnjih ura. / Pred crkvom smijeh i razgovor glasni / djece, žena i cura. (…) Bože, o kako jutros se nebo / svijetli i plavi, plavi! // Kako je lijepo kroz svjetlost poći, / Poći niz cestu dragu: / Disati jutro i piti svjetlost, / Svjetlost blagu, o blagu! // Kako je lijepo: crvena boja / Krovova u maglu roni, / Kako je lijepo: cvrkutavo zvonce / Negdje pjevucka i zvoni.” To Šimić piše 1913. godine. Tada je još obasjan svjetlošću idile zavičaja koju zatamnjuje samo strah od tiranskoga oca, a podržava je ljubav i brižnost majke koja će postupno u njegovim stihovima bivati izjednačena s Blaženom Djevicom Marijom, kako čitamo u pjesmi „Marija”: „Marijo, ja u tebi gledam svoju majku / i svaku majku / I ja mislim često / na onaj bol na tvom licu što se javi / kad tvoj se porod stade odvraćat od tebe // Ja znadem da si gledajući gdje ga gubiš / poželjela da nikada ga ni rodila nisi / i da je vječno pod srcem ti ostô // i znadem i to da je u času razapinjanja / više htjela živog sina pokraj sebe / nego mrtvog boga // i da si na koncu / svih muka i svih boli vidjela poziv službenice / i smjerno prignula glavu si pred zakonom, koji tako hoće.” Uspoređujući svoju majku s Majkom Marijom, a sebe s razapetim Kristom, Antun Branko Šimić ispisao je jednu od najljepših pjesničkih pietà u hrvatskoj poeziji, prisjećajući se u posljednjim stihovima pjesme Lukina evanđelja (Lk 1,38).

 Njegov odnos prema Bogu tih godina vidljiv je iz pjesme „Molitva”. Prijašnja nesabranost za vrijeme skupne obiteljske molitve zamjenjuje ovdje iskrena uronjenost u samotnu osobnu molitvu u kasni noćni sat, „kad tišina bjesni svoju oluju”. Šimić piše: „I moja duša u svetom času / pada na koljena kao očajnik / i pruža ruke, / moli ‒ // Bože koji ne daš da moje noći sjaju / od sjaja kakvih sitnih bijelih cvjetova / ili kakvih visokih zvijezda / koji ne daš da moje noći mirišu aprilima / i snovima nevinih mladih djevojaka, / daj mi, daj mi da pada noćas / jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća / na me / na moje noći mračne i žalosne, / na sve moje / i na cijelu zemlju, / jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća, / da sve bude jedna beskrajna radost / od zvijezda i cvijeća cvijeća.” Preobraženi Šimić poslije će napisati: „O Bože daj me umorna od mijena / preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu.” (Moja preobraženja), „budi / nad mojom glavom moja pratilica zvijezda” (Molitva na putu), a u „Opomeni” napisat će: „Čovječe pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda! // Pusti / da tebe prođe / blaga svjetlost zvijezda! / da ni za čim ne žališ / kad se budeš zadnjim pogledima / rastajo od zvijezda! // Na svom koncu / mjesto u prah / pređi sav u zvijezde!”[5]Kad smo kod te pjesme, moguće se upitati: Tko govori te riječi? Ako ih pjesnik/autor govori svom nepoznatom čitatelju, smisao je jedan; ako ih pak pjesniku govori apsolut (Bog), smisao je drugi. Moguće je da se tu radi o oba ta glasa, pojedinačno, ili naizmjenično.

Još jedan s nježnošću zapažen, nazovimo ga crkveni prizor iz rodnih Drinovaca, uobličio je Antun Branko Šimić u mladenačkoj pjesmi „Radost tišine”. U njoj „Stari fratar, lica ko s drugog svijeta, / Bjelokos i kao malko žalostan, / Moleći uz brevir amo-tamo šeta. // Oči su mu tamne, pogled ima svet / Poput kakva sveca s crkvenih zidova; / On zna polu Svetog pisma napamet / I goneta tajnu mističnih glasova. // Sada moli i moli. Poslije molitve će / Sazvat k sebi malo kokošiju jato / I posut im stazom žita, što ga za to / Goji svako ljeto i polijeva ko cvijeće. // S kokošjih glasova hrt se diže s loga / Dotle stari fratar stoji u sredini, / sklopi suhe ruke sretan ‒ i sve se čini / Da mu duša u tom času gleda Boga.” Drugi, prividno sličan prizor uobličio je Šimić u svojoj dnevničkoj prozi 14. VIII. 1921. godine: „Ovaj čas, prolazeći pokraj franjevačke crkve, vidio sam jednu ženu koja je klečala vani oslonivši glavu na crkvena vrata. Nisam joj mogao, dakako, dobro vidjeti lica ali, koliko sam ga vidio, nije sličilo nipošto na lica koja se mole ili kaju na slikama; u tom naročitom času ovo je lice bilo svagdanje, pučko, mršavo žuto. To što se ne smatra dostojnom da uniđe u crkvu (u kojoj se inače služila večernja) moglo je značiti da je došla k Bogu zbog kakva grijeha.” Taj ga prizor navodi na razmišljanje pa Šimić piše: „‒ Ali taj potpuni nemar, što će misliti ljudi koji kraj nje prolaze, taj možda zaborav na sve oko sebe i koncentriranje prema Bogu, svjedoči da i ti mali, svagdanji ljudi imaju neobične osjećaje kojima je izvor religija. U užasnoj svagdašnjosti tih ljudi živi Bog premda oni vrlo rijetko osjete njegovu blizinu ili egzistenciju uopće. Kad bi čovjek opisivao njihov život ne bi smio zaboraviti nikako Boga, kao lice koje njihovim životima mnogo ravna, kao atmosferu u kojoj oni žive. Kako je tek mali broj ljudi izišao iz te atmosfere, ako čovjek počne da na to misli. I od tog malog broja ljudi nađe se mnogi kojima je neugodno u tom hladnom, visokom zraku 'praznine', pa se opet vraća natrag u toplije, udobnije zone…”[6]

Voli i poštuj

Očigledno je da je Šimić jedan od onih „izišao iz te atmosfere”, u svom bijegu noseći kao popudbinu ona dva načela usađena mu u rodnoj kući: „voli” i „poštuj”! Pojurivši u Zagreb kao u obećani Eden, ono „ljubi” usmjerio je on isključivo prema ženi, Evi koja mu je ponudila slatku zagrebačku jabuku[7] spoznaje, upravo onako kao i biblijskom Adamu, a on je u nju slasno zagrizao i spoznao slatku gorčinu grijeha i činjenicu da je gol,[8] baš kao i Žena: „Moje golo tijelo dršće / obliveno hladnim svjetlom zvijezda”, piše u njezino ime Šimić u pjesmi „Zavedena”. Ono načelo „poštuj”, Šimić je pretvorio u gordo, prkosno ne-poštovanje i prezir svakog lažnog autoriteta, oslonjen na svijest o svojoj neupitnoj, djelom doista i dokazanoj vrijednosti. Zato njegova gnušanja vrijedni su: „Snobovi koji imitiraju… Konvertite… Pjesnici koji se obraćaju na katolicizam ili mu poklanjaju svoje simpatije zbog Verlaineovih soneta… Katolicizam osjećaja više nego katolicizam uvjerenja.”[9]

 Šimićev turbulentni odnos prema Bogu najbolje se može pratiti čitanjem njegovih pjesama kronološkim redom njihova nastanka. Pri tome pred sobom ćemo vidjeti dva Šimića, onoga prije odlaska u Zagreb i onoga poslije, imajući svejedno na umu da se oni neprestano bolno suprožimaju i trvu upravo na pitanjima Boga, upravo onako kako je Šimić to prikazao u fragmentu nedovršenoga romana Dvostruko lice u kojem je on jedan od dva glavna lica, pod imenom Ivan Gol: „Čovjek je naučio da u svemu gleda sebe, promijenio je Gol put mislima. To čovjek osjeća srodstvo[10] između sebe i svega oko sebe. Zaostali osećaj[11] još od onda kad je sa svima bio jedno, nesvesna želja da se opet povrati u Boga sa svom svojom braćom, ljudima, životinjama i stvarima. Čovek, komad Boga ‒ Gol se iznenada seti da Bog mora da bude ma kako silno daleko ipak sličan čoveku kojega je stvorio 'na sliku i priliku svoju'. Ni Bog nije samo svetlost nego i noć, ne samo nebo nego i zemlja. Gol se vrlo obradova radi te misli o Božjem dvojstvu jer je opravdavala čoveka s njegovim najnižim nagonima koje je u makar kakvom obliku morao da ima i sam Bog. Zar bi on mogao da čoveku dade ono što on sam nema?” Uvidjevši da upada u stanovitu herezu Šimić-Gol odmah dodaje: „Ali to je dao Bog noći, drugi Bog, javi se u Golovu mozgu glas nekakvog članka iz nekakve školske čitanke. Taj Bog noći je protivnik svetlom Bogu, oni su dva protuslovlja, svaki za sebe. Da, viknuo je u mislima Gol ko da se doista žestoko prepire. Ako i postoje ta dva protuslovlja i razdeljena, ona su morala da izađu iz jednog Prapočetka. Taj Prapočetak je Bog, moj Bog. On je dvobivstven.”[12] Tako je tih godina pisao i razmišljao Antun Branko Šimić, čovjek, komad Boga.

Nastavak slijedi…

 

[1]Vidi: Drago Šimundža, Vjera i nevjera u poeziji Antuna Branka Šimića, Drago Šimundža: Bog u djelima hrvatskih pisaca II. Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb, MMV., str. 41-94.

[2]Drago Šimundža, ibid; 44.

[3]A. H. Žarković [Alfons Heisinger], Kako sam upoznao A. B. Šimića, Antun Branko Šimić, Opomena, Konzor, Zagreb. 1995.,str. 246-247.

[4]Antun Branko Šimić, Intima, Antun Branko Šimić, Proza II, Znanje, Zagreb, 1960., str. 148.

[5]Pišući o svom odnosu s onim svojim amblematskim brijegom (vidi: „Pjesma jednom brijegu“) koji za njega ima gotovo isti onaj smisao kao za Cézanea brdo Sainte Victoire, Šimić uspoređuje brijeg, čovjeka i zemlju i piše: „Ako je to od čovjeka u poredbi s brijegom, što onda bude od njega u poredbi s jednom zvijezdom, planetima, sa suncem, koje ga on ogromnost ne može obuhvatiti ni svojom 'sveobuhvatnom' fantazijom, kad bi se moć njezina obuhvaćanja pomnožila tisuće i milijune puta.“ (Cit. prema Antun Branko Šimić, Intima, Antun Branko Šimić, oc., str. 149).

[6]Antun Branko Šimić, Dnevnik 1920-1921, Antun Branko Šimić, oc., str. 121.

[7]Zar se New York ne naziva Big Apple (Velika Jabuka)?

[8]Svoj zagrebački boemski život Šimić je opisao u fragmentu romana „Dvostruko lice“ koji je objavio u časopisu Juriš, 2/1919. Dvostruko lice u tom tekstu jest Šimićev sudrug Ulderiko Donadini, u romanu Dragutin Rik, a drugi lik je Ivan Gol, tj. sam Antun Branko Šimić. „Student Ivan Gol koji je gotovo celi život na ulici i u kavani, sklonio se ispred zime u topli fotelj kavane Central. (…) Ivan Gol je sedeo čudnovato zadovoljan. Novcem koji je jutros naputnicom dobio, promenio je danas rublje, nakupovao neke knjige, i platio dugove. Lice koje obično ćuti, tamno i bolesno žuto, smešilo se večeras plavkasto od brijanja. (…) Gol, koga je topli zrak kavane, pun zvukova, dima i mirisa, stao teško da pritiskuje sa svih strana, gubio je svoj pređašni mir i počeo da se 'gnezdi' na svom stocu. Žena s kojom se zabavljao pogledima i posmesima, odjedanput je iščezla s celim svojim društvom. Laka žalost ulazila je sada iz praznog fotelja gde je ona sedela u njegove oči, koje se besprekidno navraćale na isto mesto. On se seti Marije, svoje ljubavnice, koja ga je toliko izmučila da bi mu svaki put pomisao na nju probila pravcem celi mozak kao oštri bolni srh. (…) Gol je gledao oko sebe prazne mesnate lutke koje se ljuljaju uz ritam muzike, brbljaju, smeju se, klanjaju se sve makinalno, kao po nekom zakonu. Čemu sve to? nasmejao se čudnovato u sebi i u isti čas odmahnuo glavom da otera te nove misli, nametne bacile koji izgrizaju stanice mozga. On se naprosto bojao te 'metafizike', jer kolikogod putovao u dubine čoveka i sveta, pred njim je dno bežalo sve dalje, on se gubio, nikada ni do čega nije dolazio i na koncu mu se njegova rođena glava činila šupljim okruglim predmetom. Gol se digao, platio i izišao na ulicu. (…) Gol! ko da je neko odnekud zovnuo. On je pogledao oko sebe. Ne, njemu se samo to pričinilo. Gol! čuo je opet promuki doziv. (Cit. prema Antun Branko Šimić, Proza I, Znanje, Zagreb, 1960., str. 158). Ta situacija kao da je podudarna s onom starozavjetnom kada Bog poziva golog Adama. (Vidi Pos 3,9-11).

[9]Antun Branko Šimić, ibid., str. 121.

[10]Tin Ujević će 1932. napisati svoje „Pobratimstvo lica u svemiru“.

[11]Šimić je tih godina, kao i još nekoliko hrvatskih pisaca, bio prihvatio ekavicu.

[12]Antun Branko Šimić, Dvostruko lice, Antun Branko Šimić, Proza I, Znanje, Zagreb, 1960., str. 165.

 

 

 

Izvor:
Svjetlo riječi