Novine su pune najava Crnoga petka. Reklame, internet portali, svi najavljuju ovaj događaj kao da je to nešto od velike važnosti. U ljudima budi najniže sklonosti, one za posjedovanjem, imanjem, nabavljanjem robe ako je moguće po što nižoj cijeni.
I svi trče i natječu se tko će kupiti što više za što manje novca. Kampiraju pred radnjama, izbezumljeno ulijeću u gužvu i traže nešto što su već dugo čekali. Ali, nadaju se, ovaj put u pola cijene.
Kako je počeo ovaj čudni događaj, nama do prije desetak godina potpuno stran i nepotreban? Stigao je iz Amerike. Američki trgovci su primijetili da promet opada nakon Dana zahvalnosti kad su se ljudi, siti i opijeni obiteljskim ambijentom, zadržavali više u kućama i družili se jedni s drugima. Stoga su odlučili napraviti velike rasprodaje, kako bi ljude uznemirili i natjerali da iziđu iz kuća i kupuju stvari na koje nisu niti mislili, ali, eto, prigoda je. Kad ćeš opet kupiti kosilicu po toj cijeni, kad ćeš nabaviti televizor tako jeftino i sve tako unedogled. I jadni čovjek, obuzet potrošačkim mentalitetom koji mu ne dopušta ni trenutak opuštanja, pretvara se u zagriženoga kupca obuzetoga novim hobijem današnjice, šopingom. Kasnije, okružen svim tim stvarima, čudi se da ih je kupio jer mu, zapravo, i ne trebaju. Kartica mu pokaže da je potrošio više nego da je kupovao postupno i po potrebi.
Mladi na udaru
Naravno da se dan zove Crni petak jer je doista crn za sve sudionike ovoga čudnoga dana. I za one koji kupuju i za one koji moraju uredovati da promet valjano funkcionira, da nema sudara, tučnjave pa i ubojstava. Radnici u trgovinama nemaju trenutka odmora jer se taj petak produži i nekoliko dana poslije, ali zna i započeti ranije, pogotovo na online prodaji. Kupci pokazuju sve znakove ovisnosti, nervozni su, nesmotreni, umorni, ne žele gužvu, ali su dijelom nje. Često stradaju radnici u trgovinama jer ih stampedo nestrpljivih kupaca vidi kao prepreku ka njihovu cilju na policama i nema namjeru stati niti kada dođe do smrtnoga ishoda. I nije se ovo jednom dogodilo. Vrednote ljudskih potreba i ljudskoga življenja izgubile su se u ovom potrošačkom društvu koje sve čini kako bi čovjeka otuđilo od njega samoga i kako bi ga vrbovalo za svoje ciljeve bombardirajući ga svakodnevno različitim vijestima.
Ako se pogleda oskudnost odjeće koju modne kuće propagiraju bez ikakve estetske vrijednosti, a kamoli uporabne, uočava se nedostatak dobroga ukusa i kvalitetnoga življenja. Mlade se kroz različite filmove, klipove, reklame, platforme opskrbljuje s najnovijim životnim postignućima zvijezda i zvjezdica na koje oni žele nalikovati. Drogiraju se, opijaju, tetoviraju, odijevaju u preuske rukotvorine da je čudno kako uopće hodaju. Muška i ženska moda se sljubljuju i muškarci sve više sliče ženama. Jesu li to doista njihove želje ili ih nešto upućuje na to smišljeno formiranim standardima koji se nameću s namjerom da unište zdrav razum i normalno življenje unutar obitelji. Gatto, autor knjige Oružja za masovno poučavanje kazuje da je na djelu psihološko otuđenje koje se započelo provoditi u Americi u vrijeme Williama Torrey Harrisa, američkoga povjerenika za obrazovanje od 1889. do 1906. godine. Harris je isticao da treba otuđiti djecu od njih samih, otuđiti ih od obitelji, tradicije, religije, kulture, a sve u cilju postizanja da vanjski izvor savjeta ne bude u suprotnosti s voljom političke države. Ovaj isti povjerenik je svoju viziju učenika ovako opisao: Devedeset devet od stotinu (učenika) automati su koji pažljivo hodaju propisanim stazama i pažljivo slijede propisane procedure. Samootuđenje je tako postalo formula uspjeha za industrijsku/trgovačku ekonomiju masovne proizvodnje. Ova se proizvodnja nije mogla ograničiti na to da jednostavno udovolji ljudskim potrebama, nego je postavila potrebe proizvodnje iznad ljudskih želje, ističe Gatto. Nekoć je kupac bio glavni u procesu ponude i potražnje, sada se u izvrnutom svijetu financijskoga kapitalizma nastoji stvoriti potražnju za bilo čim što se može na unosan način ponuditi. Stoga je trebalo stalno isticati da je potrošnja najvažnija u životu i to je ta stvarnost koja nas danas pritišće.
Popustljivi odgoj
Roditelji, zbunjeni svime što se događa, uglavnom povlađuju djeci pa ona lutaju tražeći autoritet koji im nedostaje, tražeći oslonac sigurnosti i često ih zavedu neki samoprozvani gurui ili pokreti. Roditelji će reći pa mi smo im sve davali, mi smo uvijek bili tu za njih, sve im osiguravali, kako su se onda osjećali nesigurnima. Tako, dragi roditelji, što ih niste voljeli na način da im ukažete da postoje pravila, da postoje drugi ljudi, da postoji kultura življenja, odgovornost, poštivanje, empatija. Djeca nisu biljke koje netko prehranjuje i zalijeva ili kućni ljubimci koje odijevaju u šarene kaputiće, djeca su stvorenja darovana od Boga, povjerena na skrb i brigu odraslih. I što odrasli rade? Puštaju djecu da se sama odgajaju, ne pružaju im kroz vlastiti primjer vrijednosti koje trebaju usvajati. I sami lutaju i misle da je materijalna stabilnost jedina vrijednost. Puštaju da djecu odgaja televizija, internet, izlažu ih različitim utjecajima u isto vrijeme kad i same sebe. Kako Christa Meves u svojoj knjizi Sudbina djece u našim rukama uočava: Jedan od glavnih uzroka neobuzdivih agresija mladenačkog doba, čak i kriminala, je suviše popustljiv odgoj u djetinjstvu, tj. odgoj kojim je sve dozvoljeno. To je još jedna od pojava pristiglih iz Amerike, metoda nefrustrirajućega odgoja (non frustrating method). Zahvaljujući američkim pedagozima, svijetom se proširila ideja da odgojitelji djeci ne smiju nametati bilo kakva ograničenja da to ne bi utjecalo na njihov daljnji razvoj. Gdje su roditelji u djetinjstvu svoga djeteta? Na internetu! I kad nisu na poslu, angažirani su da dovrše neke zadatke, kontaktiraju neke ljude i tako ode slobodno vrijeme. Više nema privatnosti, ljudi su dostupni u svako doba i stalno su na društvenim mrežama koje se, gle čuda, nazivaju društvenim, a čovjek je sve usamljeniji i nesretniji.
Iz Amerike je stigla i Noć vještica. Sam naziv kazuje koga se časti u toj noći. Otkud to nama i treba li nam doista? Zašto se djecu povlači po priredbama u slavu mraka i zla? U školama se organiziraju manifestacije i djecu se oblači u mračne i stravične boje, lica im se boje crnim i bijelim i što su strašniji to odrasli zadovoljniji. Što djeca misle o tome? Je li im to doista zabavno? Biti ružan, mrk, opasan, zao. Vidjela sam kad je moja kolegica odvela kćer na školsku priredbu odjevenu u kostim vraga. Imala je crvene rogove i rep, ali i krila. I dijete je naivno prolazilo u tom kostimu, a drugi su govorili o što ti je lijepo odijelo! Vidi što si krasna. A rogovi na glavi su se privlačno sjajuckali. I tako roditelji nude svoju djecu svakoj pošasti koja se pojavi i otvaraju svoje domove nakaradnim pojavama, umjesto da sjednu i pojasne djeci o čemu se zapravo radi. Mnogi će reći ali sva djeca tako dolaze u školu i moje je dijete nesretno ako mu to zabranim. Odite u školu i pitajte u kojem je nastavnom planu ova aktivnost predviđena i s kojim ciljem. Koje vrednote prenosi i ima li ikakvih poveznica u tradiciji ovoga podneblja? Odgovora neće biti. Kao što je Milivoj Solar primijetio gubitak morala u današnjem društvu je usko vezan uz gubitak dobrog ukusa.
