Objavljeno:
24. 01. 2019. 15:30
Piše: Roberta Nikšić

Odavno više nemamo djetinjih snova o Mjesecu kao liku što škilji na jedno oko i blesavo se smije na nas. A mi se čudimo kako sad to...

Ostao je san za dalje, bolje, više, ono iza. I čuđenje. Čovjek na mjesecu je bio ostvarenje toga sna. Dana 20. srpnja 1969. dječački su poskakivali Neil Armstrong i Edwin „Buzz“ Aldrin po površini Mjeseca. Pratilo ih je 600 milijuna gledatelja pred malim ekranima. Tako je čovječanstvo u osobi Neila Armstronga poskakivalo po površini Mjeseca i osjećalo se velikim. Pamtimo svi njegove famozne riječi. I američki ponos. Ironijom, taj veliki uspjeh u istraživanju svemira uzrokovan je hladnim ratom i utrkom u tehnološkoj superiornosti. Amerikanci su stigli prvi. Sam Armstrong je rekao: Najvažnije što je misija Apollo postigla jest što je pokazala da čovječanstvo nije zauvijek okovano za zemlju, da naše vizije mogu ići dalje i da su naše šanse neograničene...

Prošlo je 40 godina, znanost je uznapredovala, nadam se da zbog toga nismo izgubili čuđenje, divljenje i strah pred nepoznatim. Znanost još nije otkrila sve. Naše nepoznavanje svemira još uvijek je beskrajno. Treba poželjeti da nova traganja u svemiru govore o veličini ljudskog duha koji novim postignućima želi ući u novu eru naprednog i miroljubivog čovječanstva. Evolucija u takva čovjeka ne čini mi se nemogućom. I ne razlikuje se od čovjeka što ga Isus propovijeda. Osim ako se pretvorimo u androide ili kiborge, Mjesec se više nikad i nikom neće blesavo smijati a mi ćemo zaboraviti da postoji netko veći od nas samih i neki drugi svijet, nestat će čuđenja i straha.

(objavljeno u Kalendaru sv. Ante 2009. godine)

Izvor:
Kalendar sv. Ante