Objavljeno:
09. 09. 2021. 09:15

Ilijanina borba, od trenutka kada je započela, još traje. Nikada ne zna što joj nosi novi dan. Ne zna hoće li se probuditi sljedećega jutra i još jednom poljubiti svoju djecu i zagrliti muža. Svaki dan živi kao da joj je posljednji s osjećajem zahvalnosti na svemu darovanom. Uz njezin pristanak na život u nadi protiv svake nade, Život se proslavio i proslavlja.

Anamarija Ćuro

Kažu da život piše razne priče, ali sigurno ih ne piše bez nas. Aktivni smo sudionici pisanja. Crne i bijele tipke na klaviru ne pokreću se same kako bi stvorile melodiju, one postoje, ali je potreban kompozitor koji im daje svrhu i smisao, onaj koji komponira. Ne biramo mjesto rođenja, uvjete niti životne okolnosti. Ne dobijemo uvijek ono što želimo, a često dobijemo i ono što ne želimo. Neke su u životu dočekale i vrlo teške situacije s kojima se možda nisu znali nositi. Sve je ovo dio života koji ne biramo, ono je jednostavno tu.

Priča jedne odvažne žene započela je u Austriji, točnije u Beču 13. rujna 1992. Ilijana se rodila nakon brata Alena kao drugo dijete Tomislava i Marije. Radost obitelji zbog novoga člana presjekla je životna realnost tri godine kasnije. U listopadu 1995. godine majka ju dovodi u bolnicu na zagrebačku Šalatu ne znajući što ju čeka. Same, bez ikoga, bez podrške, ulaze u zgradu. Dolaze do medicinske sestre koja Ilijanu uzima iz majčinih ruku i stavlja na stol gdje ju dvije medicinske sestre pridržavaju. S desne strane bila je posuda s vatom, alkoholom i velika injekcija te debela igla. Tada su joj koštanu srž vadili bez uspavljivanja. Udaranje igle kako bi se kost probola, okretanje i bušenje kosti i dalje zvone u glavi, kaže Ilijana. No, ovo nije bilo ono najgore što ju je čekalo, uslijedili su nalazi s najgorom dijagnozom. Ilijani je dijagnosticirana Policitemija Rubra Vera, vid leukemije. U to vrijeme je u svijetu još samo jedna djevojčica iz Mađarske (koja je umrla) bolovala od ove neizlječive bolesti.

O samoj bolesti obitelj nije puno znala, ali je Ilijanina majka prihvatila borbu i žrtvu bez obzira na to što su izgledi za preživljavanje bili skoro pa nikakvi. Svakodnevno je iz Kloštra Ivanića odlazila u Zagreb kako bi vodila Ilijanu na liječenje. Dan po dan, mjesec po mjesec. Kako sama kaže, bilo je dana kada su svi dizali ruke od nje, ali bio je Onaj koji nikada nije odustao. Dizao ju je onda kada sama nije mogla.

Kao dijete prošla je priličan broj duhovnih obnova i susreta sa svećenicima gdje je molila za ozdravljenje. Međutim, ozdravljenja nije bilo. Veliko razočaranje za dijete koje se nada i vjeruje. Iz protesta jednoga dana prestala je moliti za ozdravljenje, više joj to nije bilo važno. Rekla je Bogu: „Ja neću više moliti, Ti nisi gluh. Znaš da ja to želim. Ako trebam ozdraviti, učini čudo. Ako ne, daj mi samo snage.” Molitva za ozdravljenje nije joj donijela to što je htjela, ali je obratila njezino srce kako bi se sasvim prepustila Bogu i Njegovoj volji.

Uz svakodnevni trud i napor da bude bolja vjernica, uz puno nerazumijevanja životnih stvari u tinejdžerskoj dobi, dogodila se i zaljubljenost. Duže poznanstvo je iz prijateljstva preraslo u zaljubljenost, a kasnije i ljubav. Kako u Ilijaninu životu ništa ne ide onako kako smo naučili (po PS-u), tako ni prosidba nije bila standardna. Nakon šest mjeseci veze, za vrijeme šetnje po Zrinjevcu, u tek 18. godini, Ilijana je vrlo ozbiljno upitala Josipa želi li se on oženiti njome. Nakon kraće pauze u kojoj je promišljao o tome kako Ilijana još nije ni srednju završila, a on završava gimnaziju s kojom nema zanimanje, ipak je odlučno odgovorio: „Dobro, može!”

Ovu, njima lijepu vijest, trebalo je izreći i obitelji. Naravno da vijest kako dvoje mladih ljudi bez ikakve imovine uz prisutnost bolesti želi sklopiti brak nije nešto što će ljudi podržati. Susretali su se s neodobravanjem i mnogim optužbama što je i u njima samima rađalo sumnjom i mnogim pitanjima. Međutim, kroz molitvu i međusobne razgovore, odlučili su ostati pri svojoj odluci i ući u brak.

Kada je ulazila u brak, Ilijana je znala što želi, htjela je donijeti novi život na ovaj svijet, ali sve ima svoju cijenu. Uskoro se susrela s novim hematologom kojemu je priopćila svoju želju. Nakon konzultacija s drugim liječnikom, vratio se s odgovorom. Bile su potrebne injekcije koje su teške za podnositi zbog nuspojava poput temperature, groznice, bolova u kostima pa čak i samoubilačke misli, ali one su Ilijani i Josipu bile jedina nada. Nakon pristanka uslijedila je terapija. Ilijana te dane opisuje ovim riječima: „Došavši kući, odlučila sam si dati injekciju da vidim što je to i nije prošlo pet minuta kada sam se počela tresti, plakati, temperatura 40. Drugi dan sam jedva došla k sebi i opet druga injekcija pa treća… Tako je to trajalo tri godine – svaki tjedan tri injekcije i tri dana oporavka.”

Terapija je urodila plodom, uskoro je ostala trudna. Trudnoća je bila uredna do 24. tjedna, a onda su uslijedili problemi. Otkazivanje bubrega, preeklampsija i visoki tlak uz druge komplikacije nisu davali nadu liječnicima. Uslijedili su tjedni borbe i za majku i za djevojčicu koja je rođena hitnim carskim rezom u 29. tjednu sa svega 940 grama i koja je pri porodu dva puta oživljavana. Osim teškoga poroda, djevojčica Ela Maria ostala je na životu usprkos sepsi i mnogim drugim komplikacijama. Borac poput mame, Ela Maria krštena je u bolnici usprkos svim protivljenjima osoblja. Nakon krštenja Bog je pokazao svoje čudo i veliku ljubav. Ela Maria je svakim danom dobivala na težini te je sepsa nestala. Danas ova djevojčica ima devet godina i još dvojicu braće kojima je Bog blagoslovio ovu obitelj. Trudnoće s Jonom i Izakom bile su lakše te bez komplikacija. Zanimljivo je kako Ilijanino tijelo u trudnoći prema svim nalazima bude zdravo, stanje se stabilizira. Kako sama kaže, Bog ju blagoslovi trudnoćom u trenucima kada njezinu tijelu najviše treba odmora.

Ilijanina borba, od trenutka kada je započela, još traje. Nikada ne zna što joj nosi novi dan. Ne zna hoće li se probuditi sljedećega jutra i još jednom poljubiti svoju djecu i zagrliti muža. Svaki dan živi kao da joj je posljednji s osjećajem zahvalnosti na svemu darovanom. Uz njezin pristanak na život u nadi protiv svake nade, Život se proslavio i proslavlja. Pored onih teških dana kada ne može ustati iz kreveta, kada bolovi budu prejaki da joj je draža pomisao na nebo nego život na zemlji, izabire ne odustajati, ustrajati u patnji.

„Teško je sebe prihvatiti u nemoći, teško je sebe ljubiti u boli, ali to je smisao patnje – biti u miru i ljubavi. Onaj tko zna trpjeti do boli, on zna i voljeti, jer kada voliš, to i boli. Velika mi je čast biti dio ove Zemlje, biti posuda u Božjoj ruci, čast mi je biti žena i majka”, riječi su Ilijane kojoj se možemo diviti iz daljine ili joj se vlastitim životima pridružiti u proslavljanju Onoga koji jedini ima vlast nad životom.

Izvor:
Svjetlo riječi