Objavljeno:
06. 11. 2020. 09:30

Oduvijek sam slušala savjete kako stare ljude treba poštivati, pomoći im, poslušati ih, jednostavno biti tu za njih. I jesam slušala i poslušala, više iz pristojnosti, ali nikada nisam razmišljala zašto je to baš toliko važno. Sve dok se nisam uvjerila da je životno važno!

Piše: Nikolina Marčić

„Sreća ne bi trebala biti odredište u životu, nego bi ona trebala biti dio životnoga putovanja”, rekla mi je ležeći na postelji moja sada pokojna baka u trenutku kada sam vidjela da rak preuzima primat nad njezinim životom i da su izgledi za preživljavanje skoro pa nikakvi zbog čega sam gorko zaplakala.

A ona je nastavila dalje savjetovati onako kao što je to činila cijeloga svoga života. Međutim, sada su njezine riječi imale sasvim drugo značenje i ovaj put su bile najvažnije. U smrtnim je mukama nastavila govoriti: „Nikada nemoj sve u životu staviti na čekanje jer to znači da cijeli svoj život odgađaš. Staviti sve na čekanje kako bi postigla nešto za što misliš da će te usrećiti, zapravo znači da ćeš biti tužna cijelo vrijeme na putu do tamo i kada napokon stigneš, mogla bi saznati da te ono što si cijelo vrijeme silno htjela baš i ne usrećuje onoliko koliko si mislila da hoće. Ili još gore, mogla bi zaboraviti što znači biti sretna.”

Ona – nesalomljivi borac, izgledala je u tim trenucima poražena strahom od svoje bolesti, skamenjena spoznajom da ju je nešto poput toga moglo toliko nisko baciti. Željela je biti dobro, ali trenutno nije vidjela kako. No, tako sam je samo ja doživjela, a u stvarnosti je moja baka bila sretna. Svojom iznemoglom rukom privukla je moju glavu na svoje grudi i rekla: „Nine (tako me je zvala), proživjela sam svoj život kroz koji sam spoznala duboku bol, ali sam upoznala i veliku ljubav. Neki ljudi znaju živjeti jako dugo, a da nikada ne dožive ljubav. Ja sam sretnica.”

Prepoznala sam da je došao kraj njezinu ovozemaljskom životu i da je ovo bio njezin zadnji savjet. „Moj Anto i moja djeca su moja sreća, a s njima ste mi došli vi, moja unučad i praunučad i učinili moj život najsretnijim. U toj me sreći zadesila i ova bolest baš kad sam mislila da sve ide dobro, ali ništa nije krahiralo. Bog me zove i ja idem s osmijehom na licu. Vidiš? Čekaš li dovoljno dugo i dovoljno se trudiš, mora se pojaviti nešto dobro”, rekla je. Dva dana kasnije, s osmijehom je preminula.

Izvori mudrosti

I tako je moja velika baka otišla s ovoga svijeta ispunjena i radosna, a nama je ostavila jednu veliku lekciju koja je dala ili će dati odgovore na velika životna pitanja. Baš kao što nas životnoj mudrosti svakodnevno uče naše bake i djedovi, te starije osobe u našem društvu čiji dan slavimo ovoga mjeseca. Njihovo učenje je uvijek aktualno i nikada ne izlazi iz mode dok je njihov život priča vrijedna prenošenja i življenja u sljedećim generacijama. Nisu imali pristup informacijama, tehnici i svakojakim izvorima kao što ih mi imamo danas, a ipak su puno naučili i znaju više od nas. Suočili su se s teškim vremenima, ratovima i krizama, a istovremeno radili i djecu odgajali. Kad je trebalo bili su hrabri, usudili se odgovoriti životnim izazovima i uhvatiti u koštac s neizbježnim preprekama. Veliki su izvor mudrosti i stoga ne bismo smjeli zabraniti im da nas poučavaju jer njihova starost svjedoči što znači uspjeti prevladati vrijeme i postići ciljeve te ostaviti temelje i tragove kasnijim generacijama.

Danas, kada mnoge obitelji žive razoreno i nesretno zbog naslijeđa, zemlje, kuće i sličnih pitanja, rijetko kada razmišljaju da to nije jedino vrijedno što od njih možemo naslijediti. Zapravo su njihov život i njihovo postojanje prepuni dragocjenoga blaga koje možemo i trebamo naslijediti i uopće se ne treba brinuti oko podjele budući da za svakoga ima u izobilju.

Ono što nam naši stari savjetuju jest da se najprije zaljubimo u život i budemo spremni uložiti cijelo svoje biće za dobro drugoga. Oni nisu birali za koga će se vjenčati zbog novca ili statusa – oni su se vjenčali iz ljubavi, u ljubavi i za ljubav. U toj su istoj ljubavi osjećali poteškoće, ali i nalazili snagu za nastavak vođeni mišlju da žrtva i ustrajnost vrijede svake kapi znoja ako su za veće dobro.

U vrijeme kada se sve više hranimo različitim, a najčešće lošim internetskim sadržajima, dobro je vidjeti starca ili staricu kako čitaju i time održavaju zdrav um. Moj bi djed Anto po tom pitanju jasno rekao: „Hrani se riječima iz dobre knjige jer knjige su flaster koji će ti pomoći zacijeliti rane, pružiti snagu i utjehu.” Mudar je savjet koji će nam često reći bake i djedovi da ne propustimo priliku dati više sebe i donijeti nešto dobro na ovaj svijet jer nikada nismo prestari za velike stvari. Djed Anto bi i tu dodao: „Umijeće je starjeti s mladim srcem.”

Vjera je ono što ih nosi u životu. Redoviti odlazak u crkvu, čitanje Biblije i molitva su njihovi sastojci najvećih radosti u životu kroz koje nam jasno govore da se samo na taj način nikada nećemo osjećati usamljeno, a sa svjetlom vjere život će biti obasjan nadom, pozitivnom energijom te ćemo i sami biti instrument mira.

Prihvaćanje životnoga reda još je jedan koristan savjet koji baštinimo od naših starih. Dobro je s vremena na vrijeme zapitati se tražimo li smisao i istinu u onome što činimo, bojimo li se života i promjena. Ponekad je potrebno napraviti pauzu tijekom životnoga puta, ne bježati od ideje da zatražimo pomoć onda kada nam je ona potrebna, ali nadasve je najvažnije biti zahvalan za novo buđenje svakoga dana.

Starci u društvu

Moderni svijet pred današnje mlade generacije stavlja i mnoge izbore, a valja znati pravo izabrati. I na tom su polju starije generacije daleko više u prednosti, a nama svjedoče kako je svaki pojedinac odgovoran za sve u svome životu. Istina, ne upravljamo uvijek onim što nam se događa u životu, ali sasvim je jasno da upravljamo onim kako tumačimo ono što nam se događa te kako u konačnici na to reagiramo. Često slušamo kako uz slobodu i izbor ide i odgovornost, a dopunila bih još kako uz moć zapravo ide velika odgovornost, odnosno da uz veliku odgovornost ide i velika moć. A prihvaćanje odgovornosti je pak prvi korak prema rješenju svakoga problema. Mudro su to zaključili i u tom pravcu djelovali stariji pa ne čudi što danas za svaki problem imaju razumno rješenje i dobar savjet. Koliko poslušamo njihove riječi, ostaje da sami sebi odgovorimo. Kada sam jednoga starca upitala zašto danas ljudi toliko oklijevaju prihvatiti odgovornost za svoje probleme, odgovorio mi je da je to zato što svi misle kako biti odgovoran za svoje probleme istovremeno znači i biti kriv za njih.

I uistinu, u našoj se kulturi često odgovornost i krivica javljaju zajedno, a ipak one nisu iste. Ovaj je to starac objasnio na jednostavnom primjeru: Sudac na sudu ne bira svoje slučajeve nego rješava one koji se stave pred njega niti je on taj koji je počinio određeni zločin, ali je ipak odgovoran za njega i mora donijeti presudu. I tako nam je svima u životu – odgovorni smo za iskustva za koja nismo krivi, a sve je to sastavni dio života i nitko u ovom životu ne prođe bez ponekoga ožiljka. A ožiljci su pak tu kako bi nas upozorili da pozorno biramo bitke koje ćemo voditi. Uzmimo za primjer trenutnu situaciju panedmije koronavirusa koja nas je globalno zahvatila i koja nas preplavljuje različitim vijestima i informacijama, a većina ih upija i hrani se strahom pred neizvjesnom budućnosti. No, budućnost nikada nije ni bila izvjesna. Jedino što imamo je danas i sada i ovo je trenutak kada bismo trebali vijestima i medijima pristupati s dozom skepticizma te izbjegavati ocrnjivati one koji se s nama ne slažu. Sada je trenutak kada bi se prednost trebala dati vrijednostima kao što su poštenje, suradnja, vjera, prijateljstvo, obitelj, zajedništvo. Vjerojatno će mnogi reći: „Dobro, ali kako?”

Onako kako su to činili i čine naše bake i djedovi čiji je život skrojen od trenutaka posvećenih pravim životnim vrijednostima. Treba malo manje biti opsjednut mišlju da smo jedini u pravu kako život ne bi prošao pored nas, a da ga ne proživimo. Stari će nam i ovdje dati putokaz za pravi put koji nas navodi putanjom na kojoj nećemo dopustiti da novac i poslovi definiraju naše živote; nećemo se bojati cijeniti one koji nam najviše znače i prestat ćemo slaviti javne ličnosti koje to nisu zaslužile. Poslušajmo mudre riječi i budimo uvijek sretni jer „sreća ne bi trebala biti odredište u životu, nego bi ona trebala biti dio životnoga putovanja”.

I konačno, zapitajmo se koliko su starije osobe vrijedne i važne za cjelokupno društvo koje danas sve više, osobito putem medija, potiče strah od starenja, a farmaceutske i kozmetičke industrije prodaju sve više „čudotvornih” proizvoda koji usporavaju starenje ili podmlađuju kožu. U prošlim vremenima starije osobe su zauzimale značajna mjesta u društvu i poštivalo ih se kao životne učitelje s velikim znanjem i iskustvom. A danas, u razvijenom svijetu, stavovi su gotovo sasvim suprotni – mladima znanje starijih više nije vrijedan izvor mudrosti, nego im se ono čini nečim previše zastarjelim. A kada bismo od njih učili, zasigurno bismo brzo uvidjeli da smo obogaćeni njihovim iskustvima u prošlosti zapravo ojačani u sadašnjosti. A povrh svega ljubav! Ljubiti znači zajedno graditi djetinjstvo, mladost, starost – život. A tko će nas tomu bolje naučiti ako ne oni koji su u tome uspjeli?

Izvor:
Svjetlo riječi