Objavljeno:
22. 07. 2019. 09:00

O komunističkim zločinima, počinjenim nad zarobljenicima poražene vojske i civilima koncem 2. svjetskoga rata i u poraću, bilo je tijekom vremena komunističke vlasti zabranjeno govoriti. Bliski srodnici ubijenih i nestalih nisu se smjeli raspitivati o njihovoj sudbini! Bio je to zločin prisilne šutnje.

Piše: Marko Karamatić

Tek nakon urušavanja komunističkoga režima, šira javnost mogla je više saznati o njegovim zlodjelima. Radilo se o užasnim zločinima počinjenim nad desecima tisuća zarobljenih vojnika i civila bez ikakva suda. (U Francuskoj je npr. ubijeno oko 9000 višijevskih kolaboracionista, što ni do koljena nije jugoslavenskim komunističkim egzekutorima!) Kakvoga su tipa bila zvjerstva komunista kazuju, između ostaloga, i brojne djevojačke pletenice pronađene u slovenskom rudniku Huda jama / Barbarin rov, kao i činjenica da su partizani „narodne neprijatelje” žive zazidali, sudeći po posmrtnim ostacima ubijenih na kojima nema prostrijelnih rana! Iz Barbarina rova ekshumirano je 1416 žrtava. Procjenjuje se da je u Teznom kod Maribora smaknuto oko 15 000 (svi zatrpani u tenkovskom rovu), na Kočevskom rogu oko 30 000, a u Macelju su ekshumirane 1163 žrtve, od ukupno, procjenjuje se, 13 000 ubijenih. To su samo neke od 1700 evidentiranih masovnih grobnica. Ove činjenice kvalificiraju jugoslavenski komunistički režim apsolutno zločinačkim!

Izdajnička i zločinačka vrhuška režima NDH nesumnjivo je jednim dijelom utjecala na povlačenje civilnoga stanovništva, ali daleko se više to događalo pod utjecajem nesigurnosti i ogromnoga straha od dolaska partizana. Uzmimo, kao primjer za to, djelovanje Ante Jurjevića – Baje (1915-2001), kasnijega narodnog heroja i nedodirljivoga moćnika komunističkoga režima, u Dubrovniku pod konac rata. On 25. listopada 1944. javlja drugovima da je dao pogubiti 60 Dubrovčana (radi se o uglednim ljudima, intelektualcima, svećenicima) dakako sve bez suda, tek na temelju partizanskih doušničkih dojava. Revni progonitelj „narodnih neprijatelja” fingira sudski postupak: „Potpisali smo sud komande područja jer drugog nismo imali.” Traži mišljenje drugova, nastavak potrage za sumnjivima i njihovu brzu likvidaciju te zaključuje: „Bilo kako bilo ubiti ih se mora.”(!)

Ubojstvo fratara

To je slika onoga što će se događati u vremenu koje slijedi. Vijesti o partizanskim zločinima su se širile, a širio se i strah. Nisu partizanska zlodjela tek izraz osvete, riječ je o borbi za revolucionarno osvajanje vlasti! Za revolucionare vlast je temeljni pokretač i ona je bit svake revolucije, pa tako i komunističke! U praksi je to značilo da sve „reakcionarne elemente” treba ukloniti – likvidirati!

Tome u prilog govore besprimjerna ubojstva širokobrijeških franjevaca 1945. Tvrdnja da su oni bili legitiman cilj partizanskih djelovanja, kako je to nedavno izjavio Ivo Josipović, bivši predsjednik RH i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, jest i povod ovoga osvrta!

Josipović je, ne tako davno, 16. prosinca 2014. posjetio franjevački samostan u Širokom Brijegu. Bilo je to u okviru kampanje za drugi predsjednički mandat. Susreo se s franjevcima i pregledao kulturno-umjetničko blago kojim taj samostan obiluje. Bio je oduševljen onim što je vidio te je tom prilikom, između ostaloga, rekao: „Ovdje je kolijevka kulture i vjere u Hercegovini, imate neprocjenjiva blaga i bogatu ostavštinu. Čast mi je i zadovoljstvo što sam ponovno u Širokom Brijegu i što mogu uživati u ovom prekrasnom kulturnom blagu!” Uz samostan je i ranija Franjevačka gimnazija koja je, u svoje vrijeme prije II. svjetskoga rata, bila vrhunska škola u BiH. U njoj su predavali vrlo obrazovani franjevački profesori i pedagozi, mnogi s doktoratima. Komunisti su je oduzeli franjevcima 1945. godine i u nju smjestili državnu gimnaziju.

Nepunih pet godina kasnije oglasio se, sada već bivši predsjednik, čudnom izjavom o širokobriješkim franjevcima u intervjuu riječkom Novom listu. Partizanska ubojstva franjevaca u Širokom Brijegu, počinjena 7. veljače 1945. ocijenio je legitimnim:

„Povijesne istine radi, fratri sa Širokog Brijega podupirali su ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja.” (Novi list, 13. travnja 2019). Štoviše, desetak dana kasnije optužio je fratre  da su u bitki „za oslobođenje  mostarskog kraja” sudjelovali u ubojstvima partizana: „njemačka vojska i ustaše potpomognute i fratrima sa Širokog Brijega ubili su 515 partizana, a još ih je 336 nestalo, vjerojatno također ubijeno. Ranjeno je više od 1600 partizana” (Jutarnji list, 23. 4. 2019.).

U nizu reakcija na te Josipovićeve tvrdnje nitko nije stao uz njega. Filozof Neven Sesardić Josipoviću je argumentirano spočitnuo da fratrima pripisuje krivnju koju nije dokazao: da koristi presumpciju krivnje, umjesto da se drži pravnoga načela presumpcije nevinosti: nitko nije kriv dok mu se ne dokaže (Jutarnji list, 16. 4. i 27. 4. 2019.)! Josipović je, odgovarajući Sesardiću i kritičarima, pribjegao metodi koja je u režimu bivše države bila tako moćna i efikasna – ideološkom etiketiranju: „Osim Sesardića, na moju izjavu o Širokom Brijegu skočili su brojni desni portali, posebice iz Hercegovine, neizbježno dnevno.hr, razni desničari. Povijesni revizionizam i ustašofilija zajednički im je nazivnik i odgovor Sesardiću odgovor je svima njima” (Jutarnji list, 23. 4. 2019.). Kad potonu argumenti, ispliva ustašofilija!

Relativizirajući komunističke zločine, Josipović različito kvalificira isti zločin fašista i komunista, ublažavajući komunistički, kako je to učinio u govoru u Knesetu u Jeruzalemu 15. veljače 2012.: „Nakon kriminalne pljačke imovine žrtava Holokausta tijekom Drugoga svjetskog rata uslijedilo je, nažalost, revolucionarno komunističko nepoštovanje privatnog vlasništva.” Na jednoj strani, dakle, „kriminalna pljačka”, na drugoj pak, komunističkoj, to se eufemistički zove „revolucionarno nepoštovanje privatnog vlasništva”!

Sudjelovanje franjevaca u borbi prilikom napada partizana na samostan 7. veljače, koji su zaposjele njemačka vojska i postrojbe NDH, nije dokazano. U vrijeme napada bilo ih je u samostanu ukupno dvanaest, neki u visokim godinama (r. 1865., 1871., 1877.), a među najmlađima trojica bogoslova. Partizani su ih sve ubili, bacili u fratarsko sklonište u vrtu i zapalili. Ekshumirani su i pokopani u širokobriješkoj crkvi 1971.

Drugi zločini

Iluzorno je dokazivati da su partizani ubili fratre u samostanu u Širokom Brijegu samo iz razloga jer su sudjelovali u borbi. Oni su ih ubijali i drugdje, nevezano za borbe u Širokom Brijegu. To pokazuju sljedeća tri odabrana primjera:

a) Dan prije osvajanja Širokoga Brijega, 6. veljače, partizani su šestoricu franjevaca koji su se sklonili u župnoj kući u Mostarskom Gradcu­ – mjesnoga kapelana, trojicu profesora franjevaca iz Širokoga Brijega i dvojicu bogoslova, odveli i ubili u nedalekom mjestu Gostuša. Ekshumirani su i pokopani crkvi u Širokom Brijegu 1971.

b) Ujutro, 6. veljače, kada su partizani krenuli u osvajanje Širokoga Brijega, devetorica franjevaca, s trideset đaka, sklonila se u zaklon franjevačke mlinice i hidrocentrale na rijeci Lištici. Dva dana kasnije, 8. veljače, misleći da je najgore prošlo, jer je pucnjava prestala, krenuli su prema samostanu. Tamo ih je, međutim, dočekala partizanska družina – njih devetoricu odvela u nepoznatom pravcu i likvidirala!

c) Tjedan dana kasnije, 14. veljače, dolaze partizani u Mostar i uvečer iz samostana odvode sedmoricu franjevaca: provincijala dr. fra Leona Petrovića, gvardijana samostana, dva aktualna i dva bivša župnika i jednoga profesora iz Širokoga Brijega. Iste ih noći ubijaju na neznanom mjestu i bacaju u Neretvu! Nikada im tijela nisu pronađena!

To su samo neka stratišta na kojima je od partizanske ruke skončalo šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca! Iz razloga jer se nisu uklapali u revolucionarnu ideologiju. U tome je bit stvari. U Bosni Srebrenoj ubijeno je 49 franjevaca, bogoslova, časne braće i sjemeništaraca, a na prostoru BiH i Hrvatske više od 650 svećenika, časnih sestara, bogoslova i sjemeništaraca (usporedbe radi: u Slovačkoj koja je po veličini slična Hrvatskoj, gdje je također bio kvislinški režim, ubijeno je 14 svećenika, a u Mađarskoj 10).

Konačno, maknemo li na stranu isprazne priče o franjevcima mitraljescima, više je nego evidentno da su partizani revno djelovali po revolucionarnom komunističkom načelu Ante Jurjevića Baje – Bilo kako bilo ubiti ih se mora!

Izvor:
Svjetlo riječi