Objavljeno:
02. 02. 2022. 10:15

Fra Šimun Filipović je svoj pristup molitvi uvijek shvaćao kao razgovor s Bogom koji se događa na proputovanju života kao „suznoj dolini”. Uvijek u novom pokušaju uzdignuti dušu Bogu, fra Šimun izgovara svoje molitve u koje stalno sadržajem uključuje svoga „bližnjega” bez obzira na individualni pristup

fra Niko Josić

U katoličkom kalendaru svaki pojedini dan ima svoj spomendan ili kako se to u narodu kaže: „ima svoga sveca”! Takav jedan dan ima i sluga Božji fra Šimun Filipović u zavičajnom kalendaru najmlađega franjevačkog samostana u Dubravama/Brčko slavne provincije Bosne Srebrene: svaka druga subota u mjesecu svibnju! Ovaj fratar – ujak, koji slovi među pukom Božjim kao svetac, rodio se 30. rujna 1732. u mjestu Seona, nedaleko od današnjega grada Srebrenika. Tadašnje mjesto Seona pripadalo je administrativno župi Bijela (današnja župa Dubrave/Brčko). Svoje obrazovanje stekao je u samostanima: u Kraljevoj Sutjesci, u Slavoniji i u Italiji. Ima zabilježeno da su mu bili svjedoci za ulazak u novicijat poznati fratri fra Filip Lastrić i fra Bono Benić. Svećenički red primio je u Osijeku godine 1758.

Svoju svećeničku službu vršio je kao kapelan u Bijeloj (Dubrave), Varešu, Tuzli i na Plehanu (Velika) a kao župnik u Roškom Polju, u Podvučjaku i Kraljevoj Sutjesci. Njegov redovničko-svećenički život nije se odvijao samo u granicama naše slavne provincije Bosne Srebrene nego je ovaj fratar želio „poboljšati” svoj redovnički život i nekako samozatajno, možda izvornije, u duhu monaštva, proveo u Italiji, u samostanu u Ripatransone. Taj sada njegov monaški život odražavao je intenzivnijom molitvom, pokorom i razmatranju o smrti. Neki njegovi suvremenici spominju da je svaki svoj duhovni razgovor, tzv. rekolekciju završavao riječima: „Memento mori – Sjeti se smrti!” Molitva je bila njegovo oružje i oruđe u prihvaćanju života koji mu je naumio dragi Bog. Veliko mnoštvo naroda mu je dolazio zbog različitih duhovnih i duševnih potreba. Mnoge majke su mu donosile svoju bolesnu djecu da bi on polagao svoje ruke na njih i molio molitve za ozdravljenja. I ta su se čuda događala! Umro je na glasu svetosti. Prvo je sahranjen u samostanskoj crkvi a nedugo zatim njegove su relikvije tijela prenesene u grob katedrale u Ripatransoneu, gdje se i danas nalaze.

Tri su glavne odlike života sluge Božjega fra Šimuna Filipovića:

  1. Samostanski (monaški) život

Neki fra Šimunovi suvremenici u svojim ljetopisima samostana spominju da se sam fra Šimun „u velikoj poniznosti” povukao u jedan od najstrožih samostana, u Ripatransone. Razlog tomu jest njegovo opredjeljenje da što izvornije živi svoj redovnički život, posežući u što strožem ispunjavati svoja tri zavjeta, čineći to u obliku simbioze „u svijetu” a „izvan svijeta”. Ovim novim pristupom provođenja redovničkoga života u samostanu fra Šimun je jasno i snažno svjedočio nazočnost Boga i njegove blizine a to ništa drugo ne znači nego ljubav prema svakom ljudskom biću. Strogi način života u samostanu ga je branio od tzv. aktivizma koji nosi u sebi opasnost težnje za vidljivošću i pretjeranim pokazivanjem te bi time omalovažilo

  1. Molitva

Fra Šimun Filipović je svoj pristup molitvi uvijek shvaćao kao razgovor s Bogom koji se događa na proputovanju života kao „suznoj dolini”. Uvijek u novom pokušaju uzdignuti dušu Bogu, fra Šimun izgovara svoje molitve u koje stalno sadržajem uključuje svoga „bližnjega” bez obzira na individualni pristup. Sadržaj njegovih molitava, na prvom mjestu, jest zahvalnost koja se polako spušta na ovozemaljsku razinu i tako prinosi Bogu kao žrtva! Najveće bogatstvo fra Šimunovih molitava jest slavljenje euharistije, sv. mise. Euharistija je ta koja ujedinjuje čitavu Crkvu u kojoj se održava prošnja, zagovor, zahvala i pohvala! Fra Šimunova molitva je bila težnja za svetošću kako bi se približio svome Bogu koji je jedini „tri puta svet”.

  1. Pokora

Fra Šimunova odluka na pokornički život izraz je njegove jake vjere i duhovnosti. Bio je uvjeren da pokornički život unosi red u svijet koji je bogomdan i svet. Pokornički živjeti nosi u sebi različite forme osobnoga trpljenja, koje fra Šimun svjesno prihvaća i time čini zadovoljštinu za svoje a i tuđe grijehe. Time, ovakav život i njegovi pokornički čini jačaju duh poniznosti, duh prave, istinske ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Davne 1866. godine započet je postupak za fra Šimunovo proglašenje blaženim! Počeci toga postupka bili su žurni i nekako su davali nadu da će se to uskoro i dogoditi! Međutim, vremenski gledano, ubrzo je nastupio zastoj oko toga što je vidljivo i dan danas! Postupak je zbog nemarnosti fratara nekako zamro, da bi se, malim koracima, ponovno pokrenuo 2002. godine, u obliku slavljenja Šimunove subote u Dubravama.

Molitva za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Šimuna

Oče sveti, po Isusu Kristu u Duhu Svetome ti sve ljude želiš privesti k svetosti. Fra Šimun je cijelim bićem težio za svetošću po djelima vjere, pokore i ljubavi. Crkva je dajući mu naslov sluge Božjega izrazila uvjerenje da je on na junačkom stupnju ostvario krepostan život. Smjerno molim tvoju očinsku dobrotu, udostoj se to i čudom potvrditi, pa da fra Šimun bude ubrojen u red blaženika i tako mi postane pouzdan uzor kršćanskog život i zagovornik kod tebe. To te molim po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor:
Svjetlo riječi